1. Prvi Pogled
Ovo je bilo doba dana kada sam želio da mogu zaspati.
Srednja škola.
Ili je čistilište prava riječ? Ako ima ikakav način da se iskupim za svoje grijehe, štogod bi se računalo prema rabošu u nekoj mjeri. Monotonija nije bilo nešto na što sam se naviknuo; svaki dan mi se činio nemoguće više monoton od prethodnog.
Pretpostavljam da je to moj način spavanja-ako se san definira kao neaktivna država između aktivnih perioda.
Zurio sam u rascjepe žbuke u udaljenom kutu kafeterije, zamišljajući obrasce na njima koji uopće nisu postojali. To je bio moj način da stišam glasove koji su brbljali u mojoj glavi kao rijeka koja kuklja.
Nekoliko stotina tih glasova nastojao sam ignorirati iz čiste dosade.
Kada je u pitanju ljudski um, čuo sam ih prije i njihova izgovora. Danas su sve misli bile usmjerene elementarnoj drami novog dodatka, novopridošlici ovdje. Tako je malo trebalo da se svi zagriju. Vidim novo lice kako se ponavlja u svakoj misli iznova i iznova iz svakog kuta. Samo jedna obična ljudska djevojka. Uzbuđenje oko njenog dolaska bilo je dosadno predvidljivo- kao svjetlucavi objekt ispred djeteta. Pola ovcolikih muškaraca zamišljali su da su skupa sa njom, samo zato što je bila nešto novo u što bi mogli gledati. Trudio sam se sada jače da ih stišam.
Jedino sam četiri glasa blokirao ne iz nenaklonosti već iz ljubaznosti: moju obitelj, moja dva brata i dvije sestre, koji su tako navikli na manjak privatnosti da su rijetko kada uopće razmišljali o tome.
Iako se trudim,opet…znam.
Rosalie je razmišljala, kao i obično, o sebi. Uhvatila je odraz svog profila u nečijoj čaši, i divila se svojoj vlastitoj perfekciji.
Rosalien um je bio poput plitkog bazena sa nekoliko iznenađenja.
Emmett se pjenio zbog sinoćnje izgubljene bitke od Jaspera. Trebalo mu je cijela ograničena strpljivost da bi na kraju školskog dana imali revanš. Nikada se zapravo nisam osjetio nametljiv kada su u pitanju Emmettove misli, jer je on sve što bi pomislio ili rekao naglas ili proveo u akciju. Možda sam se jedino osjećao krivim kada sam čitao tuđe misli jer sam znao stvari koje zapravo oni ne žele da znam. Ako je Rosalien um plitak bazen, onda je Emmetttov jezero bez sjena, kristalno jasno.
A Jasperovo je bilo…puno patnje. Suspregnuo sam uzdah.
Edward. Alice je zazvala moje ime u mislima, i zadobila svu moju pažnju.
Bilo je jednako kao da mi je rekla ime naglas. Drago mi je što je moje ime izašlo iz mode u zadnje vrijeme-jer je bilo zamorno; svaki put kad bi netko pomislio na nekog Edwarda, ja bih se automatski okrenuo…
Sada se nisam okrenuo. Alice i ja bili smo dobri u ovim privatnim razgovorima.
Bilo je rijetko da nas itko uhvati. Zadržao sam pogled na linijama stropa.
Kako izdržava? Alice me upitala.
Namrštio sam se, samo mala promjena u položaju mojih usta. Ništa što bi izazvalo pažnju drugima. Mogao sam se jednostavno mrštiti iz dosade.
Alicin mentalni glas sada je bio pod uzbunom, i znao sam da gleda Jaspera u svojoj periferijskoj viziji. Ima li opasnosti? Tražila je unaprijed, u bliskoj budućnosti, letimice proletjevši kroz monotoniju koja se nalazila iza mog mrštenja.
Okrenuo sam glavu lagano lijevo, kao da gledam cigle u zidu, uzdahnuo, a onda desno natrag na pukotine u stropu. Samo je Alice znala da odmahujem glavom.
Alice se smirila. Reci mi ako bude loše.
Pomaknuo sam samo oči, od stropa gore, te natrag dolje.
Hvala na ovome.
Bilo mi je drago što ne moram odgovoriti naglas. Što bih rekao? 'Moje zadovoljstvo?' teško da je bilo to. Nisam uživao slušati Jasperove patnje. Zar je bilo potrebno eksperimentirati na ovaj način? Zar ne bi bilo sigurnije jednostavno priznati da se on nikada neće potpuno naviknuti na žeđ kao što mi ostali možemo, i ne prelaziti granice? Zašto se igrati sa katastrofom?
Prošlo je dva tjedna od našeg posljednjeg lova. To nije bilo neko golemo vremensko razdoblje za nas ostale. Samo nezgodno ponekad-ako bi čovjek hodao preblizu, ili ako bi vjetar puhnuo pogrešnim smjerom. Ali ljudi su rijetko hodali preblizu. Njihovi instinkti su im pokazivali na ono što njihovi svjesni umovi nikada ne bi razumjeli: mi smo opasni.
Jasper je trenutno bio jako opasan.
Mala djevojka na kraju najbližeg stola od našeg, zastala je da porazgovara sa prijateljem. Razbacala je svoju kratku, svjetlu kosu, prolazeći prstima kroz nju. Grijači su otpuhali njen miris u našem pravcu. Navikao sam na način na koji taj miris djeluje na meni-suha bol u grlu, duboka žudnja u mom trbuhu, automatsko zatezanje mojih mišića, višak protok otrova u mojim ustima...
Ovo je sve bilo normalno, obično lako za ignorirati. Bilo je teže sada kada su osjeti jači, udvostručeni, kada sam pratio Jasperovu reakciju. Dvostruka žeđ, umjesto samo moje.
Jasper je dopustio da ga njegova imaginacija previše zanese. On je to zamišljao, zamišljao je sebe kako ustaje sa stolice kraj Alice i staje pored male djevojke. Razmišljajući kako bi se sagnuo, kao da će joj nešto šapnuti u uho, te kako dodiruje svojim usnama rub njenog vrata. Zamišljajući kako bi vrući protok njenog pulsa ispod lijepe kože imao osjećaj u njegovim ustima…
Udario sam njegovu stolicu.
Susreo se sa mojim zurenjem oko minutu, a onda je spustio pogled. Mogao sam čuti stid i pobunu u njegovoj glavi.
''Oprosti,'' promrmljao je.
Slegnuo sam ramenima.
''Nisi mislio učiniti ništa,'' Alice mu je rekla, umirujući njegovu razočaranost. ''Vidjela sam to.''
Suspregnuo sam grimasu koja bi odala tu laž. Ali Alice i ja morali smo se držati skupa. Nije lako, čuti glasove ili vidjeti budućnost. Oboje čudni usprkos tome što već i jesmo. Čuvali smo jedno drugome tajne.
''Pomaže kada razmišljaš o njima kao o ljudima,'' Alice je predložila, njen visoki zvonki glas prebrz za ljudsko uho, ako bi u nekom slučaju bilo preblizu za čuti. ''Njeno ime je Whitney. Ima malu sestru koju obožava. Njena majka je pozvala Esme na onu zabavu u vrtu, sjećaš se?''
''Znam tko je ona,'' odsječno je rekao Jasper. Okrenuo se zuriti u mali prozor koji je bio smješten odmah na krajevima oko duge prostorije. Njegov ton značio je kraj razgovora.
Morao bi ići u lov večeras. Bilo je smiješno izlagati se riziku ovako, testirati njegovu snagu, da bi izgradili izdržljivost. Jasper bi trebao prihvatiti svoja ograničenja i raditi na njima. Njegove bivše navike nisu bile pogodne za naš izabrani život; ne bi trebao gurati granice tako daleko.
Alice je uzdahnula tiho i zastala, uzimajući svoj pladanj hrane-njen podrživač, kao da je tu-sa njom ostavljajući ga samog. Znala je kad je dosta ohrabrivanja. Iako su Emmett i Rosalie bili više nepodnošljivi, Alice i Jasper su znali jedno drugome raspoloženja kao
vlastita. Kao da i oni mogu čitati misli-no samo jedno drugome.
Edward Cullen.
Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk mog prozvanog imena, iako ga nitko nije izgovorio, nego samo pomislio.
Moje su oči u drugom trenutku ugledale malu porciju sa parom velikih, čokoladno-smeđih ljudskih očiju, smještenih u blijedom, srcolikom licu. Poznavao sam lice, iako ga dosad sam nisam vidio. Bilo je gotovo u svačijoj glavi danas. Nova učenica, Isabella Swan. Kćerka gradskog načelnika policije, preselila se zbog neke situacije u skrbništvu. Bella. Ispravila je svakoga tko bi izgovorio njeno puno ime…
Pogledao sam, kao iz dosade. Trebala mi je sekunda da shvatim kako nije ona ta koja je pomislila moje ime.
Naravno da je odmah pala na Cullenove, odmah sam čuo sljedeću misao.
Sada sam prepoznao ''glas.'' Jessica Stanley-prošlo je neko vrijeme da me nije smetala sa svojim vječitim brbljanjem. Kakvo je olakšanje bilo kada je prešla preko pogrešne zanesenosti. Bilo je gotov nemoguće izbjeći njene stalne, smiješne sanjarije. Volio bih da sam joj tada mogao objasniti točno što bi se dogodilo ako bi se moje usne, i zubi iznad njih, našli iole blizu nje. To bi utišalo njene glupe sanjarije. Pomisao na njenu reakciju me gotovo nasmijala.
Fat lot of good it will do her, Jessica je nastavila. Pa ona uopće nije ni lijepa. Ne znam zašto Eric zuri toliko…ili Mike.
Trznula se na spomen posljednjeg imena. Njena nova zanesenost, prema općenito popularnom Mike Newtonu, bila joj je potpuno zaboravljena. Očigledno, on nije bio takav prema novoj djevojci. Kao svjetlucavi objekt djetetu opet. To je Jessici nametnulo zle misli o njoj, iako je izvana srdačno novopridošlici prepričavala uobičajeno držano znanje o mojoj obitelji. Nova učenica je vjerojatno pitala za nas.
Danas svi gledaju i u mene, Jessica je podrugljivo pomislila. Nije li sjajno da Bella ima dva sata sa mnom… Kladim se da će me Mike upitati što ona-
Trudio sam se blokirati besmisleno brbljanje u mojoj glavi prije no što me potpuno izludi.
''Jessica novoj Swan djevojki iznosi prljavo rublje klana Cullenovih,'' promrmljao sam i odvukao Emmettovu pažnju.
Smijuljio se ispod glasa. Nadam se da je dobro, pomislio je.
''Radije realno, zapravo. Samo puko nagađanje. A ne unca horora. Malo sam razočaran.''
A nova djevojka? Je li ona razočarana tračem također?
Osluhnuo sam da čujem što nova djevojka, Bella, misli o Jessicinoj priči. Što je pomislila kada je ugledala čudne, kreda boje kože obitelj koju su svi izbjegavali?
Zapravo nekako je moja obveza bila da saznam njenu reakciju. Pokušao sam pronaći, nedostatak boljih riječi o mojoj obitelji. Da bih nas zaštitio. Ako bi netko nešto posumnjao, mogao sam nas ranije upozoriti da bi odstupili. Znalo bi se ponekad dogoditi-da čovjek sa bujnom maštom vidi nas kao likove iz neke knjige ili filma. Obično ne bi pogodili, ali bilo je bolje preseliti se nego se podvrgnuti ispitivanju.
Vrlo, vrlo rijetko, netko bi pogodio točno. Ali im nismo davali vremena da preispitaju svoje hipoteze. Jednostavno bi nestali, a ostala bi samo zastrašujuća uspomena.
Nisam čuo ništa, iako sam pomno slušao pokraj Jessicinog neozbiljnog unutarnjeg monologa koji je nastavio liptati. Činilo se kao da nitko ne sjedi pored nje. Kako čudno, je li se djevojka premjestila? No to se nije činilo mogućim, jer je Jessica i dalje nastavila pričati. Okrenuo sam se da pogledam, osjećaj neuravnoteženosti. Provjeravati moj izvanredni 'sluh' –bilo je nešto što nikada nisam morao činiti.
Opet, stao sam zuriti u te iste velike smeđe oči. Sjedila je gdje i netom prije, gledajući prema nama, naravno prirodna stvar za raditi, pretpostavljam, jer joj je Jessica prepričavala lokalni trač o Cullenima.
Razmišljati o nama, također, bilo bi prirodno.
Ali nisam čuo šapat.
Prizvao sam crvene mrlje na njenim obrazima i ona je pogledala u pod, zbog neugodnog gafa jer je uočena da zuri u stranca. Bilo je dobro da je Jasper još uvijek zurio kroz prozor. Nisam htio ni razmišljati kako bi na njegovu kontrolu utjecala ova krv.
Emocije na njenom licu bile su tako lako čitljive, kao da joj to piše na čelu: iznenađenje, jer je nesvjesno promatrala suptilne razlike između svog i mog uma, znatiželja, dok je slušala Jessicinu priču, i još nešto…fascinacija? Ne bi bilo prvi put. Mi izgledamo lijepi, našem namijenjenom plijenu. I, konačno stid jer sam je uhvatio kako zuri u mene.
I, iako su njene misli bile tako lako čitljive iz njenih čudnih očiju- čudnih, zbog dubine u njima; smeđe oči bile prazne u njihovoj tami- nisam čuo ništa osim tišine sa mjesta gdje je sjedi. Apsolutno ništa.
U trenutku sam osjetio uznemirenost.
S ovim se nikada nisam susreo dosada. Je li sve uredu sa mnom? Osjećao sam se jednako kao prije. Zabrinut trudio sam se pomnije čuti.
Svi glasovi koje sam blokirao sada su odjednom vikali u mojoj glavi.
…pitam se koju glazbu voli…možda bi joj mogao spomenuti onaj novi CD…Mike Newton je razmišljao, dva stola udaljen-skoncentriran na Bellu Swan.
Pogledaj ga kako samo zuri u nju. Nije li dovoljno što već pola djevojaka u školi čeka na njega da…Eric Yorkie je imao sumporne misli, također vrteći se oko djevojke.
…tako odvratno. Misliš da je popularna ili nešto…čak i Edward Cullen zuri…Lauren Mallory je bila tako ljubomorna da je njeno lice, prema svemu sudeći, trebalo biti žuto. A Jessica, šepuri se pred svojom novom najboljom prijateljicom. Kakva šala…Vitriol se nastavio širiti u njenim mislima.
...kladim se da ju je to svatko upitao. Ali bih volio popričati s njom. Smislit ću neko bolje pitanje…Ashley Dowling je pomislio.
...možda će biti sa mnom na španjolskom...June Richardson se ponadala.
...još tone posla do večeras! trigonometrija, i test iz engleskog. Nadam se da moja mama... Angela Weber, tiha djevojka, čije su misli neobično drage, bila je jedina za stolom koja nije bila opsjednuta Bellom.
Mogao sam čuti sve, svaku nevažnu sitnicu o kojoj razmišljaju koja prolazi njihovim umom. Ali ništa od nove učenice sa varljivo razgovorljivim očima.
A naravno, mogao sam čuti sve što je djevojka rekla Jessici. Nisam morao čitati misli da bi bio sposoban čuti njen tihi, čisti glas na udaljenoj strani prostorije.
''Tko je dečko sa crvenkasto-smeđom kosom?'' čuo sam kako je upitala, potajice pogledavši me iz kuta svoga oka, samo kratak pogled jer je vidjela da ja još uvijek zurim.
Nadao sam se da će mi pomoći ton njenog glasa da odredim ton njenih misli, izgubljenih negdje gdje ne mogu doprijeti, ostao sam razočaran. Obično, ljudske misli dođu skupa sa njihovim psihičkim glasovima. Ali ovaj tih, sramežljiv glas mi je nepoznat, ne kao ostale stotine misle koje su odjekivale prostorijom. U to sam bio siguran. Posve nov.
Oh, sretno, idiote! Jessica je pomislila prije no što je odgovorila na djevojčino pitanje.
''To je Edward. On je prekrasan, naravno, ali nemoj uzalud trošiti svoje vrijeme. On ne izlazi. Očigledno ovdje ni jedna cura nije dovoljno dobra za njega.'' Šmrknula je.
Okrenuo sam se kako bi prikrio smijeh. Jessica i ostale djevojke nisu znali kako su zapravo sretne da mi se nijedna od njih nije posebno obratila.
Ispod prolaznog humora, osjetio sam snažan impuls, koji nisam u potpunosti razumio. Znam da je imalo veze sa zlim mislima koje nova djevojka nije slutila… Osjetio sam snažan poriv da stanem između njih dvije, da bi zaštitio Bellu Swan od Jessicinih zlih misli. Kako čudno.
Pretraživao sam motivacije koje su se nalazile iza impulsa, proučavajući djevojku još jedanput.
Možda je to bio samo običan zaštitni instinkt-da snažan pomogne slabijem od sebe.
Ova djevojka je izgledala krhkije od ostalih učenika iz njenog razreda. Njena koža je tako providna da je bilo teško za povjerovati da joj je pružala ikakvu zaštitu. Mogao sam vidjeti ritmičan puls njene krvi unutar vena ispod njene čiste, blijede membrane… Ali nisam se trebao koncentrirati na to. Bio sam dobar u životu koji sam izabrao, ali bio sam jednako žedan kao i Jasper i nije bilo smisla izazivati iskušenje.
Vidio sam mali nabor između njenih obrva kojeg nije bila svjesna.
To je bilo nemoguće frustrirajuće! Vidim očito da joj je naporno sjediti ondje, voditi razgovor sa strancima, biti centar pažnje. Vidim njenu stidljivost iz načina na koji drži svoja slabašna ramena, pomalo naslućujem, da očekuje odbijanje u svakom trenutku. A ja mogu samo osjetiti, samo vidjeti, samo zamišljati. Nije se čulo ništa osim tišine od ove ljudske djevojke. Nisam mogao čuti ništa. Zašto?
''Hoćemo li?'' Rosalie je promrmljala, prekidajući moju usredotočenost.
Skrenuo sam pogled s djevojke sa olakšanjem. Nisam htio nastaviti ne uspjeti u ovome- išlo mi je na živce. No nisam htio razviti neko zanimanje o njenim skrivenim mislima samo zato što su bile skrivene od mene. Bez sumnje, kada bi dešifrirao njene misli- a našao bih način-bile bi jednako neznatne i površne kao i ostale ljudske misli. Nije vrijedilo moga truda.
''I je li nas se nova djevojka već uplašila?'' Emmett je upitao, još uvijek čekajući na moj odgovor.
Slegnuo sam ramenima. Nije bio zainteresiran za još informacija. A ne bi trebao biti ni ja.
Ustali smo se sa stola i pošli prema izlazu iz kafeterije.
Emmett, Rosalie i Jasper navodno su bili na posljednjoj godini u školi; otišli su na svoje sate. Ja sam pak igrao mlađu ulogu od njih. Krenuo sam na svoj sat biologije, pripremajući um na dosadu. Sumnjam da bi Mr. Banner, čovjek sa prosječnim intelektom, mogao izvući išta iz njegove lekcije što bi iznenadiilo nekoga tko ima dvije diplome iz medicine.
U učionici, sjeo sam na svoje mjesto i pustio da se moje knjige-podrživači, opet; jer nisu sadržavale ništa što već ne znam-raštrkaju po stolu. Jedini sam učenik koji ima stol samo za sebe. Ljudi nisu dovoljno pametni da znaju da me se boje, ali njihovi instinkti za preživljavanje su im dovoljni da me se klone.
Učionica se pomalo punila kako su stizali sa ručka. Naslonio sam se na stolicu i čekao da vrijeme prođe. Opet, želio sam da mogu zaspati.
Zato što sam razmišljao o njoj, kada je Angela Weber ulazila kroz vrata sa novom djevojkom, njeno ime privuklo je moju pažnju.
Bella se čini sramežljiva poput mene. Kladim se da joj je danas stvarno teško. Da bar mogu nešto reći…ma vjerojatno bi glupo zvučalo…
To! Mike newton je pomislio, okrećući stolicu gledajući kako su djevojke ulazile.
I dalje, na mjestu gdje je Bella Swan stajala, ništa. Prazno mjesto gdje su njene misli trebale biti me živciralo i obeshrabrivalo.
Prišla je bliže, prolazeći između klupa pored mene da bi došla do profesorovog stola.
Jadna djevojka; mjesto pored mene bilo je jedino slobodno. Automatski, sklonio sam sve što će biti njena strana stola, skupljajući knjige na hrpu. Sumnjam da će se osjećati ugodno ovdje.
Ipak će biti čitavo polugodište-u razredu, na kraju krajeva. Možda, će mi njeno sjedenje pored mene, omogućiti da razotkrijem njene tajne…iako mi prije bliskost nije trebala…i nije baš da ću naći išta vrijedno slušanja…
Bella Swan je prošla kroz grijalicu koja je otpuhala zrak prema meni.
Njen miris me je udario nabijajući impulse u meni. Nema tako nasilne slike koja bi opisala snagu koja me tada obuhvatila.
U tom trenutku, nisam nikad bio dalje čovjeku; bez traga krhotina koje sam tijekom vremena uspio zadržati u sebi.
Ja sam grabežljivac. Ona je moj plijen. Ništa drugo nije bilo važno nego ta istina.
Nije bilo učionice pune svjedoka-oni su bili drugostepna šteta u mojoj glavi. Misterij njenih misli je zaboravljen. Njene misli nisu mi ništa značile, za nju koja neće misliti još dugo.
Ja sam vampir, a ona ima najslađu krv koju sam omirisao u svojih osamdeset godina.
Nisam ni zamišljao da takav miris može postojati. Da sam znao, otišao bi ga pronaći već davno. Pročešljao bi čitav svijet za njega. Mogu zamisliti okus…
Žeđ me pekla po grlu kao vatra. Moja usta su spaljena i isušena. Svježi otrov koji je tekao mojim ustima nije rastjerao taj osjećaj. Stomak se okretao od gladi i to je jeka žeđi. Moji mišići naglo su se stegnuli.
Ni puna sekunda nije prošla. I dalje je pravila isti korak koji ju je i stavio ispred grijalice.
Kako joj je noga dodirnula tlo, oči su joj kliznule prema meni, kretnja koja je očito trebala biti neopažena. Srela se s mojim pogledom, i vidio sam svoj odraz u zrcalu njenih velikih očiju.
Užasnutost koju sam vidio na njenom licu spasila joj je život za nekoliko mučnih trenutaka.
Nije mi olakšavala. Kada je vidjela izraz na mome licu, krv joj je preplavila obraze ponovo, pretvarajući tako njenu kožu u najsočniju boju koju sam ikada vidio. Njen miris je bio tanka maglica u mom mozgu. Jedva da sam mogao kroz to razmišljati. Moje su misli pobjesnile, gubeći kontrolu, nepovezane.
Sada je hodala malo brže, kao da je razumjela da mora pobjeći. Njena žurba učinila ju je nespretnom-podapela se i posrnula naprijed, tako da je umalo pala na djevojku koja je sjedila ispred mene. Ranjiva, slaba. Čak i više od ostalih ljudi.
Pokušao sam se skoncentrirati na lice koje sam vidio u njenim očima, lice koje sam prepoznao sa odvratnošću. Lice čudovišta u meni-lice pobijeđeno desetljećima truda i beskompromisne discipline. Kako je brzo sad to isplivalo na površinu!
Miris se omotao oko mene opet, raspršujući sve moje misli i tjerajući me da se ustanem sa stolice.
Ne.
Moja ruka se uhvatila ispod ruba stolice i pokušao sam se zadržati na njoj.
Drvo nije doraslo zadatku. Moja ruka koja je zdrobila drvo bila je puna ivera, ostavljajući za sobom oblik mojih prstiju urezbarenih u onome što je ostalo od drveta.
Uništi dokaze. To je osnovno pravilo. Brzo sam zdrobio krajeve sa oblikom mojih prstiju, ostavljajući samo neravnu rupu i gomilu strugotine na podu, koju sam rastjerao nogom.
Uništi dokaze. Drugostepna šteta…
Znam što se sada mora dogoditi. Djevojka mora sjesti pored mene, i ja je moram ubiti.
Nevini promatrači u ovoj učionici, osamnaest druge djece i jedan čovjek neće smjeti napustiti ovu učionicu, nakon što vide ono što će uskoro vidjeti.
Lecnuo sam se na tu misao, na ono što moram učiniti. Čak moje najgore učinjeno, nije se mjerilo sa ovakvim zvjerstvom. Nikada nisam ubijao nevine, ne u osam desetljeća. A sada sam planirao ubiti dvadeset njih odjednom.
Lice čudovišta u zrcalu mi se rugalo.
Dio mene pokušao me razdvojiti od čudovišta, a drugi dio je to planirao.
Ako ubijem prvo djevojku, imao bi samo petnaest ili dvadeset sekunda sa njom prije nego što bi ljudi u učionici reagirali. Možda malo duže, ako prvo ne bi shvatili što radim. Ona ne bi imala vremena za vrištati niti osjećati bol; ne bi je ubio okrutno. Toliko sam mogao dati strancu sa užasno poželjnom krvi.
Ali onda bi ih morao zaustaviti u bježanju. Ne bi se trebao brinuti za prozore, previsoki su i premali da itko tako pobjegne. Samo vrata-blokiram ih i ne bi mogli pobjeći.
Bilo bi sporije i mnogo teže, ako ih pokušam ubiti dok svi paničare u žurbi, bježeći u kaosu. Nije nemoguće, ali bilo bi mnogo više buke. Dosta vremena za vrištanje. Netko bi čuo…i bio bi prisiljen ubiti svakog nevinog u ovom crnom satu.
I njena krv bi se ohladila, dok bi ubijao ostale.
Njen miris me kažnjavao, a moje grlo zarobljeno suhom grloboljom.
Znači prvo svjedoci.
Isplanirao sam u glavi. Ja u sredini prostorije, najdalji red u tami. Prvo ću ubiti desnu stranu. Mogu slomiti četiri ili pet njihovih vratova po sekundi, procjenjujem. Ne bi bilo bučno. Desna strana je sretna strana; neće me vidjeti kako dolazim. Približavajući se naprijed i za lijevu stranu, trebat će mi, najviše, pet sekundi da skončam svaki život u prostoriji.
Dovoljno dugo za Bellu Swan, da nakratko, vidi što joj se sprema. Dovoljno dugo da osjeti strah. Dovoljno dugo, možda, ako je šok ne ukopa na mjestu, da ispusti vrisak. Jedan nježan vrisak koji neće nikoga potaći da bježi.
Duboko sam udahnuo, njen miris je bila vatra koja je gorila mojim suhim venama, gorila mojim prsima uništavajući svaki bolji impuls kojeg sam bio sposoban.
Upravo se okrenula. Za nekoliko sekundi, sjesti će nekoliko centimetara udaljena od mene.
Čudovište u meni se smijalo toj predodžbi.
Netko je zamahnuo fasciklom s moje lijeve strane. Nisam se okrenuo da vidim tko je prokleti čovjek. Ali kretnja je poslala val običnog, nemirisnog zraka koji je prešao mojim licem.
Na jednu kratku sekundu, bio sam sposoban bistro razmišljati. U toj dragocjenoj sekundi, vidio sam dva lica u mojoj glavi, jedno do drugog.
Jedno je bilo moje, ili radije će biti moje: crvenooko čudovište koje je ubilo toliko ljudi da sam prestao brojati. Racionalna, opravdana ubojstva. Ubojicu ubojica, ubojicu drugih, manje jakih čudovišta. To je božja odluka. Koja zahvaljuje to-odlučujući tko zaslužuje smrtnu kaznu. To je bilo moje obećanje. Hranio sam se ljudskom krvlju, ali najgore definicije. Moje žrtve su bile, u njihovim različitim mračnim razbibrigama, jedva više ljudi nego što sam ja bio.
Drugo lice bilo je Charlisleovo.
Između ta dva lica nije bilo sličnosti. Kao sunčan dan i najtamnija noć.
Nije bilo razloga za sličnost. Charlisle nije bio moj otac po osnovnom biološkom smislu. Nismo dijelili zajednička obilježja. Jednakost u našoj boji bila je produkt onoga što jesmo; svaki vampir imao je istu ledeno blijedu kožu. Jednakost u boji naših očiju bila je još jedna sličnost-odraz jednakog izbora.
A opet, iako nije bilo temelja sličnosti, ovo počelo utjecati, na procjenu, u zadnjih sedamdeset neobičnih godina kako sam prihvatio njegov izbor i pošao njegovim putem. Moje se obilježje nije promijenilo, ali činilo mi se da je njegova mudrost označila moj izraz, da je malo njegove strasti imalo traga na obliku mojih usta, i trunak njegovog strpljenja vidljiv na mom čelu.
Sva ova mala poboljšanja sada su bila izgubljena u licu čudovišta. Za nekoliko trenutaka, neće ostati ništa što bi rezultiralo godinama koje sam proveo sa mojim stvoriteljem, mojim mentorom, mojim ocem u svakom smislu koji su se uvažavo. Moje oči postati će crvene kao vražje; sličnost će biti izgubljena zauvijek.
U mojoj glavi, Charlisleove drage oči nisu me osuđivale. Znam da će mi on oprostiti na ovom užasnom činu kojeg ću počiniti. Zato što me voli. Zato što je mislio da sam bolji nego što jesam. I dalje bi me volio, i nakon što mu dokažem suprotno.
Bella Swan sjela je na stolicu pored mene, njene kretnje bile su ukočene i neobične-sa strahom?-a miris njene krvi se raspršio se u neumoljiv oblak oko mene.
Dokazat ću ocu da je pogriješio u meni. Bijednost u toj činjenosti je boljela skoro jednako kao vatra u mom grlu.
Odmaknuo sam se od njene odvratnosti-u pobuni čudovišta koje je željelo uzeti ju.
Zašto je morala doći ovamo? Zašto je morala postojati? Zašto je morala uništiti ovaj mali mir koji sam imao u ovom mom ne-životu? Zašto je ovo opterećavajuće biće uopće ikad rođeno? Ona će me uništiti.
Okrenuo sam lice od nje, iznenadni bijes, bezrazložna mržnja me prožela.
Tko je ovo biće? Zašto ja, zašto sada? Zašto ja moram izgubiti sve zbog toga što je ona izabrala ovaj grad da se pojavi u njemu?
Zašto je došla ovdje!
Ne želim biti čudovište! Ne želim ubiti učionicu punu bezazlene djece! Ne želim izgubiti sve što sam gradio tijekom života da bi to žrtvovao i uskratio!
Ne želim. Ne može me natjerati.
Miris je problem, užasno privlačan miris njene krvi. Da samo ima neki način kako bi se mogao oduprijeti…ako bi još jedan dah svježeg zraka mogao raščistiti moju glavu.
Bella Swan je zamahnula njenom dugom, mahagoni kosom u mom pravcu,
Je li ona luda? Kao da je namjerno poticala čudovište u meni! Mameći ga.
Sada nije bilo prijateljskog daha koji bi rastjerao njen miris dalje od mene. Sve će uskoro biti izgubljeno.
Ne, nije bilo pomoćnog povjetarca. Ali nisam morao disati.
Zaustavio sam protjecanje zraka kroz moja pluća; olakšanje je bilo trenutačno, ali nepotpuno. I dalje sam imao uspomenu njenog mirisa u mojoj glavi. Ali možda mogu izdržati jedan sat. Jedan sat. Dovoljno vremena da napustim ovu učionicu punu žrtava, žrtava koje možda nisu trebale biti žrtve. Ako bi mogao izdržati samo jedan kratak sat.
Neugodan osjećaj je bio, ne disati. Moje tijelo ne treba kisik, ali to je išlo mojim instinktima. Oslanjao sam se na miris više nego na ostala čula kada sam bio u stresnoj situaciji. Vodio me u lovu, to je prvo upozorenje u slučaju opasnosti. Nikada nisam naišao na nešto opasno kao što sam to ja, ali samoočuvanje je bilo jednako razvijeno u mojoj vrsti kao u prosječnog čovjeka.
Neugodno, ali izvedivo. Podnošljivije od mirisanja nje a da joj ne zarijem zube kroz tu lijepu, tanku, prozirnu kožu koja je vruća, vlažna, pulsirajuća-
Jedan sat! Samo jedan sat! Ne smijem razmišljati o mirisu, okusu.
Tiha djevojka držala je kosu između nas, naslanjajući se naprijed tako da se njena kosa rasula po njenoj fascikli. Nisam mogao vidjeti njeno lice, da bi moga iščitati emocije na njenim čistim, dubokim očima. Je li to razlog zašto je pustila kosu između nas? Da bi sakrila te oči od mene? Iz straha? Iz stidljivosti? Da bi sakrila svoje tajne od mene?
Moja prošla iritacija je bila mala nasuprot sadašnje zbog njenih bezvučnih misli u blijedoj usporedbi potrebe-i mržnji-koja me sada opsjedala. Zbog mržnje prema ovom krhkom ženskom djetetu pored mene, gorljivoj mržnji koju sam pripisao prijašnjem sebi, ljubavi prema mojoj obitelji, mojim snovima da budem nešto bolje od onoga što jesam... Mrzio sam je, mrzio kako je činila da se osjećam-pomoglo mi je malo. Da, iritacija koju sam maloprije osjećao bila je slaba, ali je pomogla malo. Pripisao sam svaku emociju koja mi je odvlačila pažnju od zamišljanja kakvog bi okusa bila…
Mržnja i iritacija. Nestrpljivost. Zar ovaj sat neće nikad proći?
A kada sat završi…Ona će izaći iz učionice. I što ću onda učiniti?
Mogao bi se predstaviti. Bok, moje ime je Edward Cullen. Mogu li te otpratiti do sljedećeg sata?
Ona će reći da. To je pristojna stvar za uraditi. Iako me se boji, kao što sam sumnjao da je, ona će slijediti konvenciju i hodati uz mene. Bit će lako odvesti je u pogrešnom smjeru. Poticaj prema šumi koja se pružala iza stražnjeg parkirališta. Mogao bih joj reći da sam zaboravio knjigu u autu…
Hoće li itko primijetiti da sam ja zadnja osoba s kojom su je vidjeli? Kišilo je, kao i obično; dvije tamne jakne ne bi vodile u krivom pravcu ne bi izazvale puno zanimanja, ili bi me odala.
Samo što ja nisam bio jedini učenik koji je bio svjestan nje-koji je bio savršeno svjestan kao što sam ja. Mike Newton, posebno, bio je svjestan svakog pokreta vrpoljenja nje u njenoj stolici-bilo joj je neudobno tako blizu mene, kao što sam i očekivao prije no što je moj miris uništio dobrotvornu brigu o njoj. Mike Newton bi primijetio da je ona napustila učionicu sa mnom.
Ako mogu izdržati sat, bi li mogao dva?
Lecnuo sam se od boli gorenja.
Otišla bi kući, i to u praznu kuću. Načelnik policije Swan radio je cijeli dan. Poznavao sam kuću, kao što sam poznavao svaku u ovom malom gradiću. Njegov dom je smješten odmah kod rijetke šume, bez bliskog susjedstva. I kad bi imala vremena da vrišti, koje neće imati, neće biti nitko tko bi je čuo.
Ovo je bio odgovoran način da se suočim s ovim. Izdržao sam sedam desetljeća bez ljudske krvi. Ako zadržim dah, mogu izdržati dva sata. A kada budem nasamo sa njom, neće biti prilike da nastrada itko drugi. I nema razloga za žurbu kroz iskustvo, čudovište u mojoj glavi se složilo.
Bila je sofistika da mislim kako spašavajući devetnaest ljudi u ovoj prostoriji sa trudom i strpljenjem, bi bilo manje čudovišno samo kada bi ubio ovu jednu nedužnu djevojku.
Iako sam ju mrzio, znao sam da moja mržnja nije opravdana. Znao sam da sam zapravo mrzio sebe. A mrzit ću nas oboje još više kada bude mrtva.
Izdržao sam sat na ovaj način-zamišljajući najbolje načine da je ubijem. Trudio sam se izbjeći zamišljanje konačnog čina. To bi možda bilo previše za mene; mogao bi izgubiti bitku i završiti ubijanjem svakoga u ovom prizoru. Tako sam planirao strategiju, i ništa više. Držalo me kroz sat.
Jednom, skoro na samom kraju, provirila je prema meni kroz fluidnu zavjesu njene kose. Mogao sam osjetiti neopravdanu mržnju koja je gorila u meni kada sam susreo njen pogled-vidjeti odraz mene u njenim preplašenim očima. Krv joj je navrla u obraze prije no što se sakrila u kosi upet, i umalo sam to učinio.
Ali je zazvonilo. Spašen zvonom-kako kliše. Oboje smo spašeni. Ona od smrti. A ja, spašen samo nakratko od pretvaranja u noćnu moru stvorenja kojeg sam se bojao i mrzio.
Nisam mogao hodati sporo kao što sam trebao kako sam naglo izašao iz učionice. Da je itko gledao u mene, posumnjali bi da nešto nije u redu sa načinom na koji sam se kretao. Nitko se nije obazirao na mene. Sve ljudske misli su i dalje bile okružene djevojkom koja je osuđena na smrt za malo više od sat vremena.
Sakrio sam se u auto.
Nisam htio razmišljati o tome da se moram skrivati. Kako je kukavno to zvučalo. Ali to je sada neupitno bio slučaj.
Nisam imao dovoljno discipline da budem u blizini ljudi sada. Previše se fokusirajući na moj trud u ne ubijanju jednog od njih nije mi ostalo izvora da se oduprem ostalima. Koja bi šteta to bila. Ako sam već trebao postati čudovište, mogao sam to učiniti vrijednim poraza.
Pustio sam CD glazbe koja me je obično smirivala, ali sada mi je malo značila. Ne, najviše mi je pomogao hladan, vlažan, čist zrak koji je nanosila kišica kroz moj otvoreni prozor. Iako sam se mogao sjetiti mirisa Belline krvi sa perfektnom jasnoćom, udišući čist zrak bilo je kao da ispirem unutrašnjost mog tijela od neke infekcije.
Ponovo sam bio razborit. Mogao sam ponovo razmišljati. I mogao sam se ponovo boriti. Mogao sam se boriti protiv onoga što nisam htio postati.
Nisam morao ići u njen dom. Nisam ju morao ubiti. Očigledno, racionalan sam, biće koje razmišlja, i koje ima izbora. Uvijek je postojao izbor.
No tako se nije činilo dok sam bio u učionici…ali sada sam bio udaljen od nje. Možda, ako je budem izbjegavao vrlo, vrlo oprezno, nema potrebe da se moj život promjeni. Posložio sam stvari kako sam to želio. Zašto bi dopustio da pogoršavajući ukusni nitko uništi to?
Nisam morao razočarati svoga oca. Nisam morao uzrokovati stres mojoj majki, brigu…bol. Da, to bi povrijedilo moju ne biološku majku, također. A Esme je tako nježna, tako osjetljiva i blaga. Uzrokovati bol nekome poput Esme bilo je neoprostivo
Kako ironično da sam želio zaštititi ljudsku djevojku od beznačajnih i bezopasnih lažnih misli Jessice Stanley. Ja sam bio zadnja osoba koja bi ikada mogla biti zaštitnik Belle Swan. Nikada neće trebati zaštitu od ničega opasnijeg nego od mene.
Gdje je Alice, odjednom sam se upitao? Zar me nije vidjela kako ubijam djevojku Swan na nekoliko načina? Zašto nije došla pomoći-da me zaustavi ili mi pomogne uništiti dokaze, bilo što od tog dvoje? Zar je tako usredotočena na Jasperove probleme da je propustila ovakvu užasnu mogućnost? Zar sam snažniji nego što sam mislio da jesam? Zar stvarno ne bi učinio ništa djevojci?
Ne. Znao sam da to nije istina. Alice se morala vrlo jako usredotočiti na Jaspera.
Tražio sam u pravcu gdje sam znao da će biti, u maloj zgradi za sate engleskog jezika. Nije mi trebalo dugo da lociram poznat 'glas.' I bio sam u pravu. Njena svaka misao bila je usmjerena na Jaspera, gledajući i najmanje odluke sa svakom minutom pomnog ispitivanja.
Volio bih da je mogu pitati za savjet, ali u isto vrijeme, bilo mi je drago da nije znala na što sam bio spreman. Da nije bila svjesna na masakre koje sam razmatrao u proteklom satu.
Osjetio sam novu opekotinu u mom tijelu-opekotinu prouzrokovanu stidom. Nisam htio da nitko od njih sazna.
Ako bi mogao izbjegavati Bellu Swan, ako bi se mogao nositi s tim da ju ne ubijem-iako sam razmišljao o tome, čudovište se trzalo i škripalo zubima u frustraciji-onda nitko neće znati. Ako bi se mogao držati podalje od njenog mirisa.
Nije bilo razloga zašto to ne bi pokušao, na kraju krajeva. Da donesem pravilnu odluku. Da budem ono što je Charlisle smatrao da jesam.
Zadnji sat u školi bio je skoro gotov. Odlučio sam da novi plan provedem u akciju. Bolje nego da sjedim ovdje na parkiralištu gdje bi ona mogla proći i narušiti moj pokušaj. Opet, osjećao sam neopravdanu mržnju prema djevojci. Mrzio sam što je imala ovu nesvjesnu moć nada mnom. Da me može učiniti nečim što sam odbijao da budem.
Hodao sam hitro-malo prehitro, ali nije bilo svjedoka-po maloj školi do ureda. Nije bilo razloga da Bella Swan ide istim putem kao ja. Bit će izbjegavana kao kuga kao što i jest.
Ured je bio prazan osim sekretarice, one koju sam i htio vidjeti.
Nije opazila moj tihi ulazak
''Mrs. Cope?''
Žena sa neprirodnom crvenom kosom me pogledala a oči su joj se odjednom raširile. Uvijek sam ih uhvatio nespremne, male oznake koje nisu razumjeli, bez obzira koliko bi puta vidjeli bilo koga od nas.
''Oh,'' teško je disala, pomalo smetena. Poravnala je majicu. Budalasto, pomislila je u sebi. Dovoljno je mlad da mi bude sin. Premlad da razmišljam o njemu na takav način…
''Bok, Edward. Što mogu učiniti za tebe?'' Zatreptala je ispod njenih tankih naočala.
Neugodno. Ali znao sam biti šarmantan kada sam htio biti. Bilo je lako, jer sam znao kako na njih djeluje svaka gesta koju sam izveo.
Nagnuo sam se naprijed, susrećući njen pogled i nastavio sam gledati duboko u dubinu, malih smeđih očiju. Njene misli već su bile uzbuđene. Ovo bi trebalo biti lako.
''Pitam se da li bi mi mogli pomoći sa mojim rasporedom,'' rekao sam mekim glasom koji je bio namijenjen da ne uplašim ljude.
Čuo sam kako joj se tempo kucanja srca ubrzao.
''Naravno, Edward. Kako mogu pomoći?'' Premlad, premlad, ponavljala je.
Pogrešno, naravno. Bio sam stariji od njenog djeda. Ali prema mojoj vozačkoj dozvoli, bila je u pravu.
''Pitam se bi li se mogao prebaciti sa svog sata biologije na znanost u četvrtom razredu? Možda fiziku?''
''Je li imaš neki problem sa Mr Bannerom, Edward?''
''Ne ama baš nikakav, samo ja sam već učio ovo gradivo…''
''U naprednoj školi u koju ste svi išli na Aljasci, zar ne.'' Skupila je usne kako je razmatrala to. Trebali bi biti na faksu. Čula sam kako se profesori žale. Odlične ocjene, nikada ne oklijevaju u odgovoru, nikada pogrešan odgovor u testu-kao da su našli neki način da varaju u svakom predmetu. Mr. Varner radije misli da varaju nego da je neki učenik pametniji od njega...Kladim se da im majka pomaže…''Zapravo, Edward, fizika je prilično puna trenutno. Mr. Banner ne voli da ima više od dvadeset-pet učenika u razredu-''
''Neću biti problem.''
Naravno da nećeš. Ne savršeni Cullen. ''Znam to, Edward. Ali jednostavno nema dovoljno mjesta sada…''
''Mogu li onda preskakati ovaj sat? Mogu iskoristiti ovo vrijeme za samostalno učenje.''
''Preskakati biologiju?'' njena usta su se otvorila. To je ludo. Zar je tako teško sjediti na predmetu koji već znaš? Mora imati neki problem sa Mr. Bannerom. Pitam se bi li trebala pričati sa Bobom o tome? ''Nećeš imati dovoljno kredita da maturiraš.''
''Nadoknadit ću sljedeće godine.''
''Možda da razgovaraš sa roditeljima o tom.''
Iza mene otvorila su se vrata, ali tko god da je to bio nije razmišljao o meni, zato sam ignorirao dolazak i skoncentrirao se na Mrs. Cope. Nagnuo sam se mrvicu bliže njoj, i malo raširio oči. Ovo bi bolje djelovalo da su zlatne a ne crne. Crnoća plaši ljude, kao što bi i trebala.
''Molim vas, Mrs. Cope?'' govorio sam glasom mekanim i neodoljivim što sam više mogao-a morao je biti znatno neodoljiv. ''Zar nema neka druga sekcija da se prebacim? Siguran sam da ima otvoreno mjesto drugdje? Šesti sat biologija ne može biti jedina opcija…''
Smješkao sam se, oprezan da ne bi otkrio svoje zube koji bi je uplašili, dopuštajući da moj izraz smekša moje lice.
Njeno srce počelo je brže kucati. Premlad, podsjećala se užurbano. ''Pa, možda mogu razgovarati sa Bobom-mislim Mr. Bannerom. Mogu vidjeti ako-''
Trebala je sekunda da se sve promjeni: atmosfera u prostoriji, moj zadatak ovdje, razlog što sam se nagnuo prema crvenokosoj ženi… Koja je bila prva svrha dok se nije promijenila u drugu.
Sekunda je trebala da Samantha Wells otvori vrata i baci potpisane izostanke u korpu kod vrata, te izađe, u žurbi da što prije napusti školu.
Sekunda je trebala da iznenadni nalet zraka dođe kroz otvorena vrata i naleti na mene. Sekunda je trebala da shvatim zašto me osoba koja je ušla kroz vrata nije prekinula sa svojim mislima.
Okrenuo sam se, iako nisam trebao provjeravati. Okrenuo sam se polako, odupirući se kontroli mojih mišića koji su se opirali protiv mene.
Bella Swan je stajala naslonjena na zid pored vrata, sa presavijenim papirom u svojim rukama. Njezine oči bile su još šire nego inače kada je vidjela moje okrutno neljudsko divlje zurenje.
Miris njene krvi je zasitila svaku česticu zraka u majušnoj, vrućoj prostoriji. Moje grlo je gorilo u plamenima.
Čudovište je bijesno zurilo u mene iz njenih zrcalnih očiju ponovo, maska zla.
Moje ruke su oklijevale u zraku iznad pulta. Ne trebam se ni okrenuti da dohvatim Mrs. Copeinu glavu i tresnem ju o njen stol sa dovoljno snage da je ubijem. Dva života, radije nego dvadeset… Razmjena.
Čudovište je čekalo bijesno, gladno, na mene da to uradim.
Ali uvijek je bilo izbora, moralo je biti.
Zaustavio sam kretnju mojih pluća, i popravio lice Charlisla ispred svojih očiju. Okrenuo sam lice prema Mrs. Cope, i osjetio olakšanje uvidjevši promjenu u mome izrazu. Ustuknula je od mene, ali njen strah se nije očitovao suvislim riječima.
Koristeći kontrolu kojom sam upravljao kroz svoja desetljeća da bi sebe poricao. Napravio sam glas ujednačen i gladak. Bilo je dovoljno dosta zraka u mojim plućima da bi još jednom progovorio, požurujući kroz riječi.
''Ništa za to, onda. Vidim da je nemoguće. Hvala vam puno na vašoj pomoći.''
Naglo sam se okrenuo i izletio iz dobe, u nastojanju da ne osjetim toplo-krvnu vrućinu djevojčinog tijela kako sam prošao pored nje u nekoliko centimetara.
Nisam stao dok nisam sjeo u svoj auto, prebrzo se krećući cijelim putem ovamo. Većina učenika su već napustili školu, tako da nije bilo mnogo svjedoka. Čuo sam učenika iz drugog razreda, D.J. Garetta, kako je primijetio, a onda to ignorirao…
Odakle je Cullen došao-i odmah nestao…opet ja, sa svojim umišljanjima. Mama uvijek kaže…
Kada sam ušao u svoj Volvo, ostali su već bili ovdje. Pokušao sam kontrolirati disanje, ali sam hvatao svjež zrak kao da su me gušili.
''Edward?'' Alice je upitala, s uzbunom u glasu.
Samo sam joj odmahnuo glavom.
''Koji se vrag tebi dogodio?'' Emmett je zahtijevao, ometen, na trenutak, činjenicom da Jasper nije u raspoloženju za revanš.
Umjesto odgovora, i stavio auto u rikverc. Morao sam izaći sa parkirališta prije no što me Bella Swan može pratiti, opet. Moj osobni demon, koji me opsjeda…okrenuo sam auto i ubrzao. Prešao sam četrdeset prije no što sam izašao na cestu. Na cesti, prešao sam sedamdeset prije prvog ugla.
Bez gledanja, znao sam da su se Emmett, Rosalie i Jasper okrenuli da zure u Alice. Ona je slegnula ramenima. Nije mogla vidjeti što je prošlo, samo što će se dogoditi.
Sada je pogledala prema meni. Oboje smo pogledali što je ona vidjela u glavi, i oboje smo se iznenadili.
''Ti odlaziš?'' šapnula je.
Sada su drugi zurili u mene.
''Jesam li?'' protisnuo sam kroz zube.
Onda je to vidjela, kao rezultat mog podrmanog i drugog izbora koji je zavrtio moju budućnost prema tamnijem pravcu.
''Oh.''
Bella Swan, mrtva. Moje oči gore crvenom bojom od svježe krvi. Pretraga koja će uslijediti. Oprezno vrijeme koje ćemo čekati prije no što je sigurno za nas da se izvučemo i ponovo krenemo…
''Oh,'' rekla je ponovo. Slika se sada još više izoštrila. Vidio sam unutrašnjost načelnika policije kuću po prvi put, vidio sam Bellu u maloj kuhinji sa žutim kuhinjskim ormarićima, okrenutih leđa dok sam se ja prikradao prema njoj iz sjene…dopuštajući da me njen miris privlači prema njoj…
''Stani!'' prostenjao sam, nisam više mogao podnijeti.
''Oprosti,'' šapnula je, širom otvorenih očiju.
Čudovište se veselilo.
I vizija u njenoj glavi se ponovo pokrenula. Prazna cesta u noći, drveća pokraj prekrivena snijegom, prelazeći preko dvjesto na sat.
''Nedostajat ćeš mi,'' rekla je. ''Bez obzira na koliko kratko ideš.''
Emmett i Rosalie su razmijenili prestrašen pogled.
Došli smo do skretanja prema dugom prilazu koji je vodio do naše kuće.
''Ostavi nas ovdje,'' Alice je naredila. ''Sam trebaš reći Charlisleu.''
Kimnuo sam, a auto je skvičalo kada sam iznenadno stao.
Emmett, Rosalie i Jasper su izašli u tišini; natjerati će Alice da im sve objasni kada ja odem. Alice je dodirnula moja ramena.
''Uradit ćeš pravu stvar,'' promrmljala je. ovaj put ne vizija-nalog.
''Ona je Charlijeva jedina obitelj. To bi i njega ubilo.''
''Da,'' rekao sam, slažući se samo sa posljednjim djelom.
Izašla je i pridružila se ostalim, a njene obrve su se skupljale od brige. Stopili su se sa šumom, izvan mog dometa vida prije nego sam okrenuo auto.
Požurio sam prema gradu, i znao sam da će Alicine misli bljesnuti iz mraka prema snopu svjetlosti. Kako sam usporio prema Forksu na devedeset, nisam bio siguran kamo idem. Da se pozdravim sa ocem? Ili da prihvatim čudovište u meni? Cesta je letjela ispod mojih guma.
Post je objavljen 01.07.2009. u 00:51 sati.