PETO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN - VAMPIRE GUARDIAN ANGEL

nedjelja, 05.07.2009.

PETO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

5. Pozivnice

Srednja škola. Ne više čistilište, sada je to pravi pakao. Muka i vatra…da, imam oboje.
Sada radim sve ispravno. Na svako ''i'' stavljam točku, i svako ''t'' prekrižim. Više se nitko ne može žaliti da zapostavljam svoje odgovornosti.
Da zadovoljim Esme i zaštitim ostale, ostao sam u Forksu. Vratio sam se na svoj stari raspored. Ne lovim više od ostalih. Svaki dan, pohađam školu i glumim čovjeka. Svaki dan, pažljivo slušam sve novo o Cullenima – nikada nema ništa novo. Djevojka nije rekla ni riječ o svojim sumnjama. Samo je ponavljala istu priču iznova i iznova – da sam stajao kraj nje i povukao ju s puta – sve dok to njenim revnostanim slušačima nije dojadilo pa su prestali tražiti više detalja. Nije bilo opasnosti. Moja nepromišljena reakcija nije povrijedila nikoga.
Nikoga osim mene.
Bio sam odlučan u tome da promijenim budućnost. To i nije baš najlakši zadatak za izvršiti, ali nemam drugog izbora s kojim mogu živjeti.
Alice je rekla da nisam dovoljno jak da se klonim djevojke. Ali dokazati ću joj suprotno.
Mislio sam da će prvi dan biti najteži. I na kraju tog dana, bio sam siguran u to. No, bio sam u krivu.
Mučio sam se, u saznanju da ću povrijediti djevojku. Tješio sam se činjenicom da njena bol nije ništa više od uboda iglom – samo malo odbijanja – u usporedbi sa mojom. Bella je čovjek, i ona zna da sam ja nešto drugo, nešto loše, nešto zastrašujuće. Vjerojatno će se osjećati prije oslobođeno nego ranjeno kada okrenem lice od nje i budem se pravio se ne postoji.
''Bok, Edward,'' pozdravila me, taj prvi dan na biologiji. Njen glas bio je ugodan, prijateljski, sto osamdeset stupnjeva okrenut od zadnjeg puta kada sam razgovarao sa njom.
Zašto? Što je promjena značila? Je li zaboravila? Odlučila da je umislila cijelu epizodu? Je li moguće da mi je oprostila što nisam ispunio njeno obećanje?
Pitanja su gorila kao žeđ koja bi me napala svaki put kada bih udahnuo.
Samo jedan trenutak ću pogledati u njene oči. Samo da vidim mogu li iščitati odgovore tu…
Ne. Ne smijem to dozvoliti, čak ni to. Ne ako namjeravam promijeniti budućnost.
Pomaknuo sam bradu mrvicu prema njoj bez sklanjanja mog pogleda od prednjeg dijela učionice. Kimnuo sam jednom, a onda okrenuo lice pravo naprijed.
Nije mi se više obratila.
To poslijepodne, čim je škola završila, i moja uloga odigrana, trčao sam u Seattle kao i dan prije. Činilo mi se da se nosim sa boli u grlu mrvicu bolje kada letim po tlu, i pretvaram sve oko sebe u zelenu maglu.
Ovo trčanje se pretvorilo u moju dnevnu rutinu.
Volim li ju? Ne mislim da jesam. Još ne. Alicino svjetlucanje zbog te budućnosti me zaglavilo, i vidio sam kako je lako zavoljeti Bellu. Isto kao da padam: bez truda. Ne dopuštajući si da ju volim bilo je suprotno od padanja – vukao sam se sa stijene-lica, rukom preko ruke, a zadatak je toliko teška kazna da izgleda da nemam više od snage smrtnika.
Više od mjesec dana je prošlo, i svaki dan postaje sve teži. To mi nema smisla – čekam da prođe, da postane lakše. Ovo mora biti ono što je Alice predvidjela da se neću moći kloniti djevojke. Ona je vidjela eskalaciju boli. Ali mogao sam se nositi sa boli.
Neću uništiti Bellinu budućnost. Ako mi je suđeno da ju volim, onda zar izbjegavanje nije najmanja stvar koju mogu učiniti?
Izbjegavanje je granica koju mogu podnijeti. Mogu se pretvarati da ju ignoriram, i nikada ju ne pogledati. Mogu se pretvarati da me ne zanima. Ali to je granica, samo pretvaranje a ne stvarnost.
I dalje sam prigrlio svaki njen uzdah, svaku riječ koju je izgovorila.
Svrstao sam svoju muku u četiri kategorije.
Prve dvije su poznate. Njen miris i njena tišina. Ili, radije – da preuzmem odgovornost na sebe kako bi to i trebalo biti – moja žeđ i moja znatiželja.
Žeđ je moje najosnovnije mučenje. Postala mi je navika da jednostavno ne dišem čitav sat biologije. Naravno, uvijek je bilo iznimaka – kada sam morao odgovoriti na neko pitanje, i kada sam trebao udahnuti da bih govorio. Svaki put kada bih kušao zrak oko djevojke, bilo bi isto kao i prvi dan – vatra i potreba za brutalni bijes u očaju da se oduprem. I, kao taj prvi dan, čudovište bi urlalo, tako blizu površine…
Znatiželja je bila najstalnija od mojih muka. Pitanje koje nikada ne izlazi iz mog uma: O čemu sada razmišlja? Kada bih čuo njen tihi uzdah. Kada bi odsutno vrtjela uvojak svoje kose oko svog prsta. Kada bi bacila svoje knjige snažnije nego inače. Kada bi požurila kasneći na sat. Kada bi nestrpljivo tapkala nogom od pod. Svaki pokret koji sam uhvatio u svojoj perifernoj verziji je izluđujući misterij. Kada bi se obratila ljudskim đacima, analizirao sam njenu svaku riječ i njen svaki ton. Je li iznosila svoje misli, ili je mislila o onome što bi rekla? Često mi se činilo da govori ono što publika očekuje, što me podsjećalo na moju obitelj i naš dnevni život iluzije – mi smo bolji od nje u tom pretvaranju. Osim ako nisam u krivu, i ne zamišljam stvari. Zašto bi ona igrala ulogu? Ona je jedna od njih – ljudska tinejdžerica.
Mike Newton je moja muka koja me najviše iznenadila. Tko bi uopće sanjao da me tako opći, dosadan smrtnik može razljutiti? Da budem iskren, trebao bih osjećati neku vrstu zahvalnosti prema dosadnom dečku; više od ostalih, održavao je djevojku da govori. Naučio sam dosta o njoj kroz ove razgovore – i dalje sam punio svoju listu – ali, suprotno tome, Mikeova pomoć u ovom projektu me samo još više ljutila. Ne želim da Mike bude onaj tko će otkrivati njene tajne. Ja to želim.
Pomagalo mi je malo što on nije primjećivao mala otkrića, njene greške. On ne zna ništa o njoj. On je stvorio Bellu u svojoj glavi koja ne postoji – djevojku koja je opća kao i on sam. Nije primijetio njenu nesebičnost i hrabrost koje su je odvajale od ostalih ljudi, nije osjetio abnormalnu zrelost njenih izgovorenih misli. Nije uvidio da kada razgovara sa svojom majkom, zvuči kao da roditelj priča o djetetu radije nego obrnuto – s ljubavlju, popustljivo, pomalo razonodo, i bijesno zaštitnički. Nije čuo strpljivost u njenom glasu kada je lažno glumila da ju zabavljaju njegove bujne priče, i nije pogodio njenu dobrotu iza tog strpljenja.
Kroz njene razgovore sa Mikeom, mogao sam dodati najvažnije kvalitete na moju listu, one koje najviše otkrivaju o njoj, jednostavne kao i rijetke. Bella je dobra. Sve ostale stvari su se nadopunjavale – dobrodušna i povučena i nesebična i draga i hrabra – dobra iznutra.
No iako mi je pomogao u ovim otkrićima nisam dečka smatrao dragim. Na posesivan način na koji je on vidio Bellu – kao kupovinu koju treba obaviti – provocirao me jednako kao i njegove sirove fantazije o njoj. No ona je nalazila je više pouzdanja u njega, kako je vrijeme prolazilo, i činilo se da joj je on draži od ostalih suparnika – Tylera Crowleya, Erica Yorkia, čak, i sporadično mene. Rutinski bi sjeo na njenu stranu našeg stola prije no što sat počne, a njeni osmijesi su ga poticali da priča sa njom. Samo pristojni osmijesi, govorio sam sebi. Kao i obično, zabavljao sam se zamišljajući da ga udaram preko sobe i bacam na udaljeni zid… vjerojatno ga neće tako fatalno ozlijediti…
Mike nije često mislio o meni kao o suparniku. Nakon nesreće, mislio je da ćemo se Bella i ja povezati zbog zajedno proživljenog iskustva, ali očigledno se različito rezultiralo. Tada ga je smetalo što sam izdvojio Bellu iz mnoštva naših vršnjaka i zadobio njenu pažnju. Ali ignorirao sam ju temeljito kao i ostale, i postao je samodopadan.
O čemu razmišlja sada? Je li joj draga njegova pažnja?
I konačno, moja zadnja muka, i najbolnija: Bellina nezainteresiranost. Kako sam ja ignorirao nju, ona je ignorirala mene. Nikada više nije pokušala progovoriti sa mnom. Koliko ja znam, ona nije ni razmišljala o meni uopće.
Ovo bi me izludio– ili čak slomilo moju odluku da promijenim budućnost – da me nije nekada pogledala kao prije. Nisam to sam vidio, jer si nisam mogao dozvoliti da ju pogledam,
ali Alice nas je uvijek upozorila prije no što će pogledati u nas; ostali su i dalje bili zabrinuti za djevojčino problematično znanje.
Bol bi mi malo olakšalo kada bi pogledala u mene sa daljine, tu i tamo. Naravno, možda samo razmišlja kakav sam ja čudak.
''Bella će pogledati u Edwarda za minutu, izgledajte normalno,'' Alice je rekla jedan utorak u ožujku, a ostali su bili oprezni u tom da se vrpolje i pomiču svoju težinu kao pravi ljudi; apsolutna mirnoća bila je oznaka naše vrste.
Obratio sam pažnju na to koliko često gleda u mom pravcu. To me zadovoljavalo, iako ne bi trebalo, da frekvencija nije oslabila kako je vrijeme prolazilo. Nisam znao što to znači, ali osjećao sam se bolje radi toga.
Alice je udahnula. Da bar…
''Ne miješaj se, Alice,'' rekao sam ispod glasa. ''To se neće dogoditi.''
Napućila je usne. Alice je bijesna u želji da započne svoje vizijom predviđeno prijateljstvo sa Bellom. Na čudan način, nedostajala joj je djevojka koju uopće nije poznavala.
Priznati ću, bolji si nego što sam očekivala. Budućnost ti je opet loša i besmislena. Nadam se da si sretan.
''To mi ima smisla.''
Tiho je frknula.
Pokušao sam ju utišati, previše sam nestrpljiv za razgovor. Nisam dobro raspoložen – napetiji sam nego što sam im dopustio da vide. Samo je Jasper svjestan koliko sam zapravo
ranjen, osjetivši moj stres koji izvire iz mene sa svojom posebnom sposobnošću osjeta da utječe na tuđa raspoloženja. Nije shvaćao razloge iza raspoloženja, no – kako sam stalno bio lošeg raspoloženja ovih dana - ignorirao je.
Danas će biti teško. Teže nego prije, kao obrazac.
Mike Netwon, odvratni dečko kojeg nisam trebao smatrati suparnikom, je namjeravao pozvati Bellu na spoj.
Zapravo je trebao biti izbor djevojaka za ples, a on se jako nadao da će ona njega pozvati. To što ona to nije učinila prodrmalo je njegovo pouzdanje. Sada se nalazio u nezgodnoj situaciji – uživao sam u njegovoj neugodnosti više nego što sam trebao – zato što ga je Jessica Stanley upravo pozvala na ples. On nije htio reći ''da,'' jer se i dalje nadao da će ga Bella izabrati (i dokazati tako ostalim suparnicima svoju pobjedu), ali nije htio ni reći ''ne'' i na kraju završiti sam. Jessica, povrijeđena njegovim oklijevanjem i pogađanjem pravog razloga koji se nalazio iza toga, zamišljala je kako bodežom ide na Belllu. Ponovo, osjetio sam instinkt da se nađem između Jessicinih zlih misli i Belle. Sada sam više razumio instinkt, ali me samo još više frustriralo što to ne mogu popraviti.
Kada vidim do čega je došlo! Potpuno sam usmjeren na neznatnu srednjoškolsku dramu koja me je jednom držala u preziru.
Mike se pripremao kako je Bella dolazila na biologiju. Slušao sam njegovo mučenje kako sam ih čekao da dođu. Dječak je slab. On je ovaj ples čekao sa namjerom, prestrašen da objavi svoju zaljubljenost prije nego što ona pokaže prednost. Ne želi da ga rani njeno odbijanje, radije bi da ona prva učini korak.
Kukavica.
Opet je sjeo za naš stol, udobno sa bliskosti, dok sam ja zamišljao zvuk koji bi njegovo tijelo napravilo ako bi ga bacio na suprotni zid sa dovoljno snage da mu polomim većinu kostiju.
''Pa,'' rekao je djevojci, očiju uprtih u pod. ''Jessica me pozvala na proljetni ples.''
''To je super,'' Bella je odmah odgovorila sa entuzijazmom. Bilo je teško ne nasmijati njenom tonu koji je tonuo u Mikeovoj svijesti. On se nadao šoku. ''Dobro ćeš se provesti sa Jessicom.''
Žurno je tražio pravi odgovor. ''Pa…'' oklijevao je, i umalo se kukavički povukao. A onda se sabrao. ''Rekao sam joj da ću razmisliti.''
''Zašto si to učinio?'' zahtijevala je. Njen ton bio je malo ne odobravajući, ali nalazilo se tu pomalo olakšanja također.
Što je to značilo? Neočekivani, intenzivni bijes stisnuo mi je ruke u šake.
Mike nije čuo olakšanje. Njegovo lice bilo je puno crvene krvi – odjednom sam osjetio bijes, ovo je zvučalo kao poziv – a onda je pogledao u pod kada je ponovo progovorio.
''Pitao sam se jesi…pa, jesi li me ti planirala pozvati.''
Bella je oklijevala.
U tom trenutku njenog oklijevanja, vidio sam budućnost jasnije nego što je Alice ikada vidjela.
Djevojka će možda reći da Mikeovom neizgovorenom pitanju sada, a možda i neće, ali bilo kako bilo, jednog dana, će reći da nekome. Ona je ljupka i intrigantna, a ljudski muškarci nisu bili nemarni prema toj činjenici. Bilo da će se skrasiti ovdje u ovom i ne baš sjajnom društvu, ili će čekati da napusti Forks, doći će dan kada će reći da.
Vidim njen život kao i prije – fakultet, karijera…ljubav, brak. Vidim opet njenu ruku ispod ruke njenog oca, obučenu u tanahno bijelo, sa licem rumenim od sreće dok se kreće na zvuk Wagnerovog marša.
Bol je jača od ičega što sam dosad osjetio. Čovjek bi bio na samrti kad bi osjetio ovakvu bol – čovjek to ne bi preživio.
Ali ne samo bol, nego i nepobitan bijes.
Bijes je gorio na neki način psihičkog izlaza. Iako ovaj nevažni, nezaslužni dečko možda neće biti taj kojem će Bella reći da, žudim za tim da mu slomim lubanju rukom, da on može stajati kao zastupnik onomu tko će to biti.
Nisam shvaćao ovu emociju – zamršena je u boli i bijesu i žudnji i očaju. Nikada to dosada nisam osjetio; ne mogu to opisati.
''Mike, mislim da joj trebaš reći da,'' Bella je rekla nježnim glasom.
Mikeove nade su potonule. Uživao bih u tom pod drugim okolnostima, da nisam izgubljen u šoku boli - i zbog grižnje savjesti koju su mi bol i bijes nanijeli.
Alice je u pravu. Nisam dovoljno snažan.
Upravo sada, Alice gleda kako se budućnost vrti i okreće, postaje ponovo raskomadana. Hoće li ju ovo zadovoljiti?
''Jesi li već pozvala nekoga?'' Mike je mrko upitao. Kratko je pogledao u mene, sumnjičav po prvi put u ovih nekoliko tjedana. Shvatio sam da sam izdao svoje zanimanje; moja glava bila je nagnuta prema Belli.
Divlja zavist u njegovim mislima – zavist prema onome koga je izabrala umjesto njega – odjednom je stavila ime na moju neimenovanu emociju.
Ja sam ljubomoran.
''Ne,'' djevojka je rekla sa tračkom humora u svom glasu. ''Uopće ne idem na ples.''
Kroz svu grižnju savjest i bijes, osjetio sam olakšanje od njenih riječi. Odjednom, sam razmatrao svoje suparnike.
''Zašto ne?'' Mike je upitao, gotovo nepristojnim tonom. Vrijeđalo me što koristi ovaj ton prema njoj. Suzdržao sam režanje.
''Idem u Seattle ove subote,'' odgovorila je.
Znatiželja nije bila zla kao prije – sada sam potpuno namijenio saznati odgovore na sve. Znati ću kamo i zašto ovo novo otkriće vodi i to ubrzo.
Mikeov ton se pretvorio u neljubazno ulagivanje. ''Zar ne možeš odgoditi za neki drugi tjedan?''
''Oprosti, ne.'' Bella je rekla naglo. ''Nemoj tjerati Jess da čeka – to je nepristojno.''
Njena briga za Jessicine osjećaje ugasila je plamenove moje ljubomore. Put u Seattle je očito izlika za reći ne – je li ga odbila samo iz odanosti prema prijateljici? Ona je dovoljno nesebična da to učini. Je li zapravo željela reći da? Ili su obje pretpostavke krive? Je li ju netko drugi zanima?
''Da, u pravu si.'' Mike je promrmljao, tako demoralizirano da sam ga umalo žalio. Umalo.
Skrenuo je oči sa djevojke, tako je izrezao moj pogled prema djevojčinom licu u njegovim mislima.
Ne namjeravam to tolerirati.
Okrenuo sam se sam da pročitam njeno lice, po prvi put u više od mjesec dana. Bilo je oštro olakšanje što sam si to dopustio, kao teško udisanje zraka na dugo-preplavljenim ljudskim plućima.
Njene oči su zatvorene, a njene ruke pritisnute na stranama njenog lica. Njena ramena su zakrivljena prema unutra u obrani. Odmahivala je lagano glavom, kao da pokušava otjerati neku misao iz svog uma.
Frustrirajuće. Fascinantno.
Mr. Bannerov glas ju je trgnuo iz maštanja, i njene oči polagano su se otvorile. Odmah je pogledala u mene, možda osjetivši moje zurenje. Gledala je moje oči sa istim začuđujućim izrazom koji me tako dugo progonio.
U toj sekundi nisam osjetio ni grižnju savjesti ni krivnju ni bijes. Znao sam da će doći ponovo, i ubrzo, ali u ovom trenutku osjećam se čudno, razdražljivo značajno. Kao da sam pobijedio, radije nego izgubio.
Nije skrenula pogled, iako zurim u nju sa neprikladnim intenzitetom, i neuspješno pokušavam pročitati njene misli kroz te tekuće smeđe oči. One su pune pitanja, radije nego odgovora.
Mogu vidjeti odraz vlastitih očiju, i vidim da su crne od žeđi. Skoro su dva tjedna prošla od mog posljednjeg lova; i ovo nije baš najsigurniji dan da razmrvim svoju odluku. Ali crnoća ju izgleda ne plaši. Još uvijek nije skrenula pogled, a meko, divno privlačno ružičasto bojalo je njenu kožu.
O čemu sada razmišlja?
Skoro sam to upitao naglas, ali tog trenutka Mr. Banner me prozvao. Izabrao sam točan odgovor iz njegove glave kako sam kratko bacio pogled u njegovom pravcu.
Udahnuo sam brzo. ''Krebsov ciklus.''
Žeđ prži moje grlo – zateže moje mišiće i ispunja moja usta otrovom – zatvorio sam oči, pokušavajući se skoncentrirati usprkos žudnji za njenom krvlju koja je bjesnila unutar mene.
Čudovište je sada snažnije nego prije. Čudovište se veseli. Ono je zagrlilo ovu dvostruku budućnost koju sam mu dao u jednakim omjerima, pedeset-pedeset šanse za kojom je žudilo tako zlo.
Treća, klimava budućnost koju sam pokušao izgraditi snagom volje se sama razmrvila – uništila zajedničkom ljubomorom, od svih stvari – a ono je puno bliže svom cilju.
Kajanje i krivnja gore zajedno sa žeđi, a, da imam mogućnost da stvorim suze, sada bi moje oči bile ispunjene njima.
Što sam učinio?
Uvidjevši da je bitka već izgubljena, ne čini mi se da ima razlog da se oduprem onome što hoću; okrenuo sam se i ponovo pogledao djevojku.
Sakrila se u svojoj kosi, ali kroz razmak njenih mogu vidjeti da su njeni obrazi sada duboko u grimizu.
Čudovištu se to sviđalo.
Nije ponovo susrela moj pogled, ali nervozno je prevrtala uvojak svoje tamne kose između prstiju. Njeni nježni prsti, i njeno krhko zapešće – izgledaju tako lomljivi, kao da bi ih moj jedan dah pukao.
Ne, ne, ne. Ne mogu to učiniti. Ona je previše lomljiva, predobra, previše dragocjena da zasluži ovakvu sudbinu. Ne mogu dopustiti da se moj život preplete sa njenim, da ga uništim.
Ali ne mogu je se ni kloniti. Alice je u pravu što se toga tiče.
Čudovište u meni je siktalo sa frustracijom kako sam se ja njihao, prvo na jednu, a onda na drugu stranu.
Moj sat sa njom prebrzo je prošao, kako sam se premišljao između stijene i tvrdog mjesta. Zazvonilo je, a ona je žurno počela skupljala svoje stvari bez da me je pogledala. To me razočaralo, ali ne mogu očekivati drugačije. Način na koji sam ju tretirao poslije nesreće je neoprostiv.
''Bella?'' rekao sam, ne mogavši se zaustaviti. Moja snaga volje već je ležala u krhotinama.
Oklijevala je prije nego što me je pogledala; a kada se okrenula, njen izraz lica bio je suzdržan, pun nepovjerenja.
Podsjetio sam se da ima svako pravo da mi ne vjeruje. Da mi ne bi trebala vjerovati.
Čekala je da nastavim, ali ja sam zurio u nju, iščitavajući joj lice. Udisao sam plitke uzdahe zraka u običnim intervalima, boreći se protiv žeđi.
''Što je?'' konačno je rekla. ''Ponovo razgovaraš sa mnom?'' U tonu njenog glasu nalazio se i rub ogorčenosti, kao i bijesa, tako milo. Htio sam se nasmijati.
Nisam siguran kako ću odgovoriti na njeno pitanje. Pričam li ponovo sa njom, na taj način na koji ona misli.
Ne. Ne ako si mogu pomoći. Moram si pokušati pomoći.
''Ne, i ne zapravo,'' rekao sam joj.
Zatvorila je oči, što me frustriralo. To mi je izrezalo aveniju pristupa njenim osjećajima. Udahnula je dug, spor uzdah ne otvorivši oči. Brada joj je izletjela van.
S očima i dalje zatvorenim, progovorila je. Naravno, ovo nije normalan način za razgovor u običnog čovjeka. Zašto je to učinila?
''Onda što želiš, Edward?''
Zvuk mog imena na njenim usnama imao je čudan učinak u mom tijelu. Da mi srce još uvijek kuca, ubrzalo bi.
Ali kako da joj odgovorim?
Istinom, odlučio sam. Biti ću iskren koliko mogu sa njom odsada.
Ne želim zavrijediti njeno nepovjerenje, sve da je zavrijediti njeno povjerenje nemoguće.
''Oprosti,'' rekao sam. U tom ima više istine nego što će ona ikada shvatiti. Nažalost, mogu se samo ispričati oprezno i površno. ''Veoma sam nepristojan, znam. Ali bolje je ovako, stvarno.''
Bolje bi bilo za nju kad bi mogao tako nastaviti, nastaviti biti nepristojan. Mogu li?
Njene oči su se otvorile, i dalje sa oprezom u izrazu njenog lica.
''Ne razumijem što želiš reći.''
Unio sam upozorenja što sam više mogao i smio prema njoj. ''Bolje je da ne budemo prijatelji.'' Naravno, može osjetiti toliko. Pametna je djevojka. ''Vjeruj mi.''
Stisnula je oči, a ja sam se sjetio da sam joj te riječi već izgovorio – taman prije nego što sam uništio njeno povjerenje. Trgnuo sam se kako je stisnula zube – očigledno i ona se sjeća.
''Stvarno šteta što to prije nisi shvatio,'' rekla je ljutito. ''Mogao si poštedjeti sebe svog ovog žaljenja.''
Zurio sam u šoku. Što ona zna o mojim žaljenjima?
''Žaljenja? Žaljenja za čim?'' zahtijevao sam.
''Zato što jednostavno nisi dopustio da me glupi kombi pregazi!'' pukla je.
Zaledio sam se, zabezeknuo.
Kako može pomisliti na to? Spašavanje njenog života je jedina prihvatljiva stvar koju sam učinio otkad sam ju upoznao. Jedina stvar koje se ne sramim. Jedna i jedina stvar zbog koje mi je drago da uopće postojim. Borio sam se da ju održim živom od prvog trenutka kada sam uhvatio njen miris. Kako to može misliti o meni? Kako se usuđuje upitati me pitanje koje je jedino dobro djelo u svom ovom neredu?
''Ti misliš da sam ja požalio što sam ti spasio život?''
''Znam da jesi,'' odvratila je.
Njena procjena mojih namjera me bjesnila. ''Ti ništa ne znaš.''
Kako zbunjivo i neshvatljivo njen um radi! Ona mora da ne razmišlja uopće na isti način kao ostali ljudi. To mora biti objašnjenje iza njene mentalne tišine. Ona je potpuno drugačija.
Okrenula je lice trzajem, opet škrgućući zubima. Njeni obrazi su rumeni, ovaj put sa ljutnjom. Lupala je knjigama kako ih je skupljala u hrpu, snažno ih povukla u svoju ruke, a onda je odmarširala prema vratima bez susretanja mog pogleda.
Čak i iživcirano kako se osjećam, nemoguće je smatrati njen bijes zabavnim.
Ukočeno je hodala, nije baš gledala kamo ide, njena noga je zapela od rub dovratka. Podapela se, i sve njene stvari pale su na tlo. Umjesto da se slegne da ih dobavi, stajala je rigidno uspravno, čak i ne gledajući prema dolje, kao da nije sigurna jesu li knjige vrijedne dobavljanja.
Jedva sam suspregnuo smijeh.
Nije bilo nikoga tko me može vidjeti; dolepršao sam na njenu stranu, i složio njene knjige po redu prije no što je ona uopće pogledala prema dolje.
Sagnula se napola, vidjela mene, a onda se sledila. Dodao sam joj njene knjige, pobrinuvši se da moja ledena koža nikada ne dodiruje njenu.
''Hvala,'' rekla je hladnim,ozbiljnim glasom.
Njen ton je vratio moju iritaciju.
''Nema na čemu,'' rekao sam jednako hladno.
Pridigla se i izletjela na svoj sljedeći sat.
Gledao sam sve dok više nisam mogao vidjeti njenu ljutitu figuru.
Španjolski je prošao u magli. Mrs. Goff nikada nije preispitivala moju odsutnost – ona je znala da je moj španjolski bolji od njenog, i dala mi je veliku slobodu – ostavljajući me samog da mogu razmišljati.
Pa, ne mogu ignorirati djevojku. Toliko je očito. A znači li to da nemam drugog izbora nego ju uništiti? To ne može biti jedina slobodna budućnost. Mora postojati drugi izbor, neka meka ravnoteža. Pokušao sam smisliti način…
Nisam se obazirao na Emmetta sve dok se sat nije priveo kraju. On je znatiželjan – Emmett i nije baš pretjerano intuitivan o promjenama tuđih raspoloženja, ali mogao je vidjeti očitu promjenu u meni. Pitao se što se dogodilo da je sva mrkost sa moga lica nestala. Pokušavao je odgonetnuti promjenu, i na kraju je odlučio da izgledam optimistično.
Optimistično? Tako izgledam izvana?
Duboko sam razmišljao o nadi kako sam išao do Volva, pitajući se za što se točno nadam.
Ali nisam trebao dugo razmišljati. Osjetljiv kao i uvijek kada čujem misli o djevojci, zvuk Bellinog imena u glavama…mojih suparnika, pretpostavljam da to moram priznati, je pruvukao moju pozornost - Eric i Tyler, su čuli – sa velikim zadovoljstvom – o Mikeovom neuspjehu, pa su se pripremali za svoje poteze.
Eric je već bio na mjestu, stao je nasuprot njenog kamiona gdje ga ne može izbjeći. Tylerov razred je zadržan radi zadatka, te je on očajan u žurbi da ju uhvati je prije no što pobjegne.
Ovo moram vidjeti.
''Pričekaj ostale ovdje, u redu?'' promrmljao sam Emmettu.
Sumnjivo me pogledao, ali onda je slegnuo ramenima i kimnuo.
Mali je poludio, pomislio je, zabavljen mojim čudnim zahtjevom.
Vidio sam Bellu na putu iz dvorane, čekao sam gdje me ne može vidjeti kada bude prolazila. Kako se približavala Ericovoj zasjedi, koračao sam naprijed, namještajući tempo hodanja da mogu proći pored nje u pravom trenutku.
Vidio sam kako joj se tijelo ukočilo kada je vidjela dječaka da ju čeka. Sledila se na trenutak, a onda se opustila i krenula naprijed.
''Hej, Eric,'' čuo sam kako je rekla prijateljskim glasom.
Naglo i neočekivano sam se razbjesnio. Zar joj se ovaj mršavi tinejdžer sa nezdravom kožom dopada?
Eric je glasno progutao, a njegova Adamova jabučica poskakuje. ''Hej, Bella.''
Čini mi se da je nesvjesna njegove nervoznosti.
''Što ima?'' upitala je, otključavajući svoj kamion bez da je pogledala njegov prestrašeni izraz.
''Ovaj, pitam se…bi li htjela ići na proljetni ples sa mnom?'' Glas mu je pukao.
Konačno ga je pogledala. Je li se iznenadila, ili joj se dopalo? Eric nije mogao susresti njen pogled, pa nisam mogao vidjeti njeno lice u njegovom umu.
''Mislila sam da djevojke biraju,'' rekla je, zvučeći smeteno.
''Pa, da,'' složio se kukavno.
Ovaj bijedni dečko me nije živcirao toliko kao Mike Newton, ali nisam ga mogao žaliti sve dok mu Bella nije odgovorila nježnim glasom.
''Hvala što me pozivaš, ali taj dan biti ću u Seattle-u.''
On je ovo već čuo; ali opet ga je razočaralo.
''Oh,'' promrmljao je, jedva se usuđujući podignuti oči do njenog nosa. ''Možda drugi put.''
''Naravno,'' složila se. A onda je ugrizla donju usnu, kao da je požalila što mu je ostavila nadu. To mi se sviđalo.
Eric je teturao naprijed i otišao, u pogrešnom smjeru od svoga auta, njegova jedina misao je bijeg.
Prošao sam pokraj nje tog trenutka, i čuo sam njen izdah olakšanja. Nasmijao sam se.
Brzo se trznula na zvuk, ali ja sam gledao pravo ispred sebe, pokušavajući zadržati usne od izvrtanja zbog zadovoljstva.
Tyler je bio iza mene, skoro da je trčao u žurbi da je uhvati prije no što se odveze. On je smioniji i samouvjereniji od ostale dvojice; on je čekao ovako dugo da priđe Belli jer je poštovao Mikeovo prijašnje odbijanje.
Želio sam da ju uspije sustići iz dva razloga. Ako – kao što sam počeo sumnjati – sva ova pažnja ide Belli na živce, želio sam uživati gledajući njenu reakciju. Ali, ako nije – ako je Tylerov poziv onaj kojem se nadala – onda sam to također želio znati.
Odmjerio sam Tylera kao suparnika, znajući da to nije ispravno. Čini mi se dosadno prosječan i običan, ali što ja znam o Bellinom ukusu? Možda ona voli prosječne dečke…
Trgnuo sam se na tu pomisao. Ja nikada ne bi mogao biti prosječan dečko. Kako glupo od mene da se postavim kao suparnik njenim zaljubljenicima. Kako ikada može mariti za nekoga tko je, po svakoj procjeni, čudovište?
Ona je predobra za čudovište.
Dugujem joj izlaz, ali moja neoprostiva znatiželja me sprečava da činim dobro. Opet. Ali što ako Tyler propusti šansu sada, ako ju nazove kasnije ja neću znati ishod? Okrenuo sam svoj Volvo u usku traku, blokirajući joj izlaz.
Emmett i ostali su dolazili, a on im je opisao moje čudno ponašanje, hodali su sporo, gledali u mene, pokušavajući saznati što radim.
Gledao sam djevojku u svom retrovizoru. Mrko je gledala stražnji dio mog auta bez susretanja mog pogleda, izgledajući kao da želi tenk umjesto zahrđalog Chevyija.
Tyler je požurio u svoj auto i stao u red iza nje, zahvalan mom neobjašnjivom ponašanju, a onda je izašao iz auta, tumarajući do njenog prozora. Kucnuo je na staklo.
Ona je poskočila, a onda ga zbunjeno pogledala. Nakon sekunde, ručno je pošla otvoriti prozor, izgleda da ima problema s tim.
''Oprosti, Tyler,'' rekla je, iživciranim glasom. ''Zaglavila sam iza Cullena.''
Izgovorila je moje prezime oštrim glasom – i dalje je ljuta na mene.
''Oh, znam,'' Tyler je rekao, nije ga pomelo njeno raspoloženje. ''Samo sam te htio upitati nešto dok smo zarobljeni ovdje.''
Nasmijao se umišljeno.
Bilo mi je drago kako ga je pogledala prokuživši njegovu očitu namjeru.
''Hoćeš li me pozvati na proljetni ples?'' upitao je, bez ijedne misli poraza u svojoj glavi.
''Neću biti u gradu, Tyler,'' rekla mu je, sa očitom iritacijom u glasu.
''Da Mike je to rekao.''
''Pa onda zašto-?'' pogledala ga je u pitanju.
Slegnuo je ramenima. ''Nadao sam se da si mu to rekla da ga lako odbiješ.''
Njene oči su sijevnule, a zatim se ohladile. ''Oprosti, Tyler,'' rekla je, uopće ne zvučeći da joj je žao. ''Stvarno neću biti u gradu.''
On je prihvatio tu ispriku, a njegovo samopouzdanje ostalo je nedirnuto. ''To je u redu. I dalje imamo maturu.''
Šepirio se natrag do svog auta.
Dobro je što sam ovo pričekao.
Užasnut izraz na njenom licu je neprocjenjiv. To mi je otkrilo ono što ne bi trebao tako očajno znati – da ne osjeća ništa prema ovim ljudskim mladićima koji su joj dvorili.
Također, izraz njenog lica je vjerojatno nešto najsmješnije što sam ikada vidio.
Tada je stigla moja obitelj, zbunjena činjenicom, da sam za promjenu, umirao od smijeha radije nego ubojito gledao sve u dosegu vida.
Što je tako smiješno? Emmett je želio znati.
Odmahnuo sam glavom, dok sam se ponovo tresao od smijeha kako je Bella ljutito upalila svoj gromoglasni motor. Izgledala je kao da opet priželjkuje tenk.
''Idemo !'' Rosalie je nestrpljivo siktala. ''Prestani biti idiot. Ako možeš.''
Njene riječi nisu me živcirale – previše sam zabavljen. Ali učinio sam što je rekla.
Nitko mi se nije obratio na putu doma. Nastavio sam se tu i tamo smijuljiti, razmišljajući o Bellinom licu.
Kako sam se okrenuo da vozim – ubrzavajući na mjestima gdje nema svjedoka – Alice je upropastila moje raspoloženje.
''Smijem li sada razgovarati s Bellom?'' odjednom je upitala, no nije prvo razmislila o riječima, tako da me nije upozorila.
''Ne,'' pukao sam.
''Nije pošteno! Što čekam?''
''Nisam još ništa odlučio, Alice.''
''Kako got, Edward.''
U njenoj glavi, Belline dvije sudbine su kristalno jasne.
Zbog čega je želiš tako žarko upoznati?'' promrmljao sam, odjednom mrzovoljno. ''Ako ću ju svejedno ubiti?''
Alice je oklijevala sekundu. ''U pravu si,'' priznala je.
Okrenuo sam se na devedeset km na sat, zaustavivši se centimetar od zida garaže.
''Uživaj u trčanju,'' Rosalie je rekla samodopadno kako sam izletio iz auta.
Ali danas neću trčati. Umjesto toga, ići ću u lov.
Drugi su planirali u lov sutra, ali ja si ne mogu dozvoliti žeđ u ovom trenutku. Pretjerao sam, pio sam više nego što je potrebno, zasitio sam se ponovo – mala grupa jelena i jedan crni medvjed bio sam sretan zbog tog ulova ovako rano u godini. Tako sam pun i tako mi je neudobno. Zašto mi to nije dovoljno? Zašto njen miris mora biti toliko jači od svega ostalog?
Lovio sam da se pripremim za sljedeći dan, ali, kada više nisam mogao loviti a i sunce je još satima i satima udaljeno od izlaska, znao sam da sljedeći dan nije dovoljno blizu.
Razdražljivost me obuzela kada sam shvatio da idem pronaći djevojku.
Raspravljao sam sa samim sobom na putu prema Forksu, ali moja manje plemenita strana je pobijedila u raspravi, i pošao sam svojim neobranjivim planom. Čudovište u meni je nemirno ali dobro-nahranjeno. Znam da ću se držati podalje od nje tamo gdje je sigurno. Samo hoću znati gdje je. Samo hoću vidjeti njeno lice.
Prošla je ponoć, Bellina kuća je tamna i tiha. Njen kamion je parkiran na rubu pločnika pokraj policijskog auta u prilazu. Nije bilo svjesnih misli u susjedstvu. promatrao sam kuću na trenutak iz tamne šume okružene sa istoka. Prednja vrata vjerojatno su zaključana – to i nije problem, osim što ne želim ostaviti slomljena vrata kao dokaz iza sebe. Odlučio sam prvo pokušati sa prozorom na katu. I ne baš dosta ljudi stavlja ključanicu tamo.
Prošao sam otvoreno zemljište i za pola sekunde sam izmjerio prednji dio kuće. Visio sam na rubu iznad prozora držeći se jednom rukom, pogledao sam kroz staklo, i dah mi se zaustavio.
To je njena soba. Mogu vidjeti nju u malom krevetu, njen pokrivač na podu a njene plahte omotane oko njenih noga. Kako sam gledao, ona se nemirno vrpoljila i stavila jednu ruku preko glave. Ne spava čvrsto, bar ne ove noći. Osjeća li opasnost blizu sebe?
Sam sam sebi odvratan dok ju gledam kako se ponovo prevrće. Zar sam imalo bolji od neke bolesne uhode koja viri? Nisam bolji. Ja sam puno, puno gori.
Opustio sam prste, u namjeri da skočim. Ali prvo sam si dopustio još jedan dug pogled u njeno lice.
Nije mirno. Ima mali nabor između obrva, a kutovi njenih usana su okrenuti prema dolje. Njene usne su drhtale, a onda se razdvojile.
''Ok, mama,'' promrmljala je.
Bella priča u snu.
Znatiželja je rasplamsala, nadvladala je samo-gađenje. Privlačnost tih nezaštićenih, nesvjesno izgovorenih misli me je nemoguće mamila.
Ispitao sam prozor, nije zaključan, iako je zapeo zbog dugog nekorištenja. Polagano sam ga gurnuo u stranu, lecnuvši se na svaki slabi zvuk metalnog okvira. Morat ću ponijeti ulje sljedeći put…
Sljedeći put? Protresao sam glavu, opet u gađenju.
Proklizio sam tiho kroz polu-otvoreni prozor.
Njena soba je mala - neorganizirana ali ne nečista. Knjige su složene na podu pored kreveta, hrbata okrenutih prema meni, a CD-ovi raštrkani pokraj jeftinog CD player-a – na vrhu je prozirna kutija za nakit. Papiri su složeni oko kompjutera koji izgleda kao da pripada muzeju koji je posvećen zastarjeloj tehnologiji. Obuća je ispunila drveni pod.
Želim jako da pročitam naslove njenih knjiga i CD-ova, ali obećao sam si da ću se držati podalje; umjesto toga, otišao sam i sjeo na staru stolicu za ljuljanje u udaljenom kutu sobe.
Jesam li to ja nekada pomislio da ona izgleda prosječno? To sam pomislio prvi dan, zbog svog gađenja prema dečkima koji su odmah bili zaintrigirani njome. Ali kada se sjetim njenog lica u njihovim umovima sada, ne mogu razumjeti zašto ju odmah nisam smatrao lijepom. Čini se tako očito.
Upravo sada – njeno blijedo lice omotano je njenom divljom kosom, na sebi ima iznošenu majicu punu rupa i otrcanu trenirku, njene crte lica su se nesvjesno opustile, njene pune usne su se mrvicu otvorile – oduzela mi je dah. Ili bi mi ga oduzela, pomislio sam podrugljivo, da uopće dišem.
Nije govorila. Možda je njen san završio.
Gledam u njeno lice i pokušavam se dosjetiti nekog načina da učinim budućnost podnošljivom.
Nepodnošljivo je povrijediti nju. Znači li to da je moj jedini izbor ponovo pokušati otići?
Ostali se sada ne mogu raspravljati sa mnom. Sada moja odsutnost neće nikoga dovesti u opasnost. Neće biti sumnje, ništa što bi vratilo ičije misli natrag na nesreću.
Posrtao sam kao i danas poslijepodne, i ništa se nije činilo mogućim.
Ne mogu se nadati da su mi ljudski dečki suparnici, bilo da ju ovi specifični dečki privlače ili ne. Ja sam čudovište. Kako me može smatrati ičim drugim? Da zna istinu o meni, to bi ju uplašilo i odbilo. Kao namijenjena žrtva u horor filmu, ona bi pobjegla, vrišteći u užasu.
Sjetio sam se onog prvog dana na biologiji…i znao sam da je ovo točna reakcija koju treba imati.
Bilo je glupo od mene da zamišljam kako ju ja pozivam na ples, a da ona žurno-otkazuje svoje planove i pristaje poći sa mnom.
Ja nisam suđen da budem onaj kome će reći da. To je netko drugo, netko ljudski i topao. I ne smijem si dopustiti – jednog dana, kada ona izgovori to da – da ga ulovim i ubijem, jer ga je ona zaslužila, tko got to bio. Ona zaslužuje sreću i ljubav sa onim koga izabere.
Dugujem joj sada da učinim pravu stvar; ne mogu se pretvarati da sam samo ja u opasnosti zbog toga što volim ovu djevojku.
Na kraju krajeva, uopće nije važno što odlazim, jer me Bella nikada neće gledati na način na koji ja to želim. Nikada me neće vidjeti kao nekoga tko je vrijedan njene ljubavi.
Nikada.
Može li mrtvo, zamrznuto srce? Osjećam kao da moje može.
''Edward,'' Bella je rekla.
Zaledio sam se, gledao u njene neotvorene oči.
Je li se probudila, ulovila me ovdje? Izgledala je kao da spava, ali opet njen glas učinio se tako jasan…
Udahnula je tihi uzdah, a onda se opet nemirno pomaknula, vrtjela se na svoju stranu – i dalje čvrsto spavajući i sanjajući.
''Edward,'' meko je promrmljala.
Ona me sanja.
Može li mrtvo, zamrznuto srce ponovo kucati? Osjećam kao da će moje upravo.
''Ostani,'' uzdahnula je. ''Ne idi. Molim te…ne idi.''
Sanja me, a to uopće nije noćna mora. Želi da ostanem s njom, tu u njenom snu.
Borim se da nađem riječi koje bi imenovale ove osjećaje koji prolaze kroz mene, ali ne pronalazim dovoljno snažne riječi koje bi ih opravdale. Na jedan dug trenutak, topio sam se u njima.
Kada sam izronio, shvatio sam da nisam isti čovjek koji sam prije bio.
Moj život je beskrajna, nepromjenjiva ponoć. Mora biti, nužno, uvijek ponoć za mene. Pa kako je onda moguće da sada sunce izlazi, u središtu moje ponoći?
Od vremena kada sam postao vampir, prodao sam svoju dušu i svoju smrtnost u zamjenu za besmrtnost u opekotinama promjene, i ja sam se u potpunosti smrznuo. Moje tijelo pretvorilo se u nešto sličnije stijeni nego mesu, trajno i bez promjene. Ja, također, zamrznuo sam se kakav sam bio – moja osobnost, ono što volim i ne volim, moja raspoloženja i želje; sve na jednom mjestu.
Isto je i ostalima. Svi smo zamrznuti. Živući kamen.
Kada promjena naiđe na jednog od nas, to je rijetko i trajno. Vidio sam to sa Carlisleom, a onda desetljeće poslije i sa Rosalie. Ljubav ih je promijenila na vječit način, način koji nikada nije blijedio. Više od osamdeset godina je prošlo otkad je Carlisle našao Esme, a i dalje ju gleda sa istim nepovjerljivim očima kao ljubav na prvi pogled. Tako će uvijek biti za njih.
Tako će uvijek biti i za mene, također. Uvijek ću voljeti ovu krhku ljudsku djevojku. Do kraja mog bezgraničnog postojanja.
Gledam u njeno nesvjesno lice, osjećam ovu ljubav u svakom djeliću svoga kamenog tijela.
Sada spava mirnije, sa laganim osmijehom na njenim usnama.
Ne skrećući pogled s nje, započeo sam planirati.
Volim ju, pa ću pokušati biti dovoljno snažan da ju napustim. A znam da sada nisam dovoljno snažan. Na tom ću raditi. Ali možda sam dovoljno snažan da okrenem budućnost u drugom smjeru.
Alice je vidjela samo dvije budućnosti za Bellu, i sada sam ih obje shvaćao-
To što ju volim ne mora me zadržati od toga da ju ubijem, ako si dopustim ikakve pogreške.
Sada ne mogu pronaći čudovište, ne mogu ga pronaći nigdje u sebi.
Možda ga je ljubav utišala zauvijek. Ako bi ju ubio sada, to ne bi bilo namjerno, samo užasna nesreća.
Moram biti neumjereno oprezan. Ne smijem si nikada, nikada dopustiti da spustim svoj štit. Moram kontrolirati svaki svoj dah. Moram uvijek držati opreznu udaljenost.
Ne smijem napraviti pogrešku.
Konačno sam shvatio drugu budućnost. Ta me vizija zbunjuje – što bi se moglo dogoditi Belli da bi rezultiralo tim da postane zatočenik u svom besmrtnom polu-životu?
Sada – slomljen žudnjom prema djevojci – razumijem kako bi mogao, u svojoj neoprostivoj škrtosti, upitati svoga oca za uslugu. Upitati ga da joj oduzme život i dušu tako da ju ja mogu zadržati zauvijek.
Ona zaslužuje bolje.
Ali vidio sam još jednu budućnost, jednu tanku žicu na kojoj bi mogao hodati, samo kad bi mogao održati ravnotežu.
Mogu li uspjeti u tome? Biti sa njom i ostaviti ju ljudskom?
Razborito, udahnuo sam duboko, onda još jednom, dopuštajući da me njen miris peče kao neobuzdana vatra. Soba je puna njenog parfema; njen miris nalazi se u svakom sloju površine. Moja glava pliva, ali borio sam se protiv vrtnje. Morat ću se naviknuti na ovo, ako želim započeti ikakvu vezu sa njom. Udahnuo sam još jedan dah, dah u plamenovima.
Gledao sam ju kako spava sve dok se sunce nije izašlo iznad istočnih oblaka, planirao i disao.

Došao sam doma taman kada su ostali otišli u školu. Brzo sam se presvukao, izbjegavajući Esmine upitne oči. Ona je vidjela grozničavo svijetlo na mom licu, i osjetila je i brigu i olakšanje. Moja duga melankolija ju je boljela, i bilo joj je drago jer joj se činilo da je gotova.
Trčao sam u školu, stigao sam tek nekoliko sekunda poslije mojih braće i sestara. Oni se nisu okrenuli, ali Alice je morala znati da stojim ondje u tankoj šumi koja je okruživala kolnik. Pričekao sam dok nitko nije gledao, a onda sam ležerno išetao između drveća na parkiralište puno parkiranih auta.
Čuo sam Bellin kamion kako tutnji iza ugla, i stao sam iza Suburbana odakle ju mogu vidjeti a da ona mene vidi.
Uvezla se na parkiralište, napadno gledajući moj Volvo jedan dug trenutak prije no što je parkirala na najudaljenije mjesto, sa mrštenjem na licu.
Čudno je kad se sjetim da se ona vjerojatno još uvijek ljuti na mene, i to sa dobrim razlogom.
Želio sam se nasmijati samom sebi – ili se udariti. Sve moje razmišljanje i planiranje je potpuno sporno ako ona ne mari za mene, kao ja za nju, zar ne? Njen san mogao je biti o nečem sasvim nasumičnom. Ja sam tako arogantna budala.
Pa, puno bolje je za nju ako ne mari za mene. To će me zaustaviti od toga da ju uhodim, ali dao bih joj pošteno upozorenje ako nastavim. Dugujem joj to.
Tiho sam hodao naprijed, pitajući se koji je najbolji način da joj priđem.
Ona je to učinila lakim. Njen ključ od kamiona ispao je iz njenih prstiju kako je izlazila, i upao u duboku lokvu.
Posegnula je rukom, ali ja sam ga prvi dobavio, prije no što je ona morala staviti svoje prste u hladnu vodu.
Naslonio sam se preko kamiona kako se ona pridizala a onda ispravila.
''Kako to radiš?'' zahtijevala je.
Da, još uvijek je ljuta.
Ponudio sam joj ključ. ''Radim što?''
Ispružila je ruku, i ispustio sam ključ u njen dlan. Duboko sam udahnuo, uvlačeći njen miris.
''Pojavljuješ se iz nikuda,'' razbistrila je.
''Bella, nije moja krivica što si ti tako nepažljiva.'' Te riječi su potpuno krive, skoro šala. Zar postoji išta što ona nije primijetila?
Je li čula kako se moj glas omotao oko njenog imena kao zagrljaj?
Gledala je u mene, ne uvažavajući moj humor. Njen puls se ubrzao – od bijesa? Od straha? Nakon jednog trenutka, pogledala je dolje.
''Zašto prometni zastoj sinoć?'' upitala je ne susrećući moje oči. ''Mislila sam da se pretvaraš da ne postojim, a ne da me iritiraš do smrti.''
I dalje veoma ljuta. Trebat će truda da izgladim stvari sa njom. Sjetio sam se svoje odluke da budem iskren sa njom…
''To je bilo za Tylerovo dobro, ne moje. Morao sam mu pružiti šansu.'' A onda sam se nasmijao. Nisam si mogao pomoći, sjetivši se njenog jučerašnjeg izraza lica.
''Ti – '' teško je disala, a onda pukla, činilo se da je previše bijesna da završi.
Tu je bio – taj izraz lica. Suspregnuo sam još jedan osmijeh. Već je dovoljno ljuta.
''I ne pretvaram se da ne postojiš,'' završio sam. Bilo je dobro da održavam ovo ležerno, da je zezam. Neće razumjeti ako joj dopustim da vidi kako se stvarno osjećam. Prestrašio bih ju. Moram čuvati osjećaje pod kontrolom, držati se veselo…
''Pa je li me pokušavaš iživcirati do smrti? Kako Tylerov kombi nije izvršio posao?''
Brz bljesak bijesa je pulsirao kroz mene. Je li ona stvarno vjeruje u to?
Bilo je iracionalno od mene da budem tako uvrijeđen – ona nije znala za promjenu koja se dogodila sinoć. Ali bio sam ljut u isto vrijeme.
''Bella, potpuno si apsurdna,'' pukao sam.
Lice joj se zarumenilo, i okrenula mi je leđa. Krenula je otići od mene.
Grižnja savjest. Nemam pravo na svoj bijes.
''Čekaj,'' molio sam.
Nije stala, pa sam pošao za njom.
''Oprosti, to je nepristojno. Ali ne govorim da nije istina'' – apsurdno je zamisliti da sam ju želio povrijediti bilo kako – ''ali je nepristojno za reći, uostalom.''
''Zašto me ne pustiš na miru?''
Vjeruj mi, želio sam reći. Pokušao sam.
Oh, također, nevaljalo sam zaljubljen u tebe.
Budi veseo.
''Želio sam te upitati nešto, ali si me smela.'' Smjer akcije mi je upravo pao na pamet, i nasmijao sam se.
''Imaš li ti poremećaj višestruke ličnosti?'' upitala je.
Moralo se tako činiti. Moje raspoloženje je nepredvidivo, toliko novih emocija prolazi kroz mene.
''Opet to radiš,'' istaknuo sam.
Udahnula je. ''U redu onda. Što me želiš upitati?''
''Pitam se, tjedan poslije subote…'' gledao sam šok preko njenog lica i suspregnuo sam još jedan osmijeh. ''Znaš, dan proljetnog plesa – ''
Prekinula me, konačno vraćajući pogled na moj. ''Je li ti pokušavaš biti smiješan?''
Da. ''Hoćeš li dopustiti da dovršim?''
Čekala je u tišini, i pritisnula zube u svoju meku donju usnu.
To me omelo na sekundu. Čudna, nepoznata gesta me dirnula duboko u moju izgubljenu ljudsku srž. Pokušao sam to istjerati da mogu odigrati svoju ulogu.
''Čuo sam da ideš u Seattle taj dan, i pitam se treba li ti prijevoz?'' ponudio sam. Shvatio sam, bolje je ne preispitivati njene planove, kad ih mogu podijeliti.
Prazno me pogledala. ''Što?''
''Želiš li prijevoz do Seattlea?'' Sam u autu sa njom – moje grlo je gorilo na tu pomisao. Duboko sam udahnuo. Navikni se na to.
''Sa kim?'' upitala je, ponovo sa širokim i začuđenim očima.
''Pa sa mnom, očigledno,'' rekao sam polako.
''Zašto?''
Zar je toliki šok to što joj želim praviti društvo? Vjerojatno je shvatila moje ponašanje na najgori mogući način.
''Pa,'' rekao sam što sam opuštenije mogao, ''planirao sam u Seattle za nekoliko tjedana, i, da budem iskren, nisam siguran da to tvoj kamion može izdržati.'' Činilo mi se sigurnije zafrkavati ju nego si dopustiti da budem ozbiljan.
''Moj je kamion sasvim u redu, hvala puno na brizi.'' Rekla je istim iznenađenim glasom. Ponovo je pošla otići od mene. Držao sam korak sa njenim.
Nije zapravo rekla ne, pa sam pritisnuo prednost.
Hoće li reći ne? Što ću učiniti ako bude?
''Ali može li tvoj kamion izdržati sa jednim rezervoarom benzina?''
''Ne znam kako se to tebe tiče,'' promrmljala je mrko.
To i dalje nije bilo ne. Njeno srce je ponovo kucalo brže, njeno disanje je ubrzalo.
''Bespotrebno trošenje prirodnih izvora je svačija stvar.''
''Iskreno, Edward, ne mogu te pratiti. Mislila sam da mi ne želiš biti prijatelj.''
Oduševljenje me proželo kada je izgovorila moje ime.
Kako biti veseo i opet biti iskren u isto vrijeme? Pa, važnije je biti iskren. Pogotovo u ovom trenu.
''Rekao sam da bi bilo bolje da nismo prijatelji, a ne da ja to ne želim.''
''Oh, hvala, sada mi je sve jasnije,'' rekla je sarkastično.
Stala je, ispod ruba krova kantine, i susrela moj pogled ponovo. Njeni otkucaji srca su zastajkivali. Je li uplašena?
Izabrao sam svoje riječi pažljivo. Ne, ne mogu ju ostaviti, ali možda je ona dovoljno pametna da ostavi mene, prije no što bude prekasno.
''Bilo bi…pametnije da nisi moj prijateljica.'' Zureći u njene tekuće čokoladne duboke oči, izgubio sam veselost. ''Ali umoran sam od truda da te se klonim, Bella.'' Riječi su gorile sa puno, sa previše žari.
Prestala je disati, trebala joj je sekunda da nastavi, što me zabrinulo.
Koliko sam ju uplašio? Pa, otkriti ću.
''Hoćeš li u Seattle sa mnom?'' zahtijevao sam, crno na bijelom.
Kimnula je, srce joj je lupalo glasno.
A onda me moja savjest udarila. Koliko će nju to koštati?
''Stvarno bi me se trebala kloniti,'' upozorio sam ju. Je li me čula? Hoće li pobjeći od budućnosti kojom sam joj prijetio? Zar ne mogu učiniti ništa da je spasim od sebe?
Budi veseo, vikao sam si. ''Vidimo se u razredu.''
Morao sam se skoncentrirati da ne trčim u nastojanju da pobjegnem.

| I (0) | love | Cullens |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

PICTURES...TWILIGHT

nedjelja, 05.07.2009.

PETO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN