TREĆE POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN - VAMPIRE GUARDIAN ANGEL

nedjelja, 05.07.2009.

TREĆE POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

3. Fenomen

Istina, nisam žedan, ali odlučio sam otići u lov večeras. Trunak prevencije, nedovoljan iako je trebao biti.
Carlisle je pošao sa mnom; nismo bili sami otkad sam se vratio iz Denalija. Kako smo trčali kroz crnu šumu, čuo sam ga kako razmišlja o onom naglom zbogom prošlog tjedna.
U njegovoj uspomeni, vidio sam svoje lice uvijeno u bijesnom očaju. Osjetio sam iznenađenje i iznenadnu brigu.
''Edward?''
''Moram otići, Carlisle. Moram odmah otići.''
''Što se dogodilo?''
''Ništa. Još. Ali hoće, ako ostanem.''
Primio me za ruku. Osjetio sam njegovu bol kada sam ju istrgnuo iz njegove.
''Ne razumijem.''
''Jesi li ikada…je li ikada postojala..''
Gledao sam kako duboko uzdišem, vidio sam divlje svijetlo u mojim očima kroz filter njegove duboke brige.
''Osoba koja je mirisala bolje od ostalih? Mnogo bolje?''
''Oh.''
Kada sam vidio da je razumio, moje lice bilo je ispunjeno sramom. Pokušao me dodirnuti, ignorirajući moje izmicanje, i stavio svoju ruku na moje rame.
''Učini što moraš da bi se odupro, sine. Nedostajat ćeš mi. Evo, uzmi moj auto. Brži je.''
Sada se pitao je li učinio pravu stvar tada, kada me poslao.
Pitao se je li me povrijedio sa njegovim nedostatkom povjerenja.
''Ne,'' šapnuo sam kako sam trčao. ''To sam trebao. Mogao sam jednostavno iznevjeriti to povjerenje, ako si mi rekao da ostanem.''
''Žao mi je što patiš, Edward. Ali moraš učiniti sve što možeš da bi ostavio Swanovo dijete živim.
''Znam, znam.''
''Zašto si se vratio? Znaš kako mi je drago što si ovdje, ali ako ti je tako teško…''
''Nisam htio bit kukavica, to mi se ne sviđa,'' priznao sam.
Usporili smo – jedva da smo trčali kroz tamu sada.
''Bolje nego da smo je doveli u opasnost. Otići će za godinu ili dvije.''
''U pravu si, znam to.'' Suprotno tomu, zapravo, njegove riječi samo su me još više poticale da ostanem. Djevojka će otići za godinu ili dvije…
Carlisle je prestao trčati i ja sam zastao za njim; okrenuo se da prouči moj izraz.
Ali nećeš otići?
Oborio sam glavu.
Je li to ponos, Edward? Nema sramote u-
''Ne, ne drži me ponos ovdje. Ne sada.''
Nemaš gdje otići?
Kratko sam se nasmijao. ''Ne. To me ne bi zaustavilo, ako bi se natjerao da odem.''
''Poći ćemo sa tobom, naravno, ako je to što trebaš. Samo moraš pitati.
Ti bi nastavio živjeti bez prigovora od ostalih. Neće ti zavidjeti na ovome.''
Podigao sam jednu obrvu.
Nasmijao se. ''Da, Rosalie bi mogla, ali duguje ti. Uostalom, bolje bi i za nas bilo da odemo sada, bez štete, nego kasnije, ako se život okonča.'' Sav humor nestao je na kraju.
Lecnuo sam se na njegove riječi.
''Da,'' složio sam se. Glas mi je zvučao promukao.
Ali ti ne odlaziš?
Uzdahnuo sam. ''Trebao bih.''
''Što te zadržava ovdje, Edward? Ne mogu shvatiti…''
''Ne znam mogu li objasniti.'' Čak i meni, to nema smisla.
Gledao je moj izraz lica jedan dugi trenutak.
Ne, ne mogu shvatiti. Ali poštivat ću tvoju privatnost, ako želiš.
''Hvala ti. Vrlo darežljivo od tebe, uvidjevši kako ja ne dajem privatnosti nikome.'' Sa jednom iznimkom. I radim sve što mogu da joj to uskratim, zar ne?
Svi mi imamo svoje mušice. Opet se nasmijao. Hoćemo li?
Upravo je uhvatio miris malog krda jelena. Bilo je teško imati previše entuzijazma za ovo, pod najboljim uvjetima, manje nego privlačne (mouthwatering) arome. Upravo sada, sa uspomenom djevojčine krvi u mojoj glavi, miris krda mi je okrenuo želudac.
Uzdahnuo sam. ''Hajdemo,'' složio sam se, iako sam znao da namjerno tjeranje krvi niz grlo neće puno pomoći.
Oboje smo se prebacili u čučanj za lov i dopustili da nas neprivlačni miris povede naprijed.

Bilo je hladnije kada smo se vratili doma. Otopljeni snijeg se zamrznuo; izgledalo je kao da je tanka plahta stakla prekrila sve – svaka iglica borova, svaka paprat, svaka vlas trave bila je prekrivena ledom.
Dok se Carlisle otišao presvući za svoju ranu smjenu u bolnici, ja sam ostao pored rijeke, čekajući svanuće. Osjećao sam se kao da natičem od količine krvi koju sam popio, ali znao sam da će nedostatak prave žeđi značiti malo kada sjednem pored djevojke ponovo.
Hladan i bespokretan kao i kamen na kojem sjedim, zurio sam u tamnu vodu ispod ledenog pokrivača, zurio sam pravo kroz to.
Carlisle je bio u pravu. Trebao bih napustiti Forks. Mogli bi proširiti neku priču da objasne moj izostanak. Možda internat u Europi. Posjećujem dalje rođake. Bijeg tinejdžera. Priča nije važna. Nitko neće ispitivati tako intenzivno.
Samo na godinu ili dvije, a onda će djevojka nestati. Nastaviti će sa svojim životom – ona će imati život koji može nastaviti. Otići će na fakultet negdje, ostarjeti, započeti karijeru, možda se udati za nekoga. Mogao sam to zamisliti – mogao sam vidjeti djevojku obučenu u bijelo koračajući u ritmu, držeći ruku svoga oca.
To je bilo čudno, bol koju mi je slika izazvala. Nisam to mogao shvatiti. Jesam li ljubomoran, jer ona ima budućnost koju ja nikada neću imati? Nije mi imalo smisla. Svaki čovjek koji me okružuje ima neki potencijal ispred sebe – život – a rijetko da sam zastao da im zavidim.
Trebao bih je ostaviti sa njenom budućnosti. Prestati riskirati njen život. To je bila ispravna stvar za uraditi. Carlisle uvijek odabere pravi put. Trebao bih ga poslušati sada.
Sunce je izašlo iza oblaka, a slaba svjetlost svjetlucala je na svom zamrznutom staklu.
Još jedan dan, odlučio sam. Još ću je jednom vidjeti. S tim se mogu nositi.
Možda bih joj trebao spomenuti moj neriješen odlazak, da namjestim priču.
Ovo će biti teško; mogu osjetiti tešku nevoljkost koja me već potakla na izmišljanje izlika da ostanem – da produžim rok na dva dana, tri, četiri… Ali učinit ću pravu stvar. Znam da mogu vjerovati Carlislovom savjetu. I znao sam da ću se suočiti sa tim da izaberem pravu odluku.
Previše konfliktno. Koliko je moje nevoljkosti proizašlo iz moje opsesivne znatiželje, a koliko je proizašlo iz mog ne zadovoljenog apetita?
Ušao sam u kuću da se presvučem u čistu odjeću za školu.
Alice me čekala, sjedila je na posljednjoj stepenici ruba trećeg kata.
Opet odlaziš, optužila me.
Udahnuo sam i kimnuo.
Ne mogu vidjeti kamo ovaj put odlaziš.
''Još ne znam gdje idem,'' šapnuo sam.
Želim da ostaneš.
Odmahnuo sam glavom.
Možda ja i Jazz možemo poći s tobom?
''Trebat će te sada više, kada ja ne mogu paziti. I sjeti se Esme. Hoćeš li joj oduzeti pola obitelji u jednom udarcu?''
Učiniti ćeš ju tako tužnom.
''Znam. Zato ti moraš ostati.''
To nije isto kao kada si ti ovdje, ti to znaš.
''Da. Ali moram učiniti ono što je ispravno.''
Ima mnogo ispravnih načina, i mnogo pogrešnih, zar ne?
Na jedan kratak trenutak zanijela ju je njena čudna vizija; gledao sam zajedno sa njom dok su njene nejasne slike treptale i brzo se okretale. Vidio sam sebe pomiješanog sa čudnom sjenom koju nisam mogao odrediti – mutna, neprecizne forme. A onda, odjednom, moja koža je svjetlucala na svjetlosti male otvorene livade. Ovo je mjesto koje poznajem. Bila je nečija figura sa mnom, ali, opet, bila je nejasna, ne dovoljno prisutna da je prepoznam. Slike su treperile a onda nestale u milion malih odluka ponovo promijenjenih u budućnosti.
''Nisam uhvatio sve,'' rekao sam kad je njena vizija pocrnila.
Ni ja isto. Tvoja budućnost se stalno mijenja tako da ne mogu uhvatiti ništa od toga. Mislim, da…
Stala je, i premotala ogromnu kolekciju njenih nedavnih vizija mene. Sve su bile iste – zamagljene i nejasne.
''Mislim da se nešto promijenilo,'' rekla je glasno. ''Tvoj se život čini mi se nalazi na raskrižju.''
Nasmijao sam se tvrdoglavo. ''Shvaćaš li da zvučiš kao lažljiva ciganka na karnevalu?''
Isplazila je svoj maleni jezik prema meni.
''Danas je sve u redu, zar ne? Upitao sam, moj glas zvučao je nenadano zabrinuto.
''Ne vidim da ubijaš ikog danas,'' uvjerila me.
''Hvala, Alice.''
''Idi se preobući. Ja neću reći ništa – pustit ću tebi da obznaniš ostalim kada budeš spreman.''
Zastala je a onda hitro pošla niz stepenice, a njena ramena su se mrvicu pogrbila. Nedostajat ćeš mi. Stvarno.
Da, i ona će meni nedostajati, također.
Vožnja do škole bila je tiha. Jasper je mogao uvidjeti da je Alice uzrujana radi nečega, ali znao je da ako bi htjela razgovarati o tome da bi onda to već uradila. Emmett i Rosalie bili su nesvjesni, imali su jedan od onih svojih trenutaka, gledali su jedno drugom u oči sa čudom – radije gadljivo gledajući sa strane. Svi smo bili svjesni kako su oni očajno zaljubljeni. Ili možda sam ja ogorčen jer sam jedini sam. Ponekad je znalo biti teže meni nego drugima jer živim sa tri para savršeno odgovarajućih zaljubljenika. Ovo je bio jedan od tih.
Možda će biti sretniji kada ne budem tu, bolesno-gnjevan i neprijateljski nastrojen kao starac koji bi do sada već trebao biti.
Naravno, prva stvar koju sam uradio kada smo došli do škole bila je potražiti djevojku. Samo se pripremam.
Točno.
Neugodno je kako se moj svijet činio prazan što se tiče svega osim djevojke – moje cijelo postojanje usmjerilo se samo na djevojku, radije nego na samoga sebe.
Bilo je jednostavno shvatiti, zapravo, da; nakon osamdeset godina istoga svaki dan i svaku večer, bi ikakva promjena postala centar moje absorpcije.
Još nije stigla, ali mogao sam čuti gromoglasni zvuk motora njenog kamiona u daljini. Naslonio sam se preko auta čekajući. Alice je ostala sa mnom, dok su ostali otišli ravno u razred. Bila im je dosadna moja fiksacija – njima je bilo neshvatljivo kako ijedno ljudsko dijete može zadržati moju zainteresiranost tako dugo, bez obzira kako slasno ona mirisala.
Djevojka se dovezla sporo u stajalište mog pogleda, njene oči bile su usredotočene u cestu a njene ruke pričvršćene za volan. Činila se bijesna zbog nečega. Trebala mi je sekunda da shvatim što je to, da shvatim zašto svaki čovjek ima isti izraz lica danas. Ah, cesta je bila skliska zbog leda, i svi su se trudili voziti opreznije. Mogao sam vidjeti kako se ona nosi sa rizikom ozbiljnije.
To se podudara sa malo onoga što sam naučio o njenom karakteru. Dodao sam ovo na svoju malu listu: ona je ozbiljna osoba, odgovorna osoba.
Parkirala se nedaleko od mene, ali me još nije primijetila kako stojim ovdje, i zurim u nju. Pitam se što bi učinila kada bi vidjela? Zacrvenila se i otišla?
To je bila moja prva pretpostavka. Ali možda bi zurila natrag. Možda bih došla porazgovarati sa mnom.
Duboko sam udahnuo, puneći svoja pluća pun nade, u svakom slučaju.
Izašla je iz kamiona sa oprezom, testirajući tlo prije no što je stala čitavom težinom. Nije pogledala, i to me frustriralo. Možda bih ja mogao otići porazgovarati s njom…
Ne, to bi bilo pogrešno.
Umjesto da se okrene prema školi, ona je otišla do stražnjeg dijela kamiona, prilijepivši se uz stranu kamiona na smiješan način, ne vjerujući svojim stopalima. Nasmijala me, i osjetio sam pogled Alicinih očiju na mome licu. Nisam slušao što je pomislila na to. Previše sam se zabavljao gledajući djevojčino provjeravanje svojih lanaca za snijeg. Zapravo je izgledala kao da je u opasnosti od padanja, na način na koji su se njene noge klizale uokolo. Nitko drugi nije imao problema – je li se parkirala na najgorem ledu?
Stala je tamo, gledajući u pod sa čudnim izrazom na njenom licu. Bio je…blag? Kao da ju nešto sa njenom gumom čini… emocionalnom?
Opet, znatiželja je pekla kao žeđ. Bilo je kao da sam morao znati o čemu ona razmišlja – kao da ništa drugo nije važno.
Otići ću razgovarati sa njom. Izgledalo je kao da treba pomoć uostalom, bar dok se ne makne sa kliznog pločnika. Naravno, ne bih joj mogao pružiti to, zar ne? Oklijevao sam, odcijepljen. Kao što se činilo da joj je snijeg nepoželjan, teško da će joj dobrodošla biti moja hladna bijela ruka. Trebao sam ponijeti rukavice-
''NE!'' Alice je vrisnula.
U istom trenu, skenirao sam njene misli, pretpostavljajući da sam napravio jadan izbor i da me vidjela kako činim nešto neoprostivo. Ali to nije imalo nikakve veze sa mnom uopće.
Tyler Crowley je došao pola sekunde prije stvarnosti. Tylerov kombi se klizao sa ruba kako sam još uvijek gledao zaključak koji me izvukao iz užasnutog vapaja Alicinih usana.
Ne, ova vizija nije imala ništa sa mnom, ali opet imala je sve sa mnom, jer će se Tylerov kombi – njegove gume koje točno sada kližu po ledu na najgorem mogućem kutu – vrtjeti preko parkirališta i zdrobiti djevojku koja je postala nepozvana žarišna točka moga svijeta.
Čak i bez Alicine vizije bilo bi lako pročitati smjer vozila, izvan Tylerove kontrole. Djevojka, stajala je točno na pogrešnom mjestu stražnjeg dijela njenog kamiona, pogledala je, zapanjena na zvuk škripajućih guma. Pogledala je točno u moj horor – udarac očiju, a onda se okrenula da gleda nadolazeću smrt.
Ne ona! Ove riječi vikale su u mojoj glavi kao da pripadaju nekome drugom.
I dalje usmjeren na Alicine misli, odjednom sam vidio preokret, ali nisam stigao vidjeti što će se dogoditi.
Lansirao sam se preko parkirališta, bacajući se između klizajućeg kombija i zamrznute djevojke. Kretao sam se tako brzo da je sve bilo prošarano mutno osim objekta mog fokusiranja. Nije me vidjela – nijedne ljudske oči nisu mogli pratiti moj let – i dalje zureći u trup oblika koji će samljeti njeno tijelo sa metalnim okvirom njenog kamiona.
Uhvatio sam ju oko struka, krećući se previše hitro da budem nježan kao što bi me trebala da budem. Trebala je stotinka sekunde vremena da ju snažno povučem, njenu vitku figuru sa staze smrti i vremena kada sam pao na tlo sa njom u mojim rukama, bio sam vidno svjestan njenog krhkog, lomljivog tijela.
Kada sam čuo da je njena glava udarila u led, osjetio sam da se ja pretvaram u led, također.
Ali nisam imao ni punu sekundu da utvrdim njeno stanje. Čuo sam kombi iza nas, neugodno škripeći kako se vrtio oko snažnog tijela djevojčinog kamiona. Mijenjalo je smjer, u luku, prema njoj ponovo – kao da je magnet, koji ga vuče prema nama.
Riječ koju nikada nisam izgovorio pred damom je izletjela između mojih stisnutih zubi.
Već sam uradio previše. Kako sam letio kroz zrak da bih je sklonio sa puta, bio sam potpuno svjestan pogreške koju činim. Znao sam da me pogreška neće zaustaviti, ali nisam bio svjestan rizika koji činim – činim, ne samo za sebe, nego za svoju cijelu obitelj.
Razotkrivanje.
A ovo naravno neće pomoći, ali nema šanse da ću dopustiti kombiju da u drugom pokušaju oduzme njen život.
Ispustio sam ju i stavio ruke ispred sebe, hvatajući kombi prije no što može dodirnuti djevojku. Snaga me odbacila na susjedno parkirano auto pored kamiona, i mogao sam osjetiti okvir kopče iza mojih ramena. Kombi se tresao preko nepopustljive zapreke mojih ruku, a onda se ljuljao, balansirajući nestabilno na dvije udaljene gume.
Ako bi pomaknuo ruke, zadnja guma kombija bi pala na njene noge.
Oh, za ljubav svega što je sveto, hoće li ova katastrofa ikada završiti? Je li postojalo išta što ne bi pošlo krivo? Jedva da sam mogao sjediti ovdje, držeći kombi u zraku, i čekajući na spas. Ili bih mogao baciti kombi dalje – bio je vozač za uzeti u obzir, njegove misli nepovezane panikom.
Sa unutarnjim jecajem, gurnuo sam kombi tako da se njihao. Kako je padao natrag prema meni, uhvatio sam ispod okvira svojom desnom rukom dok sam lijevu ruku zamotao oko djevojčinog struka i izvukao ju ispod kombija, čvrsto ju povlačeći uz sebe. Njeno tijelo se kretalo labavo kako sam ju ljuljao uokolo kako bi njene noge bile sigurne – je li svjesna? Koliko sam štete napravio njoj u svom improviziranom spasilačkom pokušaju?
Ispustio sam kombi, sada kada ju nije mogao povrijediti. Udario je u kolnik, prozori su se smrskali u suglasju.
Znao sam da sam u sred krize. Koliko je vidjela? Je li itko od svjedoka gledao kako držim i žongliram kombi te pokušavam nju zaštiti ispod njega? Ova pitanja trebala su biti moja najveća briga.
Ali bio sam previše bijesan da se brinem o prijetnji razotkrivanja koliko mogu. Previše paničarim – ranjen da sam je možda ja ozlijedio u pokušaju da ju spasim. Previše preplašen dok je ovako blizu mene, znajući da bih ju mogao namirisati ako udahnem. Previše svjestan vrućine njenog mekog tijela, pritisnutog uz moje – čak i kroz dvostruke zapreke naših jakna, mogao sam osjetiti toplinu…
Ovaj prvi strah bio je najveći strah. Kako su svjedoci počeli vrištati i okruživati nas, nagnuo sam se da pogledam njeno lice, da vidim je li pri svijesti – borbeno se nadajući da ne krvari nigdje.
Oči su joj bile otvorene, zurila je u šoku.
''Bella?'' hitno sam upitao. ''Jesi li dobro?''
''Dobro sam.'' Rekla je te riječi automatski pomalo omamljenim glasom.
Olakšanje, tako savršeno da je umalo boljelo, me proželo na zvuk njenoga glasa. Udahnuo sam kroz stisnute zube, i nije mi smetala popratna vatra u mom grlu. Zamalo sam ju pozdravljao.
Koprcala se da sjedne, ali ja nisam bio spreman da je pustim. Osjećao sam da je nekako…sigurnije? Bolje, na kraju krajeva, imajući ju prilijepljenu uz mene.
''Budi oprezna,'' upozorio sam ju. ''Mislim da si dosta jako udarila glavom.''
Nije bilo mirisa svježe krvi – zahvaljujem, na tome – ali to nije bilo pravilo bez unutarnje ozljede. Bijesno sam čekao da ju Carlisle što prije čitavu pregleda sa njegovom opremom radiologije.
''Ow,'' rekla je, njen ton zvučao je komično šokirano kako je shvatila da sam u pravu što se tiče njene glave.
''Na to sam i mislio.'' Olakšanje me nasmijavalo, radije smušeno.
''Kako po…'' rekla je lagano, i zatreptala je. ''Kako si stigao ovamo tako brzo?''
Olakšanje mi se ukiselilo, a humor je nestao. Ona je primijetila previše.
Sada kada se činilo da je djevojka pristojno dobro, bijes zbog moje obitelji postao je ozbiljan.
''Stajao sam odmah do tebe, Bella.'' Znao sam iz iskustva da sam veoma pouzdan kada ležm, svakog bi ispitivača razuvjerio od istine.
Ponovo se koprcala da se pomjeri, a ovaj put sam joj to i dopustio. Trebao sam udahnuti da bi odigrao svoju ulogu ispravno. Trebao sam prostora od njene vruće krvi da se ne pomiješa sa njenim mirisom i potpuno me prevlada. Skliznuo sam od nje, što sam dalje mogao u malom prostori između dva uništena auta.
Pogledala je u mene, i ja u nju. Skrenuti pogled je prva pogreška koja bi odala nesposobnog lažova, a ja nisam nesposoban lažov. Moj izraz bio je blag, dobroćudan… čini se da ju je zbunio. To je dobro.
Mjesto nesreće sada je bilo okruženo. Uglavnom učenici, djeca, proviruju i guraju se kroz pukotine da vide ijedno raskomadano tijelo koje je vidljivo.
Bilo je brbljanja vikanja u šokiranim mislima. Skenirao sam misli da se uvjerim da nitko nije ništa posumnjao, a onda ih stišao i skoncentrirao se samo na djevojku.
Njoj je pažnju odvlačila buka. Prelazila je pogledom uokolo, izraz lica joj je još uvijek začuđen, pokušala se osoviti na noge.
Stavio sam svoju ruku lagano na njeno rame kako bih je zadržao dolje.
''Samo miruj sada.'' Činila se u redu, ali bi li trebala pomicati vrat? Opet, želio sam Carlisla. Moje godine teoretskog učenja medicine nisu se podudarale sa stoljećem pomaganja u medicinskoj praksi.
''Ali hladno je,'' rekla je.
Umalo je bila zdrobljena na smrt dva puta i osakaćena još jednom, a nju je hladnoća zabrinjavala. Smiješak je izletio kroz moje zube prije no što sam se sjetio da situacija uopće nije smiješna.
Bella je trepnula, a oči je usmjerila na moje lice. ''Ti si bio tamo.''
To me opet otrijeznilo.
Pogledala je prema sjeveru, gdje nije bilo ništa za vidjeti osim udubljene strane kombija. ''Bio si kraj svoga auta.''
''Ne, nisam.''
''Vidjela sam te,'' inzistirala je; glasom kao u djeteta u svojoj tvrdoglavosti. Brada joj je izletjela van.
''Bella, stajao sam sa tobom, i sklonio te sa puta.''
Gledao sam duboko u njene velike oči, nastojeći ju natjerati da prihvati moju verziju – jedinu racionalnu verziju koja je izložena.
Njena čeljust namještena. ''Ne.''
Pokušao sam ostati smiren, ne paničariti. Ako bih ju mogao utišati na par trenutaka, da dobijem priliku da uništim dokaze…i narušim njenu priču sa opravdanjem da je jako udarila glavom.
Zar ne bi trebalo biti lako da zadržim ovu tihu, tajnovitu djevojku da šuti? Kad bi mi samo mogla vjerovati, samo na nekoliko trenutaka…
''Molim te, Bella,'' rekao sam, glasa previše intenzivnog, jer sam odjednom želio da mi vjeruje. Želio sam to mnogo, i to ne samo kao nagradu za ovu nesreću. Kako glupa želja. Kakvog smisla ima što hoću da ona vjeruje meni?
''Zašto?'' pitala je, i dalje obrambena.
''Vjeruj mi,'' molio sam ju.
''Obećaješ li mi da ćeš mi objasniti sve kasnije?
Ljutilo me što joj moram lagati, kada sam tako želio da mogu zavrijediti njeno povjerenje. Pa, kada sam joj odgovorio, dobila je oštar odgovor.
''Dobro.''
''Dobro,'' odzvanjala je istim tonom.
Kako su se spasioci počeli okupljati – stariji su došli, autoriteti, sirene u daljini – pokušao sam ignorirati djevojku da bi složio svoje prioritete ispravno. Tražio sam u svakom umu na parkiralištu, svjedoka i onih koji su došli kasnije, ali nisam našao ništa opasno. Mnogi su bili iznenađeni vidjevši me s Bellom, ali su svi zaključili – kao da nema mogućeg zaključka – da me samo nisu primijetili kako stojim do djevojke prije nesreće.
Ona je bila jedina koja nije prihvatila to lako objašnjenje, ali ona će uzeti u obzir odgovorne svjedoke. Ona je uplašena, traumatizirana, da ne spominjem podupirući tok u glavi. Vjerojatno šok. To bi bila prihvatljiva priča da ju zbuni, zar ne? Nitko ne bi dao mnogo kredita zbog tako mnogo promatrača.
Ustuknuo sam se kada sam uhvatio Rosaliene, Jasperove i Emmettove misli, tek stižući na mjesto događaja. Biti će pakao večeras.
Htio sam izravnati V udubljenje napravljeno od mojih ramena na zagasitom autu, ali djevojka je bila preblizu. Trebam pričekati dok joj netko ne odvuče pažnju.
Bilo je frustrirajuće čekati – toliko očiju uprtih u mene – dok su ljudi pokušavali pomaknuti kombi, da ga skinu sa nas. Mogao bih im pomoći, samo kako bi ubrzao proces, ali već sam bio dovoljno u nevolji a i djevojka ima oštre oči. Konačno, bili su sposobni odgurati ga dovoljno daleko da nas mogu staviti na nosila pa u hitna kola.
Poznato, prosijedo lice me pogledalo.
''Ej, Edward,'' Brett Warner je rekao. On je registrirani njegovatelj (medicinski brat), i znao sam ga dobro iz bolnice. To je bio udarac sreće – jedine sreće danas – jer je on prvi došao do nas. U njegovim mislima, nije bilo uzbune bilo je mirno. ''Jesi li dobro, mali?
''Odlično, Brett. Nije me ništa ni dodirnulo. Ali mislim da Bella ima potres mozga. Jako je udarila glavom kada sam ju povukao sa puta…''
Brett je usmjerio pažnju na djevojku, koja me pogledala bijesno zbog izdaje. Oh, to je točno. Ona je tihi mučenik – ona radije pati u sebi.
Nije se odmah suprotstavila mojoj priči, i dobio sam olakšanje.
Sljedeći bolničar me pokušao pregledati, ali nije ga bilo teško razuvjeriti. Obećao sam da će me otac pregledati,a onda je pustio.
Većini ljudi, sve što sam trebao raditi bilo je govoriti hladnim uvjerenjima. Većini ljudi, samo ne i djevojci, naravno. Je li se ona uklapala sa ijednim normalnim ljudskim obilježjima?
Kako su stavili ovratnik djevojci – njeno lice je postalo grimizno od stidom – iskoristio sam trenutak distrakcije i tiho popravio oblik udubine u tamnom autu sa svojom nogom. Samo su moji braća i sestre primijetili što radim, i čuo sam Emmettovo mentalno obećanje da će popraviti sve što mi promakne.
Zahvalan na njegovoj pomoći – i još više zahvalan Emmettu, na kraju krajeva, da je već oprostio mom opasnom izboru – bio sam opušteniji kada sam sjeo naprijed u autu hitne pomoći do Bretta.
Načelnik policije je stigao prije no što su Bellu odveli u stražnji dio kola.
Iako su misli Bellinog oca bile puke riječi, panika i briga koja izbijaja iz čovjekova uma zaglušena je jednako kao i svaka druga misao u okolici.
Njegova ljutnja i osjećaj krivnje bile su bez riječi, uvećane, kako je vidio svoju jedinu kćer na nosilima.
Kako su ti osjećaji prolazili kroz njega prolazili su i kroz mene, kao jeka se povećavajući. Kada me Alice upozorila da ako ubijem Charlijevu kćerku da ću ubiti i njega, također, nije pretjerivala.
Moja glava se nakrivila u krivnji kako sam slušao uspaničeni glas.
''Bella!'' viknuo je.
''Sasvim sam u redu, Char-Tata.'' Uzdahnula je. ''Nije mi ništa.''
Njeno razuvjeravanje jedva da je smanjilo njegovu brigu. Okrenuo se najbližem bolničaru i zatražio više informacija.
Nisam bio siguran dok ga nisam čuo kako priča, govoreći savršeno suvisle rečenice usprkos panici, da sam shvatio da njegov bijes i briga nisu bezriječni. Samo nisam…mogao čuti prave riječi.
Hmm. Charlie Swan nije tih kao njegova kćerka, ali mogao sam vidjeti od koga je to naslijedila. Zanimljivo.
Nikada nisam provodio mnogo vremena sa načelnikom gradske policije. Uvijek sam ga smatrao čovjekom sa sporim mislima – sada sam shvatio da sam ja taj koji je spor. Njegove misli su djelomično zapečaćene, ali ne i neprisutne. Mogao sam čuti samo tenor, kao njihov ton…
Htio sam pozornije slušati, da mogu vidjeti ovaj novi, manji ključ ove zagonetke djevojčinih tajni. Ali Bellu su odveli u stražnji dio tada, i hitna je krenula.
Bilo je teško razdvojiti se od mogućnosti rješenja misterija koji me učinio opsesivnim. Ali sada sam trebao razmišljati – da pogledam sve što se dogodilo danas iz svakog mogućeg kuta. Morao sam slušati, da se uvjerim da nas nisam sve izložilo tolikoj opasnosti da moramo otići odmah. Morao sam se skoncentrirati.
Nije bilo ništa u bolničarevim mislima što bi me trebalo zabrinjavati. Koliko su oni mogli reći, nije ništa ozbiljno ni sa djevojkom. A Bella se držala priče koju sam ja osigurao, na taj način.
Prvi prioritet, kada dođemo u bolnicu, je vidjeti Carlisla. Požurio sam se kroz automatska vrata, ali nisam bio nesposoban da totalno zaboravim paziti na Bellu; držao sam ju na oku kroz misli liječnika.
Bilo je lako pronaći poznati um moga oca. Bio je u svom malom uredi, sam - drugi udarac sreće u ovom nesretnom danu.
''Carlisle.''
Čuo je moj dolazak, i bio je uznemiren čim mi je ugledao lice. Skočio je na noge, njegovo lice bljedilo je do boje kosti. Nagnuo se naprijed preko uredno složenog radnog stola.
Edward – nisi valjda –
''Ne, nisam, ne radi se o tome.''
Duboko je udahnuo. Naravno da nisi. Oprosti što nisam suzdržao misao. Tvoje oči, naravno, trebao sam znati… Gledao je u moje još uvijek-zlatne oči sa olakšanjem.
''Ona je ozlijeđena, vjerojatno ne ozbiljno, ali-''
''Što se dogodilo?''
''Glupa automobilska nesreća. Našla se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ali nisam mogao samo stajati – i dopustiti da ju pregazi –''
Ponovi, nisam razumio. Kako si ti upleten?
''Kombi se klizao preko leda,'' šapnuo sam. Zurio sam u zid iza njega dok sam govorio. Umjesto mnoštva uokvirenih diploma, on je imao jednu jednostavnu sliku – njegovu najdražu, neotkrivenu Hassamovu sliku. ''Ona je bila na putu. Alice je vidjela što će se dogoditi, ali nije bilo vremena za ništa drugo osim da stvarno trčim preko parkirališta i sklonim ju sa puta. Nitko nije primijetio…osim nje. Morao sam zaustaviti kombi, također, ali opet, nitko nije vidio…osim nje. Meni…meni je žao Carlisle. Nisam nas mislio izložiti opasnosti.''
Okružio je svoj stol i stavio ruku na moje rame.
Učinio si pravu stvar. Nije ti bilo lako. Ponosim se tobom, Edward.
Tada sam ga mogao pogledati u oči. ''Ona zna da nešto nije…u redu sa mnom.''
''To nije važno. Ako trebamo otići, otići ćemo. Što je ona rekla?''
Odmahnuo sam glavom, pomalo frustriran. ''Još ništa.''
Još?
''Složila se sa mojom verzijom događaja – ali očekuje objašnjenje.''
Namrštio se, razmišljajući o tome.
''Udarila je glavom – i to dobro, tome sam zaslužan,'' nastavio sam brzo. ''Srušio sam ju na tlo prilično jako. Čini se u redu, ali…mislim da joj to neće pomoći u sramoćenju na svoj račun.''
Osjetio sam se kao pokvareno izgovarajući te riječi.
Carlisle je čuo gađenje u mom glasu. Možda to neće biti potrebno. Vidjeti ćemo što će se dogoditi, hoćemo li? Čini se da imam pacijenta za posjetiti.
''Molim te,'' rekao sam. ''Tako sam zabrinut da sam ju možda povrijedio.''
Carlisleov izraz se razvedrio. Poravnao je svoju svijetlu kosu – samo nekoliko sjena svjetliju od njegovih smeđih očiju – i nasmijao se.
Zanimljiv dan za tebe, zar ne? U njegovom umu, mogao sam vidjeti ironiju, i bilo mu je smiješno, bar njemu. Čista zamjena uloga. Negdje za vrijeme kratke sekunde razmišljanja kada sam trčao preko ledenog parkirališta, preobrazio sam se iz ubojice u zaštitnika.
Smijao sam se sa njim, prisjećajući se kako sam siguran bio da Bella neće nikada trebati zaštitu od ničega osim od mene samog. Postojao je rub u mome osmijehu, jer usprkos kombiju, to je bila potpuna istina.

Čekao sam sam u Carlisovom uredu – jedan od najdužih sati koji sam ikad proživio – slušajući bolnicu punu misli.
Tyler Crowley, vozač kombija, bio je ozlijeđen više od Belle, a pozornost sam usmjerio na njega dok je ona čekala svoj red na rendgenu. Carlisle je bio u pozadini, vjerujući bolničarovoj dijagnozi da je djevojka samo lakše ozlijeđena. Ovo me ljutilo, ali znao sam da je u pravu. Jedan pogled u njegovo lice i ona će se odmah prisjetiti mene, činjenica da nešto nije u redu sa mojom obitelji, natjerati će je da progovori.
Sigurno je imala dovoljno željnog partnera za razgovor. Tyler je bio ispunjen krivnjom zbog činjenice da ju je umalo ubio, i čini se da nije mogao prestati pričati o tome. Mogao sam vidjeti njen izraz lica kroz njegove oči, i bilo je jasno da je željela da prestane. Kako on to nije mogao vidjeti?
Bilo je napeto kada ju je Tyler pitao kako se maknula sa puta.
Čekao sam, nisam disao, dok je ona oklijevala.
''Um…'' čuo je kako je rekla. Onda je zastala tako dugo da se upitao je li ju ovo pitanje zbunilo. Konačno, nastavila je. ''Edward me maknuo sa puta.''
Izdahnuo sam. A moje disanje se ubrzalo. Nisam nikada prije čuo da izgovara moje ime. Sviđalo mi se kako je zvučalo – čak i samo slušajući kroz Tylerove misli. Htio sam sam to čuti…
''Edward Cullen,'' rekla je, kada Tylor nije shvatio na koga je mislila. Našao sam se na vratima, moja ruka bila je na kvaki. Želja da ju vidim rasla je sve snažnija. Trebao sam se upozoriti na oprez.
''Stajao je odmah do mene.''
''Cullen? Huh. To je čudno. ''Nisam ga vidio.'' Mogu se zakleti… ''Wow, sve se prebrzo dogodilo, pretpostavljam. Je li on dobro?''
''Mislim da je. Ovdje je negdje, ali on nije morao biti na nosilima.''
Vidio sam izraz njenog lica ispunjenog mislima, sumnjivo je zategnula oči, ali ove sitne promjene u njenom izrazu lica gubile su se u Tyleru.
Ona je lijepa, razmišljao je, gotovo iznenađen. Čak i ovakva. Nije baš moj tip, ali… Trebao bih ju izvesti van. Da se pomirimo sa ovim danas…
Bio sam vani na hodniku, tada, na pola puta do sobe za hitne slučajeve, bez razmišljanja ijednu sekundu što to zapravo radim. Na sreću, medicinska sestra je ušla u sobu prije no što ja mogu – bio je Bellin red na rendgen. Naslonio sam se na zid u mračnom kutu odmah na uglu, i pokušao sam se sabrati dok nju odvode.
Nije mi smetalo što je Tyler pomislio da je lijepa. Svatko je to mogao primijetiti. Nije bilo razloga da se osjećam…kako se osjećam? Iživcirano? Ili je bijesno bliže istini? Ta istina nije imala smisla.
Stajao sam koliko sam mogao na istom mjestu, ali nestrpljivost me prožela i kružio sam u sobi za radiologiju. Ona je već bila pomaknuta sa ER-a, ali mogao sam proviriti na njen rendgen dok je medicinska sestra bila okrenuta leđima.
Osjetio sam se mirnije kada sam pogledao. Njena glava je u redu. Nisam ju ozlijedio, ne zapravo.
Carlisle me uhvatio ovdje.
Izgledaš bolje, komentirao je.
Gledao sam samo pravo. Nismo bili sami, hodnici su puni posjetioca.
Ah, da. Stavio je sliku rendgena na osvijetljenu ploču, ali nije trebao drugi pogled. Vidim. Ona je sasvim u redu. Bravo, Edward.
Zvuk odobrenja moga oca stvorio je pomiješanu reakciju u meni. Moliti će me, osim što on neće odobriti ono što ću ja sada uraditi. Na kraju krajeva, ne bi odobrio ako bi znao moje prave razloge…
''Mislim da ću razgovarati s njom – prije no što tebe vidi,'' promrmljao sam ispod glasa. ''Ponašat ću se prirodno, kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve ću ispraviti.'' Svi prihvatljivi razlozi.
Carlisle je kimnuo odsutno, i dalje gledajući rendgen zrake. ''Dobra ideja. Hmm''
Pogledao sam da vidim što je smatrao zanimljivim.
Pogledaj sve ove zacijele ! Koliko puta ju je majka ispustila?
Carisle se nasmijao svojoj šali.
''Počinjem misliti da djevojka stvarno ima lošu sreću. Uvijek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.''
Forks je stvarno pogrešno mjesto za nju, sa tobom ovdje.
Lecnuo sam se.
Idi. Popravi stvari. Brzo ću ti se pridružit.
Otišao sam brzo, osjećajući se krivim. Možda sam previše dobar lažov, ako mogu prevariti Carlisla.
Kada sam došao u ER, Tyler je mrmljao ispod glasa, i dalje se ispričavajući.
Djevojka je pokušavala pobjeći njegovom kajanju tako što se pretvarala da spava. Njene oči bile su zatvorene, ali njeno disanje nije bilo ujednačeno, a tu i tamo njeni prsti bi se nestrpljivo protezali.
Promatrao sam njeno lice jedan dug trenutak. Ovo je zadnji put da ću ju vidjeti. Ta činjenica potaknula je oštru bol u mojim prsima. Je li to zbog toga što sam mrzio ostaviti slagalicu neriješenom? To mi se i nije činilo kao neko objašnjenje.
Konačno, duboko sam udahnuo i pomaknuo gdje me mogu vidjeti.
Kada me Tyler vidio, počeo je govoriti, ali stavio sam kažiprst na svoje usne.
''Spava li?'' Promrmljao sam.
Belline oči su se brzo otvorile i usmjerile na moje lice. Raširile su se u trenu, a onda suzile u ljutnji ili sumnji. Sjetio sam se da imam ulogu za odigrati, pa sam se nasmijao kao da se ništa neobično nije dogodilo ovo jutro – osim udarca njene glave i malo bujne mašte.
''Hej, Edward,'' Tylor je rekao. ''Stvarno mi je žao-''
Podigao sam jednu ruku da zaustavim njegovu ispriku. ''Nema krvi, nema prekršaja.'' Rekao sam podrugljivo. Bez razmišljanja široko sam se osmjehnuo svojoj privatnoj šali.
Bilo je začudno lako ignorirati Tylora, koji je ležao nekoliko metara udaljen od mene, prekriven svježom krvlju. Nikada nisam razumio kako to Carlislu uspijeva – ignorirati krv njegovih pacijenata da bih ih izliječio. Zar ne bi stalna kušnja odvraćala pažnju, ili bila opasna…? Ali, sada…mogu vidjeti kako, ako se skoncentriraš na nešto drugo dovoljno dobro, iskušenja ne bi bilo.
Čak i svježa krv izložena, Tylerova krv nije imala ništa kao Bellina,
Ostavio sam prostora između nas, sjeo sam na kraj Tylerovog madraca.
''I, koji je zaključak?'' upitao sam ju.
Njena donja usna malo se napućila. ''Nije mi ništa, ali neće me pustiti. Kako ti nisi zarobljen na nosilima kao mi ostali?''
Njena nestrpljivost ponovo me nasmijala.
Sada sam mogao čuti Carlisla u hodniku.
''Sve je u tome koga poznaješ,'' rekao sam lagano. ''Ne brini se, došao sam te iznenaditi.''
Gledao sam njenu reakciju pomno kako je moj otac ulazio u sobu. Njene oči su se
raširile a njena usta ostala otvorena u čudu. Jecao sam iznutra. Da, naravno da je primijetila sličnost.
''Pa gospođice Swan, kako se osjećate?'' Carlisle je upitao. On je imao odlično lagane manire koji su većinu pacijenata opustili u nekoliko trenutaka. Nisam mogao reći kako je to djelovalo na Bellu.
''U redu sam,'' rekla je tiho.
Carlisle je stavio rendgen sliku na svijetlo pokraj kreveta. ''Tvoj rendgen izgleda dobro. Boli li te glava? Edward kaže da si se poprilično udarila u nju.
Ona je uzdahnula, i rekla, ''U redu sam,'' ponovo, ali ovaj put nestrpljivost se osjetila i u njenom glasu. A onda je jednom pogledala u mom pravcu.
Carlisle je prišao bliže i prešao nježno po njenoj lubanji dok nije pronašao kvrgu u njenoj kosi.
Uhvatio sam štit od vala emocija koje su me prožele.
Vidio sam Carlisla kako radi sa ljudima tisuću puta. Prije nekoliko godina, asistirao sam mu neformalno – iako samo u onim situacijama gdje krv nije bila umiješana. Pa to nije prva stvar meni, da ga gledam kako pregledava djevojku kao da je on jednak čovjek kao i ona. Zavidio sam njegovoj kontroli dosta puta, ali to nije bila ista emocija. Zavidio sam mu više od kontrole. Zavidio sam razlici između Carlisla i mene – što ju je on mogao dodirivati tako nježno, bez straha, jer je znao da ju nikada neće ozlijediti…
Ona se trznula, kao i ja na svom sjedalu. Morao sam se skoncentrirati na trenutak da zadržim opuštenu pozu.
''Boli?'' Carlisle je upitao.
A njena brada se izbacila u sekundi. ''Ne baš,'' rekla je.
Još jedan mali dio njenog karaktera se podudarao: ona je hrabra. Ona ne voli pokazivati slabost.
Možda najranjivije biće koje sam ikada vidio, koje nije htjelo pokazivati slabost. Smiješak mi je proklizio usnama.
Opet me oštro pogledala.
''Pa dobro,'' Carlisle je rekao. ''Otac ti je u čekaonici – možeš sa njim doma sada. Ali vrati se budeš li osjećala vrtoglavicu ili ako budeš imala problema sa vidom uopće.''
Njen otac je ovdje? Prošao sam kroz misli u punoj čekaonici, ali nisam mogao razabrati njegov mentalni glas u grupi kako je ona ponovo progovorila, a lice joj je izgledalo bijesno.
''Zar se ne mogu vratiti u školu?''
''Možda da danas miruješ,'' Carlisle je predložio.
Njene oči su sijevnule prema meni. ''A može li on natrag u školu?''
Ponašaj se prirodno, izgladi stvari…ignoriraj način na kako se osjećaš kada te pogleda u oči…
''Netko mora širiti dobre vijesti o tome da smo preživjeli,'' rekao sam.
''Zapravo,'' Carlisle me ispravio, ''većina škole je čini mi se u čekaonici.''
Predvidio sam njenu reakciju ovaj put – njen pogled na pažnju. Nije razočarala.
''Oh ne,'' jadikovala je, i stavila ruke preko svog lica.
Sviđalo mi se što sam konačno točno pogodio. Počinjao sam ju razumijevati…
''Želiš li ostati?'' Carlisle je upitao.
''Ne, ne!'' rekla je hitro, njišući noge preko strane madraca i kližući se prema dolje dok joj stopala nisu dodirnula pod. Spotakla se naprijed, bez balansa, u Carlisove ruke. Uhvatio ju je i uravnotežio.
Opet, zavist me prožela.
''Dobro sam,'' rekla je prije no što je on uspio išta reći,slabo ružičastih obraza.
Naravno, da to ne smeta Carlislu. Kada je bio siguran da je uravnotežena, onda ju ispustio iz ruku.
''Uzmi Tylenol za bol,'' rekao je.
''Ne boli tako jako.''
Carlisle se nasmijao i potpisao njen karton. ''Čini mi se da si veoma sretna.''
Okrenula je lagano svoje lice, da me pogleda sa svoji oštrim očima. ''Sva sreća da je Edward stajao do mene.''
''Oh, pa, da,'' Carlisle je brzo rekao, čuvši istu stvar u njenom glasu kao i ja. I dalje nije sumnjala u ono što je ona vidjela. Ne još.
Tvoja je, Carlisle je pomislio. Postavi se kako misliš da je najbolje.
''Hvala ti puno,'' šapnuo sam, tiho i brzo. Nijedan čovjek me nije čuo.
Carlislove usne su se malo izvile na moj sarkazam kako se okrenuo prema Tyleru. ''Bojim se da ćeš ti morati ostati sa nama malo duže,'' rekao je kako je pregledao krhotine od smrskanog prozora.
Pa, napravio sam nered, pa je jedino pošteno da ga ja i počistim.
Bella je namjerno krenula prema meni, ne zastajući sve dok nije bila dovoljno ugodno blizu. Sjetio sam se kako sam se nadao, prije sve nesreće, da će mi prići…Ovo je bilo izrugivanje mojim željama.
''Mogu li porazgovarati s tobom na minutu?'' prosiktala je.
Njen topli dah je prešao mojim licem a onda sam se morao udaljiti od nje za korak. Njena privlačnost nije se nimalo umanjila. Svaki put kada je blizu mene, poticala je moje najgore, najhitnije instinkte. Otrov je tekao mojim ustima a moje tijelo se pripremalo za napad – da je zgrabim rukama, i zdrobim njen vrat svojim zubima.
Moj um bio je jači od mog tijela, ali samo malo.
''Tvoj te otac čeka,'' podsjetio sam ju, moja čeljust se stisnula.
Ona je pogledala prema Carlislu i Tyleru. Tyler nije ni malo obraćao pažnju na nas, ali Carlisle je promatrao svaki moj uzdah.
Oprezno, Edward.
''Željela bih s tobom popričati nasamo, ako nije problem,'' inzistirala je tihim glasom.
Želio sam reći da mi je veliki problem, ali znao sam da se jednom trebao suočiti. Da završim s tim više.
Bio sam pun konfliktnih emocija kako sam izlazio iz sobe, slušajući njene posrtaje iza mene, kako je pokušavala ići u korak sa mnom.
Sada je gluma trebala započeti. Znao sam ulogu koju sam trebao odigrati – znao sam i karakter; biti ću lopov. Lagati ću i ismijavati i biti okrutan.
To se protivilo svim mojim boljim impulsima – ljudskim impulsima koje sam sačuvao kroz sve ove godine. Nikada nisam želio zavrijediti njeno povjerenje kao u ovom trenutku, kada sam uništio svaku mogućnost za to.
Još je bilo gore jer je ovo zadnja uspomena koju će imati o meni. Ovo je moja oproštajna scena.
Okrenuo sam se prema njoj.
''Što želiš?'' hladno sam upitao.
Ustuknula je lagano od mog neprijateljstva. Njene oči su se začudile, upravo izraz koji me progonio…
''Duguješ mi objašnjenje,'' rekla je tiho; a njeno blijedo lice još je više pobijelilo.
Bilo je teško govoriti grubim glasom. ''Spasio sam ti život – ne dugujem ti ništa.''
Opet je ustuknula – gorilo je kao kiselina dok sam gledao kako je moje riječi povrjeđuju.
''Obećao si,'' šapnula je.
''Bella, udarila si glavom, ne znaš o čemu pričaš.''
Njena brada se podignula. ''Sve je u redu sa mojom glavom.''
Sada je bila ljuta, što mi je olakšalo. Susreo sam njeno zurenje, i napravio lice još više neprijateljski.
''Što želiš od mene, Bella?''
''Želim istinu. Želim znati zašto lažem za tebe.''
Ono što je željela bilo je pošteno - i frustriralo me što joj to moram zanijekati.
''Što ti misliš da se dogodilo?'' zamalo sam režao na nju.
Njene riječi su tekle u bujici. ''Sve što znam je da nisi bio iole blizu meni – Tyler te nije vidio, također, zato mi nemoj govoriti da sam dobro udarila glavom. Taj kombi nas je oboje trebao zgnječiti – a nije, i tvoje ruke su ostavile udubine sa jedne strane kamiona – a ostavio si udubinu i na drugom autu, a nisi uopće ozlijeđen – a kombi je trebao zgnječiti moje noge, ali podigao si ga…'' Odjednom, stisnula je zube a njene oči su se caklile od neprolivenih suza.
Gledao sam u nju, podrugljivog lica, iako sam se zapravo osjećao užasnuto; vidjela je sve.
''Ti misliš da sam podigao kombi sa tebe?'' sarkastično sam upitao.
Odgovorila je sa samo jednim ukočenim kimanjem.
Moj glas postao je više podrugljiviji. ''To ti nitko neće povjerovati, znaš.''
Uložila je napor da suzdrži bijes. Kada mi je odgovorila, svaku riječ izgovorila je sporo i razborito. ''Nisam mislila nikome ni govoriti.''
To je stvarno mislila – mogao sam to vidjeti u njenim očima. Čak i bijesna i izdana, čuvati će moju tajnu.
Zašto?
Šok je narušio moj oprezno namješten izraz lica na pola sekunde, a onda sam se sabrao.
''Onda zašto je važno?'' upitao sam, trudeći se da zadržim ozbiljan glas.
''Meni je važno,'' rekla je intenzivno. ''Ne volim lagati – pa vjerojatno postoji dovoljno dobar razlog zašto to radim.''
Htjela je da joj vjerujem. Jednako kao što sam ja htio da ona meni vjeruje. Ali ovo je bila granica koju nisam smio preći.
Moj glas ostao je leden. ''Možeš li mi samo zahvaliti i završiti s tim?''
''Hvala,'' rekla je, a onda je tiho parila, još uvijek čekajući.
''Nećeš to pustiti, zar ne?''
''Ne.''
''U tom slučaju…'' Nisam joj mogao reći istinu čak i da sam želio…a nisam želio. Radije bih da ona izmisli vlastitu priču nego da sazna tko sam, jer ništa nije moglo biti gore od istine – bio sam živuća noćna mora, ravno sa stranica horor novele.
''Nadam se da ćeš uživati u razočarenju.''
Mrko smo se pogledali. Bilo je čudno kako je njen bijes bio dražestan. Kao ljutiti mačić, mekan i bezopasan, i tako nesvjestan svoje ranjivosti.
Ona se opet zarumenila se i škrgutala zubima. ''Zašto si se uopće trudio?''
Njeno pitanje nije bilo ono na koje sam se spremao odgovoriti. Izgubio sam svoju ulogu koju sam glumio. Osjetio sam kako je maska skliznula sa moga lica, i rekao joj – ovaj put – istinu.
''Ne znam.''
Zapamtio sam njeno lice po posljednji put – još uvijek je bilo znakova ljutnje, a krv još nije izblijedjela sa njenih obraza – a onda sam se okrenuo i otišao od nje.

| I (0) | love | Cullens |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

PICTURES...TWILIGHT

nedjelja, 05.07.2009.

TREĆE POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN