ŠESTO POGLAVLJE-MIDNIGHT SUN

nedjelja, 05.07.2009.

6. KRVNA GRUPA

Pratio sam ju cijeli dan kroz oči drugih ljudi, jedva svjestan svog vlastitog okruženja.
Ne kroz Mike Newtonove oči, jer više nisam mogao podnijeti njegove uvredljive maštarije, a ni kroz Jessicine, jer me njena ogorčenost prema Belli ljutila na način koji i nije siguran za sitnu djevojku. Angela Weber bila je dobar izbor kada su njene oči bile slobodne; ona je bila draga - njen um je tako lijepo mjesto. A nekada sam najbolji pogled imao kod profesora.
Bio sam iznenađen, gledajući je kako se spotiče tijekom dana - preko pukotina na pločniku, a najčešće, preko vlastitih nogu - tako da su ljudi koje sam prisluškivao smatrali Bellu nespretnom.
Razmislio sam malo o tom. Istina je da često ima problema sa mirnim stajanjem. Sjetio sam se kada se spotakla od stol onog prvog dana, kada se klizala preko leda prije nesreće, kad je pala preko niskog ruba vrata jučer… Kako čudno, bili su u pravu. Ona je nespretna.
Nisam znao zašto mi je to bilo tako smiješno, ali kada sam išao sa sata američke povijesti na sat engleskog smijao sam se tako glasno, da me nekoliko ljudi pogledavalo zbunjeno. Kako to nisam prije primijetio? Možda zato što ima nešto graciozno u njenoj mirnoći, u načinu na koji drži glavu, u luku njenog vrata…
Sada ju više nisam smatrao gracioznom. Gospodin Varner ju je gledao kako je vrh njene čizme zapeo od tepih tako da je doslovno ljosnula na stolicu.
Ponovo sam se smijao.
Vrijeme je tako sporo prolazilo u iščekivanju da ju ponovo vidim vlastitim očima. Napokon, zazvonilo je. Požurio sam u kantinu da bi osigurao mjesto. Stigao sam prvi. Izabrao sam stol koji je obično prazan, i nadao sam se da će tako i ostati sve dok ja sjedim tu.
Moja obitelj je došla, ali nisu bili iznenađeni kada su me vidjeli na mom novom mjestu. Vjerojatno ih je Alice upozorila.
Rosalie je prošla pored mene a da me nije ni pogledala.
Idiot.
Rosalie i ja nikada se nismo dobro slagali - uvrijedio sam ju prvi put kada me čula da pričam, i tako se otada i nastavilo - ali činilo mi se da je i goreg raspoloženja bila proteklih par dana. Uzdahnuo sam. Rosalie je htjela da sve vrti oko nje same. Jasper mi se polu-osmjehnuo kako je prolazio.
Sretno, pomislio je i ne baš tako uvjerljivo.
Emmett je kolutao očima i odmahivao glavom.
Poludio je, jadno dijete.
Alice je zračila od zadovoljstva, njeni sjajni zubi su blještali.
Mogu li sada razgovarati s Bellom??
''Drži se podalje,'' rekao sam ispod glasa.
Smrkla se, ali i razveselila opet.
Dobro. Budi tvrdoglav. Samo je pitanje vremena.
Ponovo sam uzdahnuo.
Nemoj zaboravit na biologiju danas, podsjetila me.
Kimnuo sam. Ne, nisam zaboravio na to.
Dok sam čekao Bellu da stigne, pratio sam ju u očima prvašića koji je hodao iza Jessice na putu do kantine. Jessica je brbljala o nadolazećem plesu, ali Bella nije ništa govorila. Iako joj Jessica i nije dala neku priliku.
Čim je ušla kroz vrata, Bella je pogledala na mjesto gdje moji polubraća i polusestre sjede. Gledala je jedan trenutak, a onda joj se čelo naboralo a pogled je skrenula prema podu. Nije me primijetila ovdje.
Izgledala je tako…tužno. Osjetio sam snažan poriv da se ustanem i odem do nje, da ju nekako utješim, samo što nisam znao na koji način. Pojma nisam imao zašto je tako izgledala. Jessica je nastavila brbljati o plesu. Je li Bella bila tužna što će ga propustiti? Ne čini mi se to razlog…
Ali mogu to promijeniti, ako bi ona htjela.
Uzela je samo sok za ručak i ništa više. Je li to bilo u redu? Zar ne treba više prehrane od samo soka. Nikada prije nisam obraćao mnogo pažnje o ljudskoj ishrani.
Ljudi su poprilično krhki! Ima milijun stvari o kojima se moraju brinuti…
''Edward Cullen opet bulji u tebe,'' čuo sam Jessicu kako govori, ''pitam se zašto danas sjedi sam?''
Bio sam zahvalan Jessici - iako je sada bila još više ogorčena - jer se Bella trgnula i tražila me sve dok njene oči nisu susrele moje.
Na njenom licu sada nije bilo ni traga tuge. Nadao sam se da je bila tužna jer je mislila da sam otišao iz škole ranije, a ta nada činila sretnim.
Kažiprstom sam ju pozvao da mi se pridruži. Izgledala je tako prestrašeno da sam ju opet htio zadirkivati.
Namignuo sam joj, a njena su se usta otvorila u čudu.
''On to misli na tebe?'' upitala ju je Jessica neuljudno.
''Možda mu treba pomoć oko zadaće iz biologije,'' Bella je rekla tihim, nesigurnim glasom. ''Ovaj, idem ja bolje provjeriti što me treba.''
Ovo je bilo još jedno da.
Dvaput se spotaknula na putu do moga stola, iako se na podu nije nalazilo ništa osim savršeno ravnog linoleuma. Stvarno, kako sam to mogao propustiti prije? Pretpostavljam da sam više pažnje posvećivao njenim tihim mislima … Što sam to još propustio?
Budi iskren, budi vedar, ponavljao sam si.
Stala je iza stolice preko puta mene, oklijevajući. Udahnuo sam duboko, ovaj put kroz nos radije nego na usta.
Osjećam kako gori, pomislio sam suho.
''Bi li danas sjela sa mnom?'' upitao sam ju.
Povukla je stolicu i sjela, gledajući me cijelo vrijeme. Djelovala mi je nervozno, ali njeno fizičko prihvaćanje bilo je još jedno da.
Pričekao sam neće li progovoriti nešto.
Trebao joj je trenutak, ali, konačno je rekla, ''Ovo je nešto novo.''
''Pa…'' oklijevao sam. ''Zaključio sam da, kad već ionako idem u pakao, barem to mogu učiniti temeljito.''
Što me potaklo da to kažem? Bar pretpostavljam da je iskreno. A možda je čula očigledno upozorenje mojih podrazumijevanih riječi. Možda će to shvatiti, ustati se i otići što brže može…
No nije se ustala. Zurila je u mene, čekajući, kao da nisam dovršio rečenicu.
''Znaš, pojma nemam što si time htio reći,'' rekla je kada je vidjela da nisam nastavio.
To je bilo olakšanje. Nasmijao sam se.
''Znam.''
Bilo je teško ignorirati misli koje su vrištale na mene iza njenih leđa – a svejedno sam htio promijeniti temu.
''Mislim da se tvoji prijatelji ljute na mene zato što sam im te oteo.''
To ju nije zabrinulo.''Preživjet će oni.''
''Samo, možda im te neću vratiti.'' Nisam ni znao pokušavam li biti iskren, ili ju opet zadirkujem. Kada mi je ovako blizu teško je uopće pametno razmišljati.
Bella je progutala knedlu.
Cerio sam se njenom izrazu. ''Pa ti si to zabrinuta.'' Zapravo ne bi trebalo biti smiješno…
Trebala bi se zabrinuti.
''Ne.'' Loše je lagala; nije joj pomoglo ni to što joj je glas pukao. ''Iznenađena, zapravo…odakle sve ovo?''
''Rekao sam ti,'' podsjetio sam ju. ''Umorio sam se od nastojanja da se držim podalje od tebe. Tako da odustajem.'' Sa naporom sam namjestio smiješak. Uopće nije djelovalo – da budem iskren i opušten u isto vrijeme.
''Odustaješ?'' ponovila je, zbunjena.
''Da – odustajem od napora da budem dobar.'' I, čini mi se odustajem od toga da budem opušten. ''Sada ću samo postupati kako želim, pa što bude bit će.''
To je bilo dovoljno iskreno. Neka vidi moju sebičnost. Neka ju to upozori.
''Opet ne shvaćam.''
Dovoljno sam sebičan da mi je drago što je tako. ''Uvijek previše kažem kad razgovaram s tobom – u tome je jedan od problema.''
Radije nevažan problem, za razliku od ostatka.
''Ne brini,'' uvjerila me. ''ništa ja od toga ne razumijem.''
Dobro. Onda će ostati. ''Računam s tim.''
''Onda, jednostavnim riječima rečeno, jesmo li sada prijatelji?''
Razmislio sam sekundu. ''Prijatelji…'' ponovio sam. Nije mi se sviđao taj prizvuk. To mi nije dovoljno.
''Ili ne,'' promrmljala je, postiđeno.
Misli li da ju ne volim dovoljno?
Nasmijao sam se. ''Pa, možemo pokušati, valjda. Ali sada te upozoravam da ti ja nisam prikladan prijatelj.''
Čekao sam na njen odgovor, kolebao sam se - u nadi da će konačno čuti i razumjeti, tako da bi mogao umrijeti. Kako melodramatično. Pretvarao sam se u čovjeka.
Njeno srce je ubrzalo. ''Stalno to govoriš.''
''Da, zato što me ne slušaš,'' rekao sam opet preintenzivno. ''Još čekam da mi
povjeruješ. Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.''
Da, a bih li joj to dopustio, ako bi pokušala?
Namrštila se. ''Mislim da si također jasno izrazio svoje mišljenje o mojoj inteligenciji.''
Nisam bio sasvim siguran na što je mislila, ali sam se nasmijao u znak isprike, jer sam mislio da sam ju uvrijedio slučajno.
''Onda,'' rekla je polako. ''sve dok budem…nepametna, pokušat ćemo biti prijatelji?''
''To zvuči otprilike točno.''
Skrenula je pogled dolje, zureći u bocu limunade koju je držala.
Stara me znatiželja mučila.
''Što sada misliš?'' upitao sam – s olakšanjem jer sam te riječi napokon izrekao naglas.
Susrela je moj pogled, i njeno disanje je ubrzalo dok su joj se obrazi zarumenjeli. Udahnuo sam, osjećajući to u zraku.
''Pokušavam dokučiti što si ti to.''
Zadržao sam osmijeh na licu, da bi sakrio istinu, dok mi je panika navirala u tijelu.
Naravno da se to pitala. Nije glupa. Ne mogu se nadati da ona nije svjesna nečega tako očitog.
''Imaš li ikakva uspjeha u tom?'' Upitao sam najsmirenijim tonom što mogu.
''Ne naročitog,'' priznala je.
Nasmijao sam se naglom olakšanju. ''Koje teorije imaš ?''
Nisu mogle biti gore od istine, bez obzira na to što misli.
Njeni su se obrazi lagano zarumenjeli, i nije ništa rekla. Mogao sam osjetiti toplinu rumenila njenih obraza u zraku.
Pokušao sam koristiti uvjerljiv ton. Djeluje kod ostalih ljudi.
''Zar mi nećeš reći?'' nasmijao sam se poticajno.
Odmahnula je glavom. ''Previše bi me bilo sram.''
Joj. Neznanje je gore od svega ostalog. Zašto bi ju njena nagađanja sramotila? Nisam mogao podnijeti to da ne znam.
''To mi je zbilja nesnosno, da znaš.''
Moja je pobuna pobudila nešto u njoj. Sijevnula je očima a riječi su iz nje tekle hitrije nego ikad dosad.
''Ne, ne mogu ni zamisliti zašto bi to bilo nesnosno – samo zato što ti netko odbija kazati što misli, sve i ako ti cijelo vrijeme daje male zagonetne opaske posebno sročene tako da ne možeš zaspati jer si razbijaš glavu time što bi one uopće mogle značiti…ne, zbilja zašto bi to bilo nesnosno?''
Namrštio sam se, uznemiren znajući da je u pravu. Nisam bio pošten.
Nastavila je. ''Ili, još bolje, recimo i to da se ta osoba bizarno ponaša u najširem mogućem rasponu – prvo ti jednog dana spasi život pod nemogućim okolnostima, a onda te idući dan gleda sa najdubljim prezirom, premda ti nikad nije objasnila ništa od toga, čak i nakon što ti je obećala. Ni to, također, ne bi bilo nimalo nesnosno.''
To je bio njen najduži govor koji sam čuo da je ikad održala, tako produživši moju listu.
''Temperamentna si ti cura, da znaš.''
''Ne volim dvostruka mjerila.''
Naravno njena ljutnja je bila potpuno opravdana.
Zurio sam u Bellu, pitajući se kako uopće išta dobro mogu uraditi dok sam s njom, sve dok tišinu nije prekinulo vikanje Mike Newtonovih misli te me potpuno omelo.
Bio je tako isprovociran da sam se smijao sebi u bradu.
''Što?'' zahtijevala je.
''Tvoj dečko misli da se ružno ponašam prema tebi – raspravlja o tome bili došao da prekine našu svađu.'' Volio bih to vidjeti. Opet sam se smijao.
''Ne znam na koga misliš,'' rekla je hladnim glasom. ''Ali sigurna sam da si svejedno u krivu.''
Uživao sam kako ga je poricala u svojoj rečenici.
''Nisam. Rekao sam ti, većinu ljudi je lako pročitati.''
''Izuzev mene, naravno.''
''Da. Izuzev tebe.'' Da li je ona morala biti iznimka u svemu?
Zar ne bi bilo pošteno - uzimajući u obzir sve s čime se trenutno moram nositi - kada bih mogao čuti bar nešto iz njene glave? Zar previše tražim? ''Pitam se zašto je tome tako?''
Zurio sam u njene oči, pokušavajući iznova…
Skrenula je pogled. Otvorila je limunadu i brzo otpila jedan gutljaj, očiju uperenih u stol.
''Zar nisi gladna?'' Upitao sam.
'Ne.'' Prešla je pogledom po praznom stolu između nas. ''A ti?''
''Ne, nisam gladan,'' rekao sam. To sigurno nisam bio.
Zurila je u stol i zaustila. Čekao sam.
''Možeš mi učiniti jednu uslugu?'' upitala je, opet susrećući moj pogled.
Što hoće od mene? Hoće li pitati za istinu koju joj ne smijem odati - istinu za koju ne želim da nikad, ama baš nikad ne sazna?
''Ovisi o tome što želiš.''
''Ne puno,'' obećala je.
Pričekao sam, opet znatiželjan.
''Samo me zanima…'' rekla je polako gledajući u bocu limunade, i prelazeći prstom po njoj.
''Bi li me mogao unaprijed upozoriti prije nego što me idući put odlučiš ignorirati za moje dobro. Čisto tako da se pripremim.''
Ona je željela upozorenje? Znači da je moje ignoriranje bilo loše…Nasmijao sam se.
''Zvuči pošteno,'' složio sam se.
''Hvala,'' rekla je, podižući pogled. Na njenom se licu vidjelo olakšanje tako da sam se htio nasmijati vlastitom.
''Mogu li onda i ja dobiti jedan odgovor zauzvrat?'' Upitao sam se s nadom.
''Jedan'' dopustila je.
''Ispričaj mi jednu teoriju.''
Pocrvenjela je. ''Ne taj.''
''Nisi postavila uvjete, samo si mi obećala jedan odgovor,'' suprotstavio sam se.
''A ti si i sam znao kršiti obećanja,'' suprotstavila se i ona.
Tu me je imala.
''Samo jednu teoriju – neću ti se smijati.''
''Da hoćeš.'' Bila je sigurna u to, iako nisam vidio ništa smiješno u tome.
Nastojao sam ju uvjeriti na drugi način. Zagledao sam se duboko u njene oči - laka stvar za uraditi, sa očima tako dubokim - i šapnuo, ''Molim te?''
Trepnula je, a njeno lice izgledalo je prazno.
Pa, to i nije bila reakcija koju sam priželjkivao.
''Ovaj, što?'' upitala me. Izgledala je omamljeno. Što nije uredu s njom?
Ali ja nisam odustao.
''Molim te, ispričaj mi samo jednu teorijicu,'' preklinjao sam svojim mekim, ne-zastrašujućim glasom, čuvajući njene oči u mojima.
Na moje iznenađenje i radost, napokon je upalilo.
''Ovoga, pa, ugrizao te radioaktivni pauk?''
Stripovi? Nije ni čudo što je pomislila da ću se smijati.
''To ti nije naročito kreativno,'' predbacio sam joj, da bi sakrio olakšanje.
''Žao mi je, nisam smislila ništa pametnije,'' rekla je, uvrijeđeno.
To me rasteretilo još više. Mogao sam ju opet zadirkivati.
''Nisi ni blizu.''
''Nema veze s paucima?''
''Nikakve.''
''Ni s radioaktivnošću?''
''Uopće.''
''K vragu,'' uzdahnula je.
''Ne radi se o kriptonitu,'' rekao sam brzo – prije no što me može pitati o ugrizima - a onda sam se morao nasmijati, jer je mislila da sam neki superjunak.
''Ne bi se smio smijati, sjećaš se?''
Pritisnuo sam usne skupa.
''Već ću te ja dokučiti,'' obećala je.
A kada bude, bježat će.
''Da bar i ne pokušavaš,'' rekao sam, sada bez zadirkivanja.
''Zbog toga što…?''
Dugovao sam joj iskrenost. No, pokušavao sam se nasmijati, da bi moje riječi zvučale manje zastrašujuće. ''Što ako nisam superjunak? Što ako sam zlikovac?''
Oči su joj se mrvicu raširile, a usne neznatno razdvojile. ''O,'' rekla je.
A onda opet nakon sekunde, ''Shvaćam.''
Napokon me čula.
''Shvaćaš li?'' upitao sam, prikrivajući agoniju.
''Opasan si?'' pogodila je. Disanje i kucanje njenog srca se ubrzalo.
Nisam joj mogao na to odgovoriti. Je li ovo posljednji put da sam s njom? Hoće li sada pobjeći?
Bih li joj stigao reći da ju volim prije no što ode? Ili bih ju uplašio još više?
''Ali nisi loš,'' šapnula je, odmahnuvši glavom, bez straha u njenim bistrim očima. ''Ne,
ne vjerujem da si loš.''
''Nemaš pravo,'' uzdahnuo sam.
Naravno da sam loš. Zar se ne bi trebao radovati, smatrala me je boljim nego što sam zaslužio da budem? Da sam dobra osoba, klonio bih je se.
Protegnuo sam ruku preko stola, i za opravdanje dobavio čep od njene boce. Nije se lecnula kada sam naglo zatvorio svoju ruku. Ona me se stvarno nije bojala. Još ne.
Vrtio sam čep, gledajući u njega umjesto u nju. Mojim se mislima protezalo režanje.
Bježi Bella, bježi. Nisam se mogao natjerati da te riječi izgovorim naglas.
Naglo je poskočila. ''Zakasnit ćemo,'' rekla je, u trenutku kada sam se počeo brinuti da je nekako čula moje tiho upozorenje.
''Ne idem danas na nastavu.''
''Zašto ne?''
Zato što te ne želim ubiti. ''Zdravo je tu i tamo markirati.''
Da bi bio precizniji, bilo je zdravije za ljude da vampiri markiraju kada se ljudska krv prolije. Mr. Banner je pripremio sat određivanja krvnih grupa. Alice je već markirala sa jutarnjeg sata.
''Pa, ja idem,'' rekla je. To me nije iznenadilo. Ona je odgovorna - ona uvijek učini pravu stvar.
Ona je moja suprotnost.
''Vidimo se poslije, onda,'' rekao sam, pokušavajući ostati opušten, zureći u vrtnju čepa. I, usput, obožavam te...na užasan, opasan način.
Oklijevala je, i ponadao sam se na trenutak da će ipak ostati sa mnom.
Ali zazvonilo je i ona je otrčala.
Pričekao sam dok nije otišla, a onda sam stavio čep u džep – kao uspomenu na najvažniji razgovor – i kroz kišu pošao u svoje auto.
Upalio sam svoj najdraži smirujući CD - isti onaj koji sam slušao prvi dan - ali nisam slušao Debbussyja dugo. Druge su note prolazile mojom glavom, djelići melodije koja me zadovoljavala i intrigirala. Ugasio sam radio i slušao melodiju u svojoj glavi, slažući dijelove koji su stvarali potpuniju harmoniju.
Nova skladba je napredovala sve dok mi pažnju nije omeo val mentalne agonije.
Pogledao sam u pravcu nevolje.
Hoće li se onesvijestiti? Što ću učiniti? Mike je paničario.
Stotinjak metara dalje, Mike Newton se mrštio na Bellino mlitavo tijelo na pločniku. Padala je preko mokrog betona, zatvorenih očiju, i kože bijele ko u trupla.
Umalo sam odvalio vrata od auta.
''Bella?'' vikao sam.
Nije bilo promjene u njenom beživotnom licu dok sam vikao njeno ime.
Cijelo mi se tijelo sledilo hladnije od leda.
Bio sam svjestan Mikeovog šoka dok sam pažljivo pretraživao njegove misli. On je razmišljao o mržnji prema meni, pa nisam znao što se zapravo dogodilo Belli. Ali ako ju je on ikako povrijedio, uništit ću ga.
''Što je bilo - je li povrijeđena?'' zahtijevao sam pokušavajući se usredotočiti na njegove misli. Izluđivalo me što sam morao ići ljudskim tempom. Nisam trebao prizvati pažnju kako sam se približavao.
A onda sam čuo svaki njen uzdah i svaki otkucaj njenog srca. Kako sam gledao, stiskala je više oči. To me malo opustilo.
Vidio sam treptaje Mikeovih uspomena u njegovoj glavi, isječci slika sa sata biologije. Bellina glava na našem stolu, njena blijeda koža postaje zelena. Kapi krvi na pločicama.
Krvne grupe.
Tu sam zastao, zaustavljajući dah. Njen miris bio je jedna stvar, a kapi njene krvi druga.
''Mislim da se onesvijestila,'' Mike je rekao, ljutit i ogorčen u isto vrijeme. ''Ne znam što joj je došlo, nije si ni ubola prst.''
Olakšanje me ispunilo, ponovno sam udahnuo, kušajući zrak. Ah, mogao sam osjetiti Mikeovu krv iz male rane. Nekada, to me moglo privući.
Kleknuo sam pored nje dok je Mike oklijevao, bijesan na moju intervenciju.
''Bella. Čuješ li me?''
''Ne, prostenjala je. ''Odlazi.''
Olakšanje je bilo tako savršeno da sam se cerio. Bila je dobro.
''Vodio sam je sestri,'' Mike je rekao. ''ali nije htjela otići dalje odavde.''
''Odvest ću je ja. Možeš natrag na sat,'' rekao sam opušteno.
Mike je stisnuo zube. ''Ne, to je moja dužnost.''
Nisam namjeravao ostati i prepirati se sa jadnikom.
Oduševljen i užasnut, napola zahvalan i napola ožalošćen prizorom koji mi je omogućio da ju dotaknem, nježno sam ju podigao sa pločnika i stavio ju u svoje naručje, dodirujući samo njenu odjeću, ostavljajući što više prostora između naših tijela. Krenuo sam koračati, u žurbi da ju spasim – drugim riječima da ju maknem što dalje od sebe
Njene su se oči naglo otvorile, skamenjene.
''Spusti me,'' naredila je slabim glasom - ponovo postiđena, sudeći prema izrazu njenog lica. Ona nije htjela pokazivati slabost.
''Izgledaš užasno,'' rekao sam joj, cerekajući se jer je sa njom bilo sve u redu, osim njene blijede glave i slabog stomaka.
''Stavi me natrag na pločnik'' rekla je.Usne su joj pobijelile.
''Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?'' Je li ovo moglo postat još gore?
Zatvorila je oči i stisnula usne.
''I to čak ne vlastitu krv,'' dodao sam, sada mi se osmijeh još više raširio.
Bili smo ispred referade. Vrata su bila malo otvorena, pa sam ih odgurnuo sa puta.
Gospođa. Cope je poskočila, uplašena. ''Ajme meni,'' rekla je a glas joj je pukao dok je prelazila pogledom preko pepeljaste djevojke u mojim rukama.
''Onesvijestila se na biologiji,'' objasnio sam, prije nego što je pomislila na najgore.
Gospođa Cope je požurila da otvori vrata medicinskom uredu. Bella je opet otvorila oči, gledajući je. Čuo sam kako se starija medicinska sestra skamenila dok je gledala kako sam djevojku pažljivo polegnuo na otrcani krevet. Nakon što sam ispustio Bellu iz ruku, odmaknuo sam se ostavljajući velik prostor između nas. Moje je tijelo bilo previše uzbuđeno, previše željno, moji su se mišići napeli, a otrov je tekao. Ona je tako topla i mirisna.
''Samo joj je malo slabo,'' uvjerio sam Gospođu Hammond. ''Određivali su krvne grupe na biologiji.''
Kimnula je, sada shvaćajući. ''Uvijek bude netko takav.''
Prigušio sam smiješak. U saznanju da je Bella ta.
''Daj ti samo malo prilegni, dušo,'' Gospođa Hammond je rekla. ''Pa će proći.''
''Znam,'' rekla je Bella.
''Imaš li često takvih problema?'' upitala ju je sestra.
''Ponekad,'' Bella je priznala.
Pokušao sam prikriti smijeh kašljanjem.
To je privuklo pažnju sestri. ''Možeš se sada vratiti na nastavu,'' rekla je.
Pogledao sam ju ravno u oči i lagao sa savršenim pouzdanjem. ''Trebao bih ostati uz nju.''
Hmm. Pitam se… oh dobro. Gospođa Hammond je kimnula.
To je lako djelovalo na njoj. Što je problem u Belli?
''Donijet ću ti leda da si ga staviš na čelo, dušo,'' rekla je sestra, osjećajući se neugodno gledajući moje oči - kako bi ljudi i trebali biti – te je napustila sobu.
''Imao si pravo,'' Bella je prostenjala, sklopivši oči.
Na što je mislila? Pomislio sam na najgore: prihvatila je moja upozorenja.
''Obično je tako,'' rekao sam, u nastojanju da zadržim razonodu u glasu; ali zvučalo je kiselo. ''Ali oko čega konkretno, ovaj put?''
''Markiranje je zbilja zdravo,'' uzdahnula je.
Ah, ponovo olakšanje.
Onda je utihnula. Polako je udisala i izdisala. Njene su usne polako dobivale ružičastu boju. Usta su joj bila malo neuravnotežena, njena donja usna bila je mrvicu deblja da bi se izjednačila sa gornjom. Dok sam gledao u njene usne osjećao sam se čudno. Osjećao sam da joj se želim približiti, što i nije bila dobra ideja.
''Znaš da si me načas bila prepala,'' rekao sam - započeo sam razgovor kako bih ponovo čuo njen glas. ''Mislio sam da to Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.''
''Ha, ha,'' rekla je.
''Ozbiljno ti kažem – viđao sam trupla zdravijeg tena.'' Ovo je zapravo i bila istina. ''Zabrinuo sam se da ću biti prisiljen osvetiti tvoje umorstvo.'' I bih.
''Jadni Mike,'' uzdahnula je. ''Kadim se da je bijesan.''
Srdžba me preplavila, ali na brzinu sam se suzdržao. Njena briga sigurno je bilo samo žaljenje. Ona je draga. To je sve.
''Ljut je k'o ris,'' rekao sam joj, oraspoložen tom mišlju.
''Kako ti to možeš znati?''
''Vidio sam mu izraz lica, bilo mi je jasno.'' To je vjerojatno bila istina jer sam mogao dobiti dovoljno informacija kako bi to zaključio promatrajući mu samo lice. Sve ovo vježbanje sa Bellom je izoštrilo moju sposobnost čitanja ljudskih izraza lica.
''Kako si me opazio? Mislila sam da markiraš.'' Njeno lice izgledalo je bolje - zelena podloga je nestala sa njene prozirne kože.
''Sjedio sam u autu i slušao CD.''
Njen izraz se promijenio, kao da ju je moj običan odgovor nekako iznenadio.
Otvorila je oči kada se gospođa Hammond vratila sa hladnim oblogom.
''Evo, dušo,'' rekla je sestra kako je stavila led na Bellino čelo. ''Bolje mi izgledaš.''
''Mislim da sam u redu,'' Bella je odgovorila, i sjela skidajući led sa čela. Naravno da nije željela da se itko brine o njoj.
Gospođe Hammendovine izborane ruke krenule su prema djevojci, kao da će ju opet gurnuti da legne, ali tada je gospođa Cope otvorila vrata ureda i ušla. Sa njenom pojavom došao je i miris svježe krvi, samo dah.
Nevidljiv u uredu iza nje, Mike Newton je još uvijek bio ljut, u želji da je teški dečko kojeg je sada vukao, djevojka koja je ovdje sa mnom.
''Imamo još jedan slučaj,'' Gospođa Cope je rekla.
Bella se brzo ustala sa postelje, željna da se makne iz centra pažnje.
''Evo,'' rekla je, i dala led natrag gospođi Hammond. ''Neće mi trebati.''
Mike je gunđao gurajući Lee Stevensa kroz vrata. Krv je još uvijek kapala iz ruke koju je Lee držao na licu, slijevajući se njegovim zapešćem.
''O, ne.'' Ovo je moj znak za odlazak - i Bellin, također, činilo se. ''Izađi u referadu, Bella.''
Pogledala je u mene zbunjenim očima.
''Vjeruj mi na riječ – idi.''
Naglo se okrenula i pridržala vrata prije no što su se stigla zatvoriti, i šmugnula iz ordinacije.
Išao sam samo nekoliko centimetara udaljen od nje. Njena kosa se njihala i dodirivala mi ruku…
Okrenula se da me pogleda, još uvijek širom otvorenih očiju.
''Pa ti si me zaista poslušala.'' To je prvi put.
Njen mali nos se namreškao. ''Nanjušila sam krv.''
Zurio sam u nju sa iznenađenjem. ''Ljudi ne mogu nanjušiti krv.''
''Pa, ja mogu – od tog mi je zlo. Smrdi po hrđi…i soli.''
Moje se lice sledilo, još uvijek zureći u nju.
Je li ona uopće čovjek? Ona izgleda kao čovjek. Meka je kao čovjek. Miriše kao čovjek - pa, bolje zapravo. Ponaša se kao čovjek…na neki način. Ali ne razmišlja kao čovjek, ili odgovara čovjeku.
Koje još opcije imaju?
''Što je?'' zahtijevala je.
''Ništa.''
Mike Newton nas je tada prekinuo, ušavši u sobu sa ogorčenim, nasilnim mislima.
''Ti izgledaš bolje,'' rekao je neljubazno.
Ruka mi se trznula, u želji da ga naučim ponašanju. Morat ću se paziti, inače ću ubiti ovog odvratnog dečka.
''Samo drži ruku u džepu,'' rekla je. Jednu bijesnu sekundu, mislio sam da se obraća meni.
''Više mi ne krvari,'' odgovorio je mrko. ''Ideš natrag u razred?''
''Šališ se?'' Morala bih se samo okrenuti na peti i vratiti ovamo.''
To je bilo dobro. Mislio sam da će mi nedostajati ovaj čitav sat, a umjesto toga dobio sam više vremena sa njom. Osjećao sam se pohlepno, škrtije svake minute.
''A da, valjda…'' Mike je promrmljao. ''Dakle, ideš li ovaj vikend? Na plažu?''
Ah, oni su imali planove. Ljutnja me prožela istog trena. To je bilo grupno putovanje. Vidio sam to u mislima drugih učenika. Neće biti sami njih dvoje. No i dalje sam bio bijesan. Nepokretno sam se naslonio preko pulta, nastojeći se kontrolirati.
''Naravno, rekla sam da idem s vama,'' obećala mu je.
Rekla je i njemu da. Ljubomora je buknula, bolnija od žeđi.
Ne, to je samo grupni izlazak, pokušao sam se uvjeriti. Ona će samo provesti dan sa prijateljima. Ništa više.
''Nađemo se u trgovini moga tate, u deset.'' I Cullen NIJE pozvan.
''Doći ću,'' rekla je.
''Vidimo se onda na tjelesnom.''
''Vidimo se,'' odgovorila je.
Otišao je natrag u razred, sa mislima punim bijesa. Što vidi u tom čudaku? Naravno, bogat je, pretpostavljam. Cure misle da je zgodan, ali ja to ne vidim. Pre…pre savršen. Kladim se da njegov otac eksperimentira sa plastičnom kirurgijom na svima njima. Zato su svi oni tako bijeli i lijepi. Nije prirodno. I njegov…opasan-izgled. Ponekada, kada zuri u mene, mogu se zakleti da razmišlja o tome da me ubije…Čudak…
Mike nije u potpunosti opažao.
''Tjelesni,'' Bella je ponovila tiho. Jecaj.
Pogledao sam u nju, i vidio sam da je opet tužna zbog nečega. Nisam bio siguran zašto, ali bilo mi je jasno da nije željela ići na sljedeći sat s Mikeom, i započeo sam planirati.
Otišao sam do nje i približio se njenom licu, osjećajući toplinu njene kože koja zrači
na mojim usnama. Nisam se usudio disati.
''Pobrinuti ću se za to,'' promrmljao sam. ''Idi sjedi i budi blijeda.''
Učinila je kako sam rekao, sjela je na stolicu i naslonila glavu na zid, dok je, pored mene, gospođa Cope izašla iz referade i otišla do svog stola. Sa zatvorenim očima, Bella je izgledala kao da je opet pala u nesvijest. Njena prava boja nije se još vratila.
Okrenuo sam se prema sekretarici. Nadam se da Bella obraća pažnju na ovo, pomislio sam sarkastično. Ovako ljudi trebaju reagirati.
''Gospođo Cope?'' pozvao sam, koristeći opet svoj uvjerljiv ton.
Zatreptala je, a srce joj je ubrzalo. Premlad, suzdrži se!
''Da?''
To je bilo zanimljivo. Kada je srce Shelly Cope ubrzalo, to je bilo jer me je smatrala fizički atraktivnim, a ne jer sam je uplašio. Naviknuo sam se na to u društvu ljudskih žena…ali to nisam smatrao objašnjenjem za Bellino ubrzanje srca.
To mi se svidjelo. Zapravo, i previše. Nasmijao sam se, a gospođe. Copeino disanje je postalo glasnije.
''Bella idući sat ima tjelesni, a ne bih rekao da je u stanju sudjelovati. Zapravo, čini mi se da bih je trebao odvesti doma. Biste li je mogli ispričati s nastave?'' Zagledao sam se u njene duboke oči, uživajući u navici da je ovo imalo odraza u njenom razmišljanju. Je li moguće da Bella…?
Gospođa Cope je prvo progutala knedlu a zatim odgovorila. ''Treba li i tebe ispričati,
Edwarde?''
''Ne, imam gospođu Goff, ona se neće buniti.''
Nisam obraćao mnogo pažnje na nju. Istraživao sam novu mogućnost. Hmm. Volio bih da mogu vjerovati da me Bella smatra privlačnim kao što i ostali ljudi jesu, ali kada je to Bella reagirala kao ostali ljudi? Ne bi se trebao puno nadati.
''U redu, sve je sređeno. Nadam se da će ti biti bolje, Bella.''
Bella je kimnula slabo, pretjerujući malo.
''Možeš li hodati, ili da te opet nosim?'' upitao sam, uživajući u njenoj jadnoj glumi. Znao sam da će htjeti hodati – ona ne želi biti slaba.
''Hodat ću,'' rekla je.
Ponovo sam u pravu, postajao sam bolji u ovom.
Ustala je, oklijevajući malo da bi provjerila ravnotežu. Pridržao sam joj vrata, i izašli smo na kišu.
Promatrao sam je a ona je podigla lice prema slaboj kiši zatvorenih očiju, lagano se smiješeći. O čemu razmišlja? Nešto mi se u ovom pokretu činilo čudnim, no ubrzo sam shvatio da je njen položaj bio meni nepoznat. Normalne ljudske djevojke ne bi podigle lica prema kiši na taj način; normalne ljudske djevojke su obično nosile šminku, čak i ovdje u ovom kišnom mjestu.
Bella nikada nije nosila šminku, niti joj treba. Kozmetičke industrije zarađuju milione dolara godišnje na žene koje hoće postići kožu poput njezine.
''Hvala,'' rekla je, nasmiješivši mi se. ''Gotovo da se vrijedi razboljeti na satu tjelesnog.''
Pogledao sa po školskom zemljištu, i upitao sam se kako bi proveo vrijeme sa njom.
''Nema na čemu,'' rekao sam.
''Onda ideš i ti? Ove subote, mislim?'' zvučala je kao da se nada.
Ah, njeno nadanje bilo je umirujuće. Željela me je sa sobom, a ne Mikea Newtona. Htio sam reći da. Ali bilo je mnogo stvari za razmotriti. Kao prvo, sunce će sjati ove subote…
''Kamo vi točno idete?'' trudio sam se zvučati nonšalantno, kao da mi ne znači mnogo njen poziv. No, Mike je rekao plaža. A nema baš šanse da tamo izbjegavam sunce.
''Dolje u La Push, na Prvu plažu.''
K vragu. Pa, onda je to nemoguće.
Bilo kako bilo, Emmett bi se naljutio da sam otkazao naše planove.
Pogledao sam ju na brzinu, smiješeći se podrugljivo. ''Baš i ne bih rekao da sam pozvan.''
Uzdahnula je, ali već se pomirila s tim. ''Upravo sam te ja pozvala.''
''Daj da nas dvoje ovaj tjedan više ne izazivamo strpljenje sirotog Mikea. Da ne pukne.'' Iako želio sam jadnog Mikea puknuti osobno, uživao sam intenzivno u tom prizoru.
''Ma tko šljivi Mikea,'' rekla je, opet pomirena. Široko sam joj se osmjehnuo.
A onda je počela odlaziti od mene.
Bez razmišljanja na pokret, ispružio sam se i uhvatio je za leđa njene komandosice. Zaustavila se trzajem.
''Ma kamo si ti to pošla?'' rekao sam gotovo ljut time što me pokušala ostaviti. Nisam imao dosta vremena sa njom. Nije mogla otići, ne još.
''Pa idem doma,'' rekla je, zbunjena što me to uznemirilo.
''Zar nisi čula kad sam obećao da ću se pobrinuti da sigurno stigneš kući? Misliš da ću te pustiti da voziš u ovakvu stanju?'' znao sam da joj se to neće svidjeti – moje prikazanje nje kao slabe. Ali sam morao vježbati za put u Seattle. Morao sam vidjeti mogu li izdržati blizinu sa njom u zatvorenom prostoru. Iako je ovo mnogo kraći put.
''U kakvom to stanju?'' zahtijevala je. ''I što ćemo onda s mojim kamionetom?''
''Reći ću Alice da ti ga doveze poslije škole.'' Povukao sam je prema mom autu oprezno, kao da sam znao da je hodanje naprijed prevelik izazov za nju.
''Pusti me!'' rekla je, okrećući se na stranu, umalo se spotaknuvši. Pružio sam ruku da ju uhvatim, ali se ispravila prije no što je bilo potrebno. Ne bih trebao tražiti izlike da ju dodirnem. To me nagnalo da razmišljam o reakciji gospođe Cope na mene, ali sam to ostavio za kasnije. Mnogo se treba razmatrati o tom dijelu.
Pustio sam ju da ode pokraj auta, a ona se spotaknula i zabila u vrata. Morao sam biti pažljiviji, uzeti u obzir njenu slabu ravnotežu…
''Koji si ti nasilnik!''
''Otvorena su ti.''
Ušao sam na svoju stranu i upalio auto. Ona je stajala ukočeno, još uvijek izvana, premda je kiša padala a znao sam da ona ne voli hladno ni vlažno. Voda je natapala njenu tanku kosu, potamnjujući ju da je izgledala gotovo crno
''Potpuno sam u stanju samu sebe odvesti kući!''
Naravno da je – samo ju ja nisam spreman pustiti.
Otvorio sam prozor i nagnuo sam se prema njoj. ''Uđi, Bella.''
Suzila je oči, pretpostavljam da se dvoumila da li bi otrčala.
''Samo bih te odvukao natrag,'' obećao sam, uživajući u razočaranju na njenom licu kada je shvatila da to ozbiljno mislim.
Podigla je ukočeno bradu u zrak, otvorila vrata i ušla u auto. Voda je kapala sa njene kose po koži, a njene čizme su škripale jedna od drugu.
''Ovo je potpuno nepotrebno,'' rekla je hladno. Mislim da izgleda posramljeno ispod ljutnje.
Uključio sam grijanje da joj ne bude neudobno, i pustio glazbu tiho kao podlogu. Vozio sam prema izlazu, pogledavajući je iz kuta svog oka. Njena donja usna je stršila od tvrdoglavosti. Gledao sam ju, proučavajući kako sam se osjećao…sjećajući se sekretaričine reakcije…
Odjednom je pogledala u radio i nasmijala se, oči su joj se razvedrile. ''Clair de Lune?'' upitala je.
Obožavatelj klasika? ''Poznaješ Debbusyja?''
''Ne naročito,'' rekla je. ''Moja majka stalno svira klasičnu glazbu po kući – znam samo one skladbe koje su mi najdraže.''
''I meni je ova jedna od najdražih.'' Zurio sam u kišu, uvažavajući to. Stvarno sam imao jednu zajedničku stvar sa djevojkom. Već sam pomislio da smo totalno različiti u svakom pogledu.
Sada je djelovala opuštenije, zureći u kišu kao i ja, i nije me mogla vidjeti. Iskoristio sam njenu trenutnu ometenost da eksperimentiram sa disanjem.
Udahnuo sam oprezno kroz nos.
Jako.
Stisnuo sam jače upravljač. Od kiše je još ljepše mirisala. Nisam mislio da je to moguće. Glupo, odmah sam zamislio kakvog bi okusa bila.
Pokušao sam progutati vatru u svom grlu, i počeo razmišljat o nečem drugom.
''Kakva ti je majka?'' upitao sam ju da odvučem pažnju.
Bella se nasmijala. ''Vrlo slična meni, ali zgodnija.''
U to sam sumnjao.
''Ja imam previše Charlijeva u sebi,'' nastavila je. ''Otvorenija je od mene, a i hrabrija.''
I u to sam sumnjao.
''Neodgovorna i blago ekscentrična, a kuhanje joj je vrlo nepredvidivo. Najbolja mi je prijateljica.'' Njen glas bio je sjetan; čelo joj se naboralo.
Opet, zvučala je više kao roditelj nego kao dijete.
Stao sam ispred njene kuće, prekasno se sjetivši bi li trebao znati gdje živi. Ne, ovo ne bi trebalo biti sumnjivo u ovako malom gradiću, sa ocem kao javnom ličnosti…
''Koliko ti je godina, Bella?'' Mora biti starija nego što izgleda. Možda je kasnije krenula u školu, ili je bila zadržavana…no, to nije bilo moguće.
''Sedamnaest,'' odgovorila je.
''Ne izgledaš kao da ti je sedamnaest.''
Nasmijala se.
''Što?''
''Mama mi uvijek kaže da sam rođena kao tridesetpetogodišnjakinja i da iz godine u godinu postajem sve sredovječnija.'' Ponovo se nasmijala, a onda je uzdahnula. ''Pa, netko mora biti i odrastao.''
Ovo mi je razjasnilo neke stvari. Sada sam mogao razumjeti…kako je neodgovorna majka pomogla Bellinoj zrelosti. Morala je rano odrasti, da bi ona postala ona koja je zadužena za brigu. Zato nije željela da se itko brine o njoj - ona je to smatrala svojim zaduženjem.
''Ni ti mi baš ne pristaješ u treći srednje,'' rekla je, izvlačeći me iz razmišljanja.
Napravio sam grimasu. Što sam got ja zapažao o njoj, ona je zapažala previše zauzvrat. Promijenio sam temu.
''Onda, zašto ti se majka udala za Phila?''
Oklijevala je minutu prije no što je odgovorila. ''Majka mi je…vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.''odmahnula je glavom popustljivo.
''Odobravaš li to?'' pitao sam se.
''Je li to bitno?'' upitala je. ''Htjela bih da bude sretna…a ona želi njega.''
Nesebičnost njenog odgovora bi me šokirala, da to nije to pristajalo onome što sam naučio o njenom karakteru.
''To je vrlo velikodušno…samo, pitam se nešto.''
''Što?''
''Bi li ona bila jednako uviđavna prema tebi, što kažeš? Bez obzira na to koga ti izabrala?''
To je bilo blesavo pitanje, i nisam mogao zadržati opušten glas dok sam ju to pitao.
Kako glupo uopće razmišljati da bi netko odobravao mene za svoju kćer. Kako glupo uopće pomisliti da bi Bella mene izabrala.
''M-mislim da bi,'' zatvorila je kapke očiju, reagirajući tako na neki način na moje zurenje. Strah…ili privlačnost?
''Ali ona mi je roditelj, napokon. To nije sasvim isto,'' dovršila je.
Nasmijao sam se podrugljivo. ''Onda to ne bi smio biti nitko prestrašan.''
I ona se nasmijala. ''A kakav bi tebi bio strašan? S puno piercinga na licu i tetovažama po cijelom tijelu?''
''To je jedna moguća definicija, valjda,'' i ne baš strašna definicija prijetnje, mom umu.
''Koja je tvoja definicija?''
Ona je uvijek pitala pogrešno pitanje. Zapravo pravo pitanje. Ono na koje nisam htio odgovoriti, ni pod koju cijenu.
''Misliš li da bih ja mogao biti strašan?'' upitao sam ju, nastojeći se smiješiti.
Prvo je promislila prije nego što je odgovorila ozbiljnim glasom. ''Hmmm…Mislim da bi mogao, kad bi htio.''
I ja sam sada bio ozbiljan. ''Bojiš li me se sada?''
Odgovorila je odmah, a da nije ni promislila. ''Ne.''
Sada sam se smijao opuštenije. Mislim da nije govorila cijelu istinu, ali ni da totalnu laž. Nije bila dovoljno uplašena da pobjegne, na kraju krajeva. Pitam se kako bi se osjećala kada bih joj rekao da vodi raspravu sa vampirom. Lecnuo sam se zamišljajući njenu reakciju.
''Onda, hoćeš li ti sada meni ispričati nešto o svojoj obitelji? Sigurno će tvoja priča biti daleko zanimljivija od moje.''
Strašnija, na kraju krajeva.
''Što te zanima?'' upitao sam s oprezom.
''Cullenovi su te posvojili?''
''Jesu.''
Oklijevala je, a onda me tiho upitala. ''Što se dogodilo s tvojim roditeljima?''
Ovo nije bilo preteško; nisam joj morao lagati. ''Umrli su prije mnogo godina.''
''Žao mi je,'' promrmljala je, jasno zabrinuta da me možda nekako povrijedila.
Ona je bila zabrinuta za mene.
''Ne sjećam ih se baš naročito jasno,'' uvjerio sam ju. ''Carlisle i Esme već su dugo moji roditelji.''
''I voliš ih,'' zaključila je.
Nasmijao sam se. ''Da. Ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.''
''Imaš itekakve sreće.''
''Znam da imam.'' Ta činjenica, u pitanju mojih roditelja, i moja sreća se nije mogla nijekati.
''A tvoji brat i sestra?''
Ako joj otkrijem previše detalja, morat ću lagati. Letimice sam pogledao na sat, obeshrabljen što je moje vrijeme sa njom isteklo.
''Moji brat i sestra, a i Jasper i Rosalie, kad smo već kod toga, bit će prilično ljuti budu li morali stajati na kiši i čekati me.''
''O, oprosti, očito moraš ići.''
Nije se pomaknula. Ni ona nije željela da naše vrijeme istekne. To mi se jako, jako svidjelo.
''A i ti bi vjerojatno htjela doći do svog auta prije nego što se načelnik Swan vrati kući tako da mu ne moraš reći za incident na biologiji.'' Nasmijao sam se na uspomenu nelagode koju je osjećala u mom naručju.
''Sigurna sam da je već čuo za to. U Forksu nema tajni.'' Rekla je ime grada sa upečatljivim gađenjem.
Nasmijao sam se njenim riječima. Nema tajni, baš. ''Dobro se provedi na plaži.'' Letimice sam pogledao na kišu koja je sipala, znajući da neće potrajati, a želio sam više nego ikad da potraje. ''Lijepo je vrijeme za sunčanje.'' Pa, i bit će u subotu. Ona će uživati u tome.
''Zar te neću vidjeti sutra?''
Briga u njenom glasu me zadovoljavala.
''Ne. Emmett i ja počinjemo izrana s vikendom.'' Sada sam bio ljut na sebe jer sam imao planove. Mogao bi ih odgoditi…ali nikada nije bilo viška lova kao sada, a moja obitelj će se brinuti o mom ponašanju i bez toga da im otkrijem kako sam opsesivan postao.
''Što planirate?'' upitala je, i ne baš sretna mojim otkrićem.
Dobro.
''Idemo planinariti u divljinu Jarčevih stijena, malo južnije od gore Rainier.''
Emmett je bio željan sezone medvjeda.
''A, dobro, lijepo se provedi,'' rekla je malodušno. Nestašica entuzijazma u njenom glasu ponovo me zadovoljavala.
Kako sam zurio u nju, počeo sam osjećati agoniju jer sam morao reći i privremeno zbogom. Ona je tako meka i ranjiva. Činilo se ludo odvažno ispustiti je vida, gdje joj se svašta može dogoditi. A na kraju krajeva, najgora stvar koja joj se može dogoditi rezultira uključujući mene samog.
Bi li mi nešto učinila ovaj vikend?'' upitao sam ju ozbiljno.
Kimnula je, a oči su joj se raširile začuđene mojim intenzitetom.
Budi vedar.
''Bez uvrede, ali djeluješ mi kao jedna od onih koje naprosto magnetski privlače nedaće. Prema tome…probaj ne pasti u ocean ili pod auto, ni ništa slično, u redu?''
Nasmijao sam se žalosno, u nadi da ne vidi tugu u mojim očima. Toliko sam želio da joj nije bolje bez mene, bez obzira što joj se može dogoditi dok je sa mnom.
Bježi Bella, bježi. Volim te previše, za tvoje dobro ili moje.
Uvrijedila se mojim zadirkivanjem. Bijesno me pogledala. ''Nastojat ću,'' brecnula se i izletjela na kišu zalupivši za sobom vratima što je mogla jače.
Kao ljutiti mačić koji misli da je tigar.
Zavrtio sam prstom oko ključa, koji sam joj upravo uzeo iz džepa njene jakne, smijući se kako sam odlazio.

| I (0) | love | Cullens |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

PICTURES...TWILIGHT

nedjelja, 05.07.2009.

ŠESTO POGLAVLJE-MIDNIGHT SUN