DRUGO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN - VAMPIRE GUARDIAN ANGEL

nedjelja, 05.07.2009.

DRUGO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

2. Otvorena knjiga

Naslonio sam se preko mekog snježnog pokrivača, dopuštajući da se suhe pahulje oblikuju oko moga tijela. Moja koža se ohladila na temperaturu zraka koji me okružuje, a malene figure leda imale su osjećaj baršuna na mojoj koži.
Nebo iznad mene je jasno, sjajno sa zvijezdama, blistavo plavo na jednim, i žuto na drugim mjestima. Zvijezde tvore veličanstvene vrtloge oko crnog svemira - prelijep pogled. izuzetno prelijep. Ili radije, trebao bi biti prelijep. Trebao bi biti, da sam bio sposoban gledati.
Nije mi bilo bolje. Šest dana je prošlo, šest dana skrivao sam se ovdje u pustom divljem Denaliju, ali nisam bio bliže slobodi od prvog trenutka kada sam uhvatio njezin miris.
Kada gledam u ovo nebo optočeno draguljima, isto kao da postoji neka zapreka između mojih očiju i njegove ljepote. Zapreka je lice, i ne baš posebno lice, ali nisam ga mogao protjerati iz mog uma.
Čuo sam nadolazeće misli prije nego korake koji su ih pratili. Zvuk kretnje bio je samo blijedi šapat zbog snijega.
Nisam se iznenadio što me Tanya pratila ovdje. Znao sam da je razmišljala o ovom nadolazećem razgovoru u zadnjih proteklih dana, odgađala ga je sve dok nije bila sigurna što točno želi reći.
Izvirila je u doseg mog oka oko šezdeset metara dalje, kako je skočila na vrhu crne stijene balansirajući na loptama snijega golim stopalima.
Tanyna koža bila je srebrena na zvjezdanoj svjetlosti. Njene jantarne oči svjetlucale su kako me je uočila, polu-prekrivena snijegom, a njene pune usne polako su se rastegnule u osmijeh.
Krasno. Da sam je stvarno bio sposoban vidjeti. Udahnuo sam.
Čučnula je na kamenu, prsti su joj dodirivali stijenu.
Topovsko tane, pomislila je.
Lansirala se u zraku; njen oblik postao je taman, sjena koja se vrti graciozno između mene i zvijezda. Zamotala se u loptu kako je udarila u naslaganu hrpu snijega pored mene.
Snježna mećava se razletjela oko mene. Zvijezde su pocrnile a ja sam bio pokopan duboko u perju ledenih kristala.
Ponovo sam udahnuo, ali se nisam pomaknuo da se otkrijem. Crnina ispod snijega nije škodila a niti poboljšala pogled. I dalje sam vidio isto lice.
''Edward?''
A onda se snijeg ponovo razletio kako ga je Tanya hitro sklanjala. Odgurnula je prah sa mog nepomičnog lica, ne susrećući moje oči.
''Oprosti,'' promrmljala je. ''To je šala.''
''Znam. Bilo je smiješno.''
Usta su joj se iskrivila.
''Irina i Kate govore da te ostavim na miru. Misle da ti idem na živce.''
''Uopće ne,'' razuvjerio sam je. ''Baš suprotno, ja sam taj tko je nepristojan - odvratno nepristojan. Jako mi je žao.''
Ideš doma, zar ne? Pomislila je.
''Nisam…sasvim…odlučio još.''
Ali ne ostaješ ovdje. Pomislila je čeznutljivo, tužno.
''Ne. Ne čini mi se da…pomaže.''
Napravila je grimasu. ''Tome sam ja kriva, zar ne?''
''Naravno da nisi,'' glatko sam slagao.
Ne moraš biti gospodin.
Nasmijao sam se.
Neugodno se osjećaš uz mene, optužila je.
''Ne.''
Podigla je jednu obrvu, nije mi povjerovala ali morao sam se nasmijati izrazu njenog lica. Kratak osmijeh. Kojeg je popratio još jedan uzdah.
''U redu,'' priznao sam. ''Pomalo.''
Ona je također uzdahnula, i naslonila bradu na dlanove. Misli su joj bile pune razočaranja.
''Tisuću puta dražesnija si od zvijezda, Tanya. Naravno, toga si već dovoljno svjesna. Nemoj dopustiti da moja tvrdoglavost naruši tvoje samopouzdanje.'' Smijuljio sam se neistini toga.
''Samo nisam navikla na odbijanje,'' gunđala je, atraktivno je napućila donju usnu od ljutnje.
''Naravno da nisi,'' složio sam se, sa malo uspjeha da ignoriram njene misli kroz koje su letjele uspomene od tisuća uspješnih osvajanja. Tanya je radije preferirala ljudske muškarce - kao prvo ima ih više u populaciji, sa dodanom prednosti mekoće i topline. I uvijek željni, definitivno.
''Succubi(demonu),'' zezao sam ju, nadajući se da ću prekinuti titraje slika u njenoj glavi.
Nasmijala se, bljeskajući zube. ''Originalna.''
Ne kao Carlisle, Tanya i njene sestre otkrile svoju svijest polako. Na kraju, ljubav prema ljudskim muškarcima okrenula je sestre protiv ubojstava.
Sada su muškarci koje su voljeli…živjeli.
''Kada si se pojavio ovdje,'' Tanya je rekla polako. ''Pomislila sam da…''
Znam što je pomislila. I trebao sam znati da će se tako osjećati. Ali i nisam baš razmišljao analitično u tom trenutku.
''Mislila si da sam se predomislio.''
''Da.'' Namrgodila se.
''Osjećam se užasno jer se poigravam sa tvojim očekivanjima, Tanya. Nisam namjeravao-nisam razmišljao. Samo sa otišao…u žurbi.''
''Ne mislim da ćeš mi reći zašto…?''
Sjeo sam i zamotao ruke oko svojih noga, u znak obrane. ''Ne želim pričati o tome.''
Tanya, Irina i Kate su bile jako dobre u životu koje su izabrali. Bolje, na neki način, od Carlisla. Usprkos nenormalnoj bliskosti koju su dopuštali sa onim tko bi trebao biti-i nekada bio-njihov plijen, nisu griješile. Previše sam postiđen da bi priznao slabost Tanyi.
''Problem sa ženom?'' pogodila je, ignorirajući moje oklijevanje.
Nasmijao sam se sumornim smijehom. ''Ne na način na koji ti misliš.''
Zatim je ušutjela. Slušao sam njene misli, te kako je pokušavala dešifrirati značenje mojih riječi.
''Nisi ni blizu,'' rekao sam.
''Jedna aluzija?'' upitala je.
''Molim te pusti, Tanya.''
Opet je utihnula, i dalje spekulirajući. Ignorirao sam ju, neuspješno trudeći se cijeniti zvijezde.
Odustala je nakon tihog trenutka, a njene su misli nastavile novim pravcem.
Gdje ćeš otići, Edward, ako odeš? Natrag Carlislu?
''Sumnjam,'' šapnuo sam.
Gdje ću otići? Nisam se mogao sjetiti niti jednog mjesta na svijetu koje me imalo zanimalo. Nije bilo ništa što sam htio vidjeti ili učiniti. Zato, jer bez obzira gdje odem, neću otići nigdje-samo bih bježao od toga.
To sam mrzio. Kada sam postao takva kukavica?
Tanya me zagrlila vitkom rukom oko mojih ramena. Ukočio sam se, ali nisam ustuknuo od njenog dodira. Nije mislila na ništa više od prijateljskog tješenja. Većim djelom.
''Mislim,da ćeš se vratiti,'' rekla je, glasom koji je samo malo aludirao na njen ruski akcent. ''Bez obzira što je…ili tko je…taj tko te opsjeda. Suočit ćeš se s tim. Ti si takav.''
Njene misli bile su sigurne kao i njene riječi. Nastojao sam prihvatiti viziju mene kakvu je ona imala u svom umu. Onaj tko se suočava sa stvarima. Bilo mi je ugodno razmišljati o sebi na takav način ponovo. Nikada nisam sumnjao u svoju odvažnost, moju mogućnost da se suočim sa poteškoćama, prije toga užasnog sata biologije u srednjoj školi nedavno.
Poljubio sam ju u obraz, kada sam se hitro izmaknuo jer je ona približavala svoje lice prema momu, dok su joj se usne već napućile. Žalosno se nasmijala mojoj brzini.
''Hvala ti, Tanya. Trebao sam to čuti.''
Njene misli postale su mrzovoljne. ''Valjda nema na čemu. Voljela bih da si malo razboritiji oko nekih stvari, Edward.''
''Oprosti, Tanya. Ti znaš da si predobra za mene. Samo…ja nisam pronašao ono što tražim još.''
''Eto, ako odeš prije nego što te ponovo vidim…zbogom, Edward.''
''Zbogom, Tanya.'' Kako sam izgovorio te riječi, mogao sam to vidjeti. Vidjeti sebe kako odlazim. Dovoljno jak da se vratim tamo gdje sam želio biti. ''Hvala ponovo.''
Bila je na nogama nakon jednog hitrog pokreta, i bježala je, kao duh je prelazila po snijegu tako brzo da njena stopala nisu imala vremena da tone u snijegu; nije ostavljala otiske za sobom. Nije se osvrćala. Moja ju je reakcija smetala sada više nego zadnji put, čak i u njenim mislima. Nije me željela ponovo vidjeti prije no što odem.
Moja su se usta mrzovoljno okrenula. Nisam volio povrjeđivati Tanyu, iako njeni osjećaji nisu bili duboki, čisti, i, u svakom slučaju, ne oni koje ne mogu odbiti. I dalje sam se osjećao manje gospodin.
Naslonio sam bradu na koljena i nastavio sam zuriti u zvijezde, iako sam odjednom osjetio bijes u želji da krenem. Znao sam da će me Alice vidjeti kako dolazim, i da će reći ostalima. Ovo će ih usrećiti a Carlisla i Esme posebno. Ali nastavio sam zuriti u zvijezde još jedan trenutak, pokušavajući vidjeti prošlo lice u mojoj glavi. Između mene i briljantnog svijetla na nebu, par zapanjujućih čokoladnih-očiju je zurio natrag u mene, činilo se kao da me pitaju kako će se ta odluka odraziti na nju. Naravno, nisam bio siguran da li je to točan podatak koji se njene znatiželjne oči pitaju. Čak i u mom zamišljanju, nisam mogao čuti njene misli. Belline oči nastavile su ispitivati, i blokirani pogled zvijezda i dalje mi je izmakao. Sa teškim uzdahom, odustao sam, i ustao se. Ako budem trčao, biti u Carlislevom auto u manje od sat vremena…
U žurbi da vidim svoju obitelj - i u želji da budem Edward koji se suočava sa stvarima podignute glave-trčao sam kroz zvijezdama obasjano snježno polje, ne ostavljajući tragove.

''Sve će biti u redu,'' Alice je odahnula. Oči joj nisu bile fokusirane, a Jasper joj je nježno držao ruku ispod njenog lakta, vodeći je naprijed kako smo ulazili u istrošenu kafeteriju u grupi. Rosalie i Emmett su vodili, Emmett je izgledao smiješno kao tjelohranitelj u sredini neprijateljskog teritorija. Rose je izgledala jako zabrinuto, također, ali više iživcirano nego zaštitnički.
''Naravno da hoće,'' promrmljao sam. Njihovo ponašanje bilo je smiješno. Da nisam bio siguran da se mogu nositi sa ovim trenutkom, ostao bih doma.
Iznenadna smjena od normalne, i čak čitavog jutra igre-sniježilo je čitavu noć, a Emmett i Jasper su iskoristili prednost moje smetenosti te su me bombardirali sa grudama: kada im je dosadilo moje neaktivno uzvraćanje, okrenuli su se jedan protiv drugoga – ova pretjerana budnost bila bi komična da nije bila tako živcirajuća.
''Još nije ovdje, ali na način na koji će ući…no neće biti nizvjetar nama ako sjednemo na naše uobičajeno mjesto.''
''Naravno da ćemo sjediti na našem uobičajenom mjestu. Prekini, Alice. Ideš mi na živce. Bit ću sasvim u redu.''
Trepnula je jednom dok joj je Jasper pomogao da sjedne na svoje mjesto, a njene oči konačno su se fokusirale na mene.
''Hmm,'' rekla je, zvučeći iznenađeno. ''Mislim da si u pravu.''
''Naravno da jesam,'' promrmljao sam.
Mrzio sam biti u centru njihove brige. Odjednom sam osjetio suosjećanje prema Jasperu, prisjetivši se svih puta kada smo mu smetali našom pretjeranom zaštitom. Nakratko je susreo moj pogled, i nasmiješio se.
Živcira, zar ne?
Napravio sam grimasu.
Je li ovaj tjedan bio tako dug, kada mi se ova sivosmeđa prostorija činila tako ubojito dosadna. Da se činila kao san, kao koma, biti ovdje?
Danas su mi živci bili napeti – kao žice od klavira, napete da zasviraju na najmanji pritisak. Moja osjetila bila su pod uzbunom; skenirao sam svaki zvuk, svaki pogled, svaki pokret u zraku koji je dodirivao moju kožu, svaku misao. Pogotovo misli. Samo sam jedan osjet držao zaključan, odbijao ga koristiti. Njuh, naravno. Nisam disao.
Očekivao sam da čujem više o Cullenovima u mislima koje sam pomno promatrao. Čitav dan sam čekao, tražio novu osobu s kojom se Bella sprijateljila i možda joj se povjerila, nastojeći predvidjeti u kojem će smjeru novi trač krenuti. Ali nije bilo ništa. Nitko nije primijetio pet vampira u kafeteriji, istih onih koji su bili tu i prije no što je nova djevojka došla. Nekoliko ljudi još je razmišljalo o djevojci, i dalje iste misli kao i prošli tjedan. Umjesto da to smatram neizrecivo dosadnim, sada sam bio fasciniran.
Zar nije ništa rekla o meni?
Nije moguće da nije primijetila moj crn ubojit pogled. vidio sam njenu reakciju na njega. Naravno da sam je prepao. Bio sam uvjeren da će spomenuti nekome nešto, čak i preuveličati priču da je napravi boljom. I da će mi nadodati nekih prijetećih osobina.
A onda me je još čula kako se trudim da izađem iz našeg zajedničkog sata iz biologije. Morala se pitati, vidjevši moj izraz, je li možda ona uzrok. Normalna djevojka bi se raspitala okolo kako bi objasnila moje ponašanje tako da se ne osjeća izopćenom. Ljudi se očajno žele osjećati normalno, žele se uklopiti. Da se stope sa svima što ih okružuju, kao bezlično stado ovaca. Potreba je bila pogotovo jaka za vrijeme nesigurnih adolescentnih godina. Djevojka nije izdatak tome pravilu.
Ali ama baš nitko nas nije primjećivao ovdje, za našim normalnim stolom. Bella mora da je posebno stidljiva, ako se nije nikome povjerila. Možda je razgovarala sa ocem, možda je snjim najviše povezana…ali to ne može biti, uzimajući u obzir činjenicu da je porvela snjim tako malo vremena kroz život. Mora biti bliža sa majkom. Bez obzira, morat ću proći kod načelnika Swana ubrzo i slušati njegove misli.
''Išta novo?'' Jasper je upitao.
''Ništa. Ona…mora da nije ništa rekla.''
Svi su digli jednu obrvu na ovu vijest.
''Možda i nisi tako strašan kao što misliš da jesi,'' Emmett je rekao, smijuljeći se. ''Kladim se da bih je ja prepao bolje od toga.''
Zakolutao sam očima.
''Pitam se zašto…?'' Posložio je opet moje otkriće o djevojčinom jedinstvenom tišinom.
''Prošli smo to. Ja ne znam.''
''Dolazi, tada je Alice promrmljala. Osjetio sam kako mi se tijelo napelo. ''Pokušaj izgledati ljudski.''
''Ljudski, kažeš?'' Emmett je upitao.
Podigao je desnu šaku, prevrćući prste i otkrivajući snježnu grudu koju je sačuvao u svom dlanu. Naravno da se nije otopila. Stisnuo ju je i napravio kvrgavu grudu leda.
Držao je oči na Jasperi, ali ja sam vidio smjer njegovih misli. Kao i Alice, naravno. Kada je nenadano zavitlao ledeni grumen na nju, ona ga je preusmjerila laganim pokretom njenih prstiju. Ledena gruda preletjela je uzduž kefeterije, prebrzo za ljudske oči, i oštro se razletjela udarivši od ciglani zid. Cigla je pukla, također.
Glave u tom kutu prostorije sve su se okrenule i zurile u hrpu slomljenog leda na podu, a onda se okrenule da pronađu krivca.
''Veoma ljudski Emmett,'' Rosalie je oštro rekla. ''Zašto ne udariš kroz zid kad svi se već okomio na njega?''
''Bilo bi više impresivno ako bi ti to učinila, dušo.''
Nastojao sam usmjeriti pažnju na njih, na licu imajući namješteni osmijeh koji je trebao biti dio njihove opaske. Nisam si dopuštao da pogledam prema redu gdje sam zano da ona stoji. Ali to je bilo sve što sam slušao.
Mogao sam čuti nestrpljivost Jessice prema novoj djevojci, koja se činila smetena, kako je stajala bezpokretno u redu. Vidio sam, u Jessicinim mislima, da su se Bellini obrazi ponovo zarumenili crvenom krvi.
Disao sam kratke, plitke uzdahe, spreman ga zaustaviti u slučaju ijednog dodira njenog mirisa u zraku blizu mene.
Mike Newton bio je sa njima dvjema. Čuo sam oba njegova glasa, i mentalni i verbalni, kada je upitao Jessicu što nije u redu sa Swan djevojkom. Nisu mi se sviđale njegove misli o djevojci, treptaji već uspostavljenih fantazija koje su zamaglile njegov um dok je gledao kako se pomiče i kako se trznula iz sanjarenja u kojem je izgledala kao da je zaboravila gdje se nalazi.
''Nije mi ništa,'' čuo sam Bellin tih, čist glas. Zvučao je kao zvonce u mrmljanju ostalih u kafeteriji, ali znao sam da je to radi toga što sam ga slušao tako pozorno.
''Danas ću uzeti samo sodu,'' nastavila je kako se pomicala sa redom.
Nisam si mogao pomoći a da ne pogledam jedanput u njenom pravcu. Ona je zurila u pod, a krv iz njenog lica je jenjavala. Brzo sam skrenula pogled, prema Emmetu, koji se smijao novom ispunjenog patnje osmijehu na mom licu.
Ti si bolestan, braco.
Promijenio sam crte lica u izraz koji se činio opušten i bez truda.
Jessica se pitala o djevojčinom manjku apetita. ''Zar nisi gladna?''
''Zapravo, osjećam se mučno.'' Njen glas je bio tih, ali i dalje jako čist.
Zašto me je smetalo, ta zaštitnička briga koja me prožela od Mike Newtonovih misli? Zašto me smetala taj posesivni prizvuk prema njoj? To se mene nije ticalo da se Mike osjećao bezpotrebno ljutit na nju. Možda su tako svi reagirali na nju. Zar nisam želio, instinktno, da je zaštitim, također?
Prije no što sam je želio ubiti, da je…
Ali je li djevojka bolesna?
Bilo je teško procijeniti-izgledala je tako nježno sa svojom prozirnom kožom…Tada sam shvatio da se i brinem, također, isto kao taj dečko pomračenog uma, pa sam se prisilio da ne razmišljam o njenom zdravlju.
Bez obzira na to, nisam je volio gledati kroz Mike Newtonove misli. Prebacio sam se na Jessicine oprezno promatrajući gdje će njih troje sjesti. Na sreću, sjeli su sa Jessicinim običnim prijateljima, tamo za prvim stolovima u prostoriji. Nismo bili uz vjetar, upravo kako je Alice obećala.
Alice me udarila laktom. Ubrzo će pogledati, izgledaj ljudski.
Skupio sam zube iza mog osmijeha.đ
''Opusti se, Edward, Emmett je rekao. ''Iskreno. Pa šta ako ubiješ jednog čovijeka. To je jedva kraj svijeta.''
''Znao bi,'' promrmljao sam.
Emmett se smijao. ''Moraš se naučiti kako preći preko stvari. Kao ja. Vječnost je dugo vrijeme da se utapaš u krivnji.''
¸ a tada, Alice je bacila manju grudu leda koju je skrivala na Emmettovo bez sumnje lice.
On je trepnuo, iznenađen, a onda se nasmijao svojoj zamisli.
''Sama si to tražila,'' naslonio se preko stola i mrdao svojom leda punom kosom u njenom pravcu. Snijeg, topeći se u toploj sobi, je letio iz njegove kose u tankim polu tekućim, polu ledenom tušu.
''Ew!'' Rose se žalila,kako su se ona i Alice zgrozile nad poplavom.
Alice se smijala, i svi smo se pridružili. Mogao sam vidjeti u Alicinoj glavi kako je orkestrirala ovaj savršeni trenutak, i znao sam da nas djevojka-trebao bi prestat razmišljat o njoj na takav način, kao da je ona jedina djevojka na cijelom svijetu-da nas Bella gleda dok se smijemo i igramo, izgledajući kao ljudi i nerealno idealni kao slika Normana Rockwella.
Alice se nastavila smijati, držeći svoj pladanj kao štit. Djevojka-Bella mora da još uvijek zuri u nas.
…opet zuri u Cullenove, netko je pomislio, te zadobio moju pažnju.
Automatski sam se okrenuo prema nenamjernom pozivu, i shvatio sam da su moje oči našle odredište kada sam prepoznao glas-danas sam ga puno slušao.
Ali moje oči su skliznule sa Jessice, i usmjerile se djevojčinom oštroumnom zurenju.
Brzo je pogledala dolje, sakrivajući se u svojoj tankoj kosi ponovo.
O čemu razmišlja? Frustracija mi se čini povećavala kako je vrijeme prolazilo, umjesto da me dosađivala. Pokušao sam-ne siguran da ovo što radim da nikada nisam pokušao uraditi-da ispitam moj um na tišinu oko nje. Moj izvanredni sluh je uvijek dolazio prirodno, bez pitanja; nikada nisam morao raditi na njemu. Ali sada sam se skoncentrirao, nastojeći probiti kakav god štit već ona ima oko sebe.
Ništa osim tišine.
što ima u njoj? Jessica je pomislila, odzvanjajući u mojoj frustraciji.
''Edward Cullen bulji u tebe,'' šapnula je u uho Swan djevojci, sa dodatkom smijeha. Nije bilo ni traga njenoj ljubomori u iritaciji tona njengo glasa. Jessica se činila vješta u svom pretvaranju u prijateljstvu.
Slušao sam, previše zaokupljen, djevojčinim odgovorom.
''Ne izgleda ljutito, zar ne?'' prošaputala je.
Dakle ona je primijetila moju divlju reakciju prošli tjedan. Naravno da je.
Pitanje je zbunilo Jessicu. Vidio sam svoje lice u njenim mislima kako je provjeravala moj izraz, ali se nisam susreo sa njenim pogledom. I dalje sam se koncentrirao na djevojku, u nastojanju da čujem nešto. Moj usredotočeni fokus nije uopće pomagao.
''Ne,'' Jessica joj je rekla, a znao sam da je željela da može reći DA-u sebi se grizla, na moje zurenje-iako joj u glasu toga nije bilo ni traga. ''Zar bi trebo?''
''Mislim da mu se ne sviđam,'' djevojka je šapnula natrag, naslanjajući glavu na ruku kao da je odjednom umorna. Pokušao sam shvatiti pokret, ali mogao sam samo nagađati. Možda i je umorna.
''Cullenovi ne vole nikoga,'' Jessica ju je razuvjerila. ''Pa, ne primjećuju nikoga osim sebe.'' Bar ne dosada. Njena misao gunđala je u pritužbi. ''Ali on i dalje zuri u tebe.''
''Prestani gledati u njega,'' rekla je djevojka bijesna, podižući glavu sa ruke da vidi je li ju Jessica poslušala-
Jessica se nasmijala, ali je učinila što joj je rečeno.
Djevojka nije pogledala prema meni čitav sat. Iako se činilo-naravno, ne mogu biti siguran-da je to bilo promišljeno. Činilo se kao da je željela pogledati u mene. Njeno tijelo bi se lagano pomaklo prema mom pravcu, njena brada bi se počela okrećati, a onda bi se uhvatila, duboko udahnula, i netremice buljila u bilo koga tko je pričao.
Ignorirao sam ostale misli oko djevojke skoro čitavo vrijeme, kao da nisu, trenutno, o njoj. Mike Newton je planirao grudanje na parkiralištu poslije škole, ne shvaćajajući da se snijeg zamijenio kišom. Nježne pahuljice na krovu pretvarale su se u kapi kiši. Zar nije mogao čuti promjenu? Meni se to činilo prebučno.
Kada je odmor završio, ostao sam na svom mjestu. Ljudi su izlazili, a ja sam uhvatio sebe kako pokušavam odrediti zvuk njenih koraka od zvuka ostalih, kao da je nešto važno i neobično u vezi njih. Kako glupo.
Moja obitelj također nije napravila pokret za odlazak. Pričekali su da vide što ću ja učiniti.
Hoću li otići u razred, sjesti do djevojke gdje mogu mirisati apsurdno potentni miris njene krvi i osjetiti toplinu njenog pula u zraku na mojoj koži. Jesam li dovoljno snažan da izdržim to? Ili mi je dosta za danas?
''…Mislim da je u redu,'' Alice je rekla, oklijevajući. ''Tvoj um je spreman. Mislim da ćeš izdržati kroz sat.''
Ali Alice je dobro znala kako se um brzo može pormijeniti.
''Zašto pretjerivati, Esward?'' Jasper je upitao. Iako nije želio izgledati samodopadno da sam sada ja taj koji je slab, iako sam mogao čuti da je, ali samo malo. ''Idi kući. Idi polako.''
''U čemu je takav problem?'' Emmett se nije složio. ''Ili je hoće ili neće ubiti. Možemo li se toga više okaniti.''
''Ne želim se još seliti, Rosalie se požalila. ''Ne želi krenuti ponovo ispočetka. Skoro smo gotovi sa srednjom školom, Emmett. Konačno.''
Bio sam jednako rastrgan tom odlukom. Želio sam. Očajno želio, da se suočim sa ovom glavom nego da ponovo bježim. Ali nisam htio previše pretjerivati. Bilo je pogreška prošli tjedan jer je Jasper bio predugo bez lova; je li ovo ista besmislena pogreška?
Nisam želio iskorijeniti svoju obitelj. Nitko bi na tome ne bi zahvalio.
Ali sam želio otići na sat biologije. Shvatio sam da želi vidjeti njeno lice ponovo.
To je odlučilo umjesto mene. Ta znatiželja. Bio sam ljut na sebe jer sam to osjetio. Nisam li si obećao da neću dopustiti da djevojčina tišina mene zainteresira za nju? A opet, ovdje sam, najviše zainteresiran što mogu biti.
Želio sam znati o čemu razmišlja. Njen um je zatvoren, ali njene oči su jako otvorene. Možda njih mogu zauzvrat čitati.
''Ne, Rose, stvarno mislim da će biti sve u redu,'' rekla je Alice. ''Postaje…čvršća. Devedeset-tri posto sam sigurna da se ništa loše neće dogoditi ako on ode na sat.'' Izgledala je radoznalo, pitajući se što je promijenilo moje misli i učinilo njenu viziju budućnosti sigurnijom.
Hoće li znatiželja biti dovoljna da održi Bellu Swan živom?
Emmett je bio u pravu, mada-zašto više na završiti s tim? Suočit ću se sa iskušenjem podignute glave.
''Idite u razred,'' naredio sam, ustajući se od stola. Okrenuo sam se iotišao od njih bez osvrtaja. Mogao sam čuti Alicinu brigu, Jasperovu osudu, Emmettovo odobrenje, i Rosalienu iritaciju koji su me pratili.
Još sam jednom duboko udahnuo na vratima učionice, i zadržao ga u svojim plućima dok sam ulazio u malu, vruću prostoriju.
Nisam zakasnio. Mr. Banner je i dalje pripremao za današnji sat laboratorija. Djevojka je sjela za moj-za naš stol, pogleda spuštenog dolje, zureći u fascikl na koji je šarala. Proučio sam skicu kako sam se približavao, zainteresiran i za ovu trivijalnu kreaciju njenog uma, bilo je beznačajno. Čisto črčkanje spirala u spiralama. Možda se nije skoncentrirala na crtež, možda je razmišljala o nečem drugom?
Povukao sam stolicu sa nepotrebnom gruboćom, te je škripala po linoleumu; ljudi su se osjećali ugodno sa bukom koja je najavljivala nečiji dolazak.
Znao sam da je čula zvuk; nije pogledala, ali njena ruka je promašila krug u uzorku koji je crtala, i napravila ga neuravnoteženim.
Zašto nije pogledala? Vjerojatno je preplašena. Ovaj put moram na nju ostaviti drugačiji dojam. Moram je uvjeriti da je prije umišljala stvari.
''Bok,'' rekao sam tihim glasom koji sam koristio kada sam želio da se ljudi osjećaju ugodno, formirajući pristojan osmijeh na mojim usnama koji neće otkriti zube.
Tada je pogledala, njene oči su se prenerazile-bile su zapanjene- i pune tihih pitanja. Imala je isti izraz kao u mojim vizijama tijekom prošlog tjedna,
Dok sam gledao u njene čudno duboke smeđe oči, shvatio sam da mržnja.mržnja koju sam pripisivao ovoj djevojci samim tim što postoji-je isparila. Ne dišući, ne kušajući njen miris, bilo je teško povjerovati da bi netko tako ranjiv ikada mogao opravdati mržnju.
Obrazi su joj se ponovo počeli rumenjeti, nije ništa rekla.

Držao sam svoje oči na njenima, fokusirajući se samo na njihovu upitnu dubinu, i nastojao sam ignorirati tečnu boju njene kože. Imao sam dovoljno zraka da pričam još malo bez udisaja.
''Moje ime je Edward Cullen,'' rekao sam, iako sam znao da to već zna. To je bio pristojan početak. ''Nisam imao priliku da ti se predstavim prošli tjedan. Ti si Bella Swan.''
Izgledala je zbunjeno-opet se vidjelo malo mrštenje između njenih očiju. Trebalo joj je pola sekunde duže nego što bi trebalo za njen odgovor.
''Kako znaš moje ime?'' zahtijevala je, a njen glas samo je malo zadrhtio.
Mora da sam je stvarno užasnuo. Sada sam se osjećao krivim; ona je tako bespomoćna. Nasmijao sam se nježno-znao sam da taj zvuk ljude malo opusti. Opet, bio sam oprezan sa mojim zubima.
''Oh, mislim da svatko zna tvoje ime.'' Morala je shvatiti da je postala centar pažnje u ovom monotonom mjestu. ''Cijeli grad je čekao na tvoj dolazak.''
Smrkla se kao da je ta informacija bila neugodna. Pretpostavljam, biti sramežljiv kako se ona činila da je, pažnja se činila kao loša stvar. Većina ljudi osjećali su se drugačije. Iako se nisu htjeli isticati iz krda, u isto vrijeme žudjeli su za pažnjom za njihovu individualnu jednoličnost.
''Ne,'' rekla je. ''Mislim, zašto si me nazvao Bella?''
''Preferiraš li Isabella?'' upitao sam, zbunjen činjenicom da nisam vidio kamo je ovo pitanje vodilo. Nisam razumio. Naravno, ona je imala jasnu prednost mnogo puta i onog prvog dana. Jesu li svi ljudi ovako neshvatljivi bez mentalnom konteksta kao vodiča?
''Ne, sviđa mi se Bella,'' odgovorila je, naslanjajući se lagano na jednu stranu. Njen izraz-ako sam ga točno pročitao-bio je u rastrgan između stida i zbunjenosti. ''Ali mislim da Charlie-moj tata-morao zvati Isabella iza mojih leđa.
Tako me kao takvu svi poznaju.'' Njena koža potamnila je jednom bojom Ružičastija.
''Oh, rekao sam sakato, i brzo skrenuo pogled sa njenog lica.
Upravo sam shvatio što je njeno pitanje značilo: pogriješio sam-napravio jednu pogrešku. Da nisam prisluškivao svakoga onaj prvi dan, onda bi ju upamtio po njenom punom imenu, upravo kao i ostali. Ona nije primijetila razliku.
Osjetio sam probadanje uznemirenosti. Vrlo brzo od nje da uhvati tako moju pogrešku. Veoma pronicljivo, pogotovo za nekoga tko je trebao biti prestrašen mojom blizinom.
Ali imao sam većih problema o sumnjama koje je imala o meni koje je držala zaključanim u svojoj glavi.
Ostao sam bez zraka. Ako joj se mislim ponovo obratit, morao bih udahnuti.
Biti će teško izbjeći pričanje. Na njenu žalost, kako dijeli ovaj stol sa mnom bit će moj partner u laboratoriju, i morati ćemo zajedno raditi danas. Biti će čudno- i neshvatljivo nepristojno-od mene ignorirati je dok skupa radimo. To će je učiniti još više sumnjivijom, više uplašenom…
Odmaknuo sam se što sam dalje mogao od nje bez pomicanja moje stolice, okrenuo sam glavu prema prolazu između klupa. Pripremio sam se, zaključavajući mišiće na mjestu, a zatim sam udahnuo brzo i napunio puna pluća ddahom, dišući samo kroz usta.
Ahh!
Bilo je pošteno bolno. Čak i bez mirisanja, mogao sam je osjetiti na mom jeziku. Moje grlo odjednom je bilo u plamenovima ponovo, žudeći za njim jednako kao i prvog trenutka kada sam uhvatio njen miris prošlog tjedna.
Stisnuo sam skupa zube i nastojao se pribrati.
''Započnite,'' Mr. Banner je zapovjedio.
Osjećao sam se da mije trebala svaka unca moje kontrole koju sam postigao tijekom sedamdeset godina teškog rada da se okrenem natrag djevojci, koja je zurila u stol, i nasmijala se.
''Dame prvo, partneru?'' Ponudio sam.
Pogledala je u mene nakon mog izraza a lice joj je izgledalo prazno, očiju raširenih. Je li nešto čudno u mom izrazu? Je li opet uplašena? Nije progovarala.
''Ili, mogu ja početi,'' rekao sam tiho.
''Ne, rekla je, a lice joj je iz bijelog prešlo u crveno ponovo. ''Ja ću prva.
Zurio sam u opremu na stolu, u izudarani mikroskop, kutiju sa slajdovima, radije nego da gledam krv koja teče ispod njene čiste kože. Udahnuo sam još jednom na brzinu, kroz zube, trgnuo sam se na okus od kojeg je moje grlo gorilo.
''Profaza,'' rekla je nakon brzog proučavanja. Pošla je maknuti slajd, iako ga je jedva pogledala.
''Mogu li provjeriti?'' Instinktivno-kao da sam jedan od njih-pružio sam ruku da zaustavim njenu od sklanjanja slajda. Na jednu sekundu, vrućina njene kože je opekla moju. Osjećaj kao električni puls-očito više vruće od pukih devedeset-osam stupnjeva. Vrućina me udarila kroz dlanove prema čitavoj ruci. Brzo je izvukla svoju ruku ispod moje.
''Oprosti,'' promrmljao sam kroz stisnute zube. U težnji da pogledam negdje, povukao sam mikroskop i kratko pogledao u okular. U pravu je.
''Profaza,'' Složio sam se.
Još uvijek sam bio previše uznemiren da pogledam u nju. Disao sam što sam tiše mogao kroz moje stisnute zube u nastojanju da zanemarim vatrenu žeđ, skoncentrirao sam se na jednostavan zadatak, zapisujući riječ u ispravnom redu na lab papiru, a onda sam zamijenio prvi slajd sljedećim.
O čemu razmišlja sad? Što je osjetila, kada sam joj dodirnuo ruku? Moja ruka mora biti ledeno hladna-odbojna. Nije ni čudo što je tako tiha.
Pogledao sam u slajd.
''Anafaza,'' rekao sam i zapisao u sljedeći red.
''Mogu li provjeriti?'' upitala je.
Pogledao sam u nju, iznenađen jer sam vidio da ona puna nade čeka, jedne ruke polu-ispružene prema mikroskopu. Nije izgledala uplašeno. Zar je stvarno pomislila da je moj odgovor netočan?
Nisam si mogao pomoći da se ne nasmijem njenom optimističnom izrazu lica dok sam pomaknuo mikroskop prema njoj.
Zurila je u okular sa žudnjom koja je ubrzo izblijedjela. Kutovi njenih usana su se okrenuli.
''Slajd tri?'' upitala me, ne dižući pogled sa mikroskopa, pružajući ruku. Stavio sam sljedeći slajd u njenu ruku, ne dopuštajući da moja koža bude iole blizu njenoj ovaj put. Sjedenje pored nje bilo je kao sjedenje pored grijaće svjetiljke. Osjetio sam kako se zagrijavam na veću temperaturu.
Nije dugo gledala u slajd. ''Interfaza,'' rekla je nonšalantno-možda malo previše se trudeći da zvuči tako-i gurnula je mikroskop prema meni.
Nije dodirnula papir, ali je čekala na mene da zapišem odgovor. Provjerio sam-opet je točno odgovorila.
Završili smo razgovor na ovaj način, progovarajući jednu riječ s vremena na vrijeme nikada se ne susrećući sa očima. Jedini smo završili-drugi u razredu su imali poteškoća sa laboratorijem. Mike Newton je imao problema sa koncentracijom-gledao je u Bellu i mene.
Da bar je ostao tamo gdje je otišao, Mike je pomislio, streljajući me pogledom. Hmm, zanimljivo. Nisam shvatio da je dečko loše nastrojen prema meni. Ovo je bilo novo otkriće, novo otkad je djevojka došla čini se. Još zanimljivije, shvatio sam-na moje iznenađenje-da je osjećaj obostran.
Pogledao sam ponovo u djevojku, zbunjen širokom izboru prevrata katastrofe usprkos običnom, bezopasnom pojavljivanju, ona se iskalila na moj život.
Mogao sam vidjeti o čemu Mike razmišlja. zapravo bila je više lijepa…na neobičan način. Bolje nego lijepa, njeno lice je zanimljivo.
Ne baš simetrično-njena uska brada i ne baš uravnotežena sa njenim velikim jagodicama; ekstremnim u boji-svijetao i taman kontrast njene kože i kose; a onda tu su oči, koje donose tihe tajne…
Oči koje su odjednom bile dosadne u mojima
Zurio sam natrag u nju, nastojeći pogoditi bar jednu tajnu.
''Ti nosiš leće?'' upitala je nenadano.
Kako čudno pitanje. ''Ne.'' Umalo sam se nasmijao ideji poboljšanja mog vida.
''Oh,'' promrmljala je. ''Mislim da ima nešto drugačije oko tvojih očiju.''
Osjetio sam se odjednom hladnije kada sam shvatio da očigledno da nisam ja jedini koji je odlučio otkrivati tajne danas.
Slegnuo sam ramenima, ramena su mi se ukočila, i počeo sam zuriti najprije gdje je bio profesor.
Naravno da je drugačije nešto oko mojih očiju od zadnjeg puta kada je zurila u njih. Kako bi se pripremio za današnje iskušenje proveo sam čitav vikend u lovu, satiating moju žeđ što sam više mogao, stvarno pretjerujući. Zasitio sam se krvlju životinja, ali i nije baš pomoglo da se suočim sa njenom strašnom aromom koja je u zraku oko nje. Kada sam zadnji put zurio u nju, moje oči bile su crne od žeđi. Sada, kada moje tijelo pluta u krvi, moje oči su toplije zlatne. Svijetao jantar proizašao iz mojih pretjeranih pokušaja utaživanja žeđi.
Još jedna pogreška. Da sam shvatio što njeno pitanje znači, mogao sam samo reći DA.
Sjedim pokraj ljudi dvije godine u ovoj školi, a ona je prva da me pregleda dovoljno dobro da primijeti promijneu boje mojih očiju. Ostali, dok su se divili ljepoti moje obitelji, bi pogledali brzo negdne drugdje kada bi im mi uzvratili na njihovo zurenje. Oni bi se postidili, i blokirali detalje naše pojave na instinktni način da bi shvatili. Ignoriranje je veselje ljudskom umu.
Zašto je baš ova djevojka primjećivala ovako puno?
Mr. Banner je prišao našem stolu. Zahvalno sam udahnuo čistiji zrak koji je on donio sa sobom prije no što se mogao pomiješati sa njenim mirisom.
''Pa, Edward,'' rekao je, gledajući u naše odgovore, ''zar nisi pomislio da Isabella dobije šansu sa mikroskopom?''
''Bella,'' ispravio sam ga refleksno. ''Zapravo, ona je odredila tri od pet.''
Mr Bannerove misli bile su skeptične kako se okrenuo da pogleda djevojku. ''Jesi li ti već radila ovaj lab prije?''
Pogledao sam ju, zaokupljeno, kako se smijala, pomalo postiđena.
''Ne sa korijenom od luka.''
''Bjeloribom blastulo?'' Mr. Banner je pitao.
''Da.''
Ovo ga je iznenadilo. Današnji laboratorij je nešto što je izvukao iz unaprijeđenog kursa. Kimnuo je zamišljeno djevojci. ''Jesi li ti bila u naprednom programu u Phoenixu?''
''Da.''
Znači ona je napredna, inteligentna za čovjeka. Ovo me nije iznenadilo.
''Pa,'' Mr Banner je rekao, mršteći se usnama. ''Onda je dobro ako ste vas dvoje lap partneri.'' Okrenuo se i otišao mrmljajući, ''Tako da ostali učenici mogu dobiti priliku da nauče nešto sami.'' Ispod glasa. Sumnjao sam da je to djevojka čula. Opet je crtala krugove na fascikli.
Dvije pogreške u pola sata. Veoma jadno sa moje strane. Iako nisam imao pojma da što će djevojka misliti o meni-koliko se bojala, koliko je sumnjala?- Znao sam da se moram bolje potruditi ostaviti je sa novim dojmom o meni. Nešto što će smijeniti moju okrutnost sa prošlog suusreta.
''Šteta zbog snijega, zar ne?'' Rekao sa, ponavljajući čavrljanje koje sam čuo u nekoliko učenika da diskusiraju. Dosadna, standardna tema za razgovor. Vrijeme – uvijek sigurno.
Zurila je u mene sa očiglednom sumnjom u očima – jedna nenormalna reakcija na moje veoma normalne riječi. ''I ne baš,'' rekla je, ponovo me iznenadivši.
Nastojao sam vratiti razgovor na otrcane staze. Ona je iz svjetlijeg, toplijeg mjesta- njena je koža to na neki način odražavala, usprkos bijeloj puti – mora da joj je hladnoća neugodna. Moj ledeni dodir sigurno je imao…
''Ne voliš hladnoću,'' pretpostavio sam.
''Ili vlagu,'' složila se.
''Forks mora da je teško mjesto za tebe za živjeti.'' Možda nisi trebala doći ovamo, htio sam dodati. Možda bi se trebala vratiti tamo gdje pripadaš.
Iako nisam bio siguran da to želi. Uvijek ću se sjetiti mirisa njene krvi – zar mi mogu garantirati da eventualno neću poći za njom? Uostalom, ako ode, njen um će uvijek ostato misterij. Stalna, nedovršena slagalica.
''Pojma nemaš,'' rekla je tihim glasom, mrko me na trenutak gledajući.
Njeni odgovori nisu nikada bili što sam očekivao. Oni su me nukali da pitam još pitanja.
''Zašto si onda došla ovdje?'' Zahtijevao sam, odmah shvaćajući da je moj ton zvučao previše optužujući, ne dovoljno opušten za razgovor. Pitanje je bilo nepristojno, radoznalo.
''To je…komplicirano.''
Trepnula je svojim velikim očima, završavajući na tome, umalo sam implodirao zbog znatiželje-znatiželja me pekla kao i žeđ u mom grlu. Zapravo, shvatio sam da mogu malo lakše disati; agonija je postala više podnošljiva uz bliskost.
''Mislim da mogu pratiti.'' Inzistirao sam. Možda će ju zajednička pristojnost da nastavi odgovarati na moja pitanja dok sa dovoljno ne pristojan da ih pitam
Buljila je tiho u svoje ruke. To me činilo nestrpljivim; želio sam staviti svoju ruku ispod njene brade i podignuti je da mogu čitati njene oči. Ali to bi bilo glupo od mene – opasno – da dodirujem njenu kožu ponovo.
Iznenada je podigla pogled. Proželo me olakšanje jer sam mogao vidjeti emocije u njenim očima ponovo. Počela je govoriti brzo, požurujući kroz riječi.
''Moja majka se preudala.''
Ah, to je ljudima dovoljno, lako za razumjeti. Tuga je prošla kroz njene čiste oči i nanijela joj malo mrštenje između njih.
''To i ne zvuči tako zamršeno,'' rekao sam. Moj glas zvučao je nježno a da nisam to radio namjerno. Uvidjevši njenu tugu obuzeo me čudni osjećaj bespomoćnosti, u želji da ima nešto što bi joj pomoglo da se bolje osjeća. Neobičan osjećaj. ''Kada se to dogodilo?''
''Prošlog rujna.'' Teško je izdahnula – ne baš uzdah. Zadržao sam dah kad je njen topli dah prošao mojim lice.
''A on ti se ne sviđa,'' pretpostavio sam, u težnji za još informacija.
''Ne, Phil je dobar,'' rekla je, ispravljajući moju pretpostavku. Sada je imala malu naznaku osmjeha u kutovima njenih punih usana. ''Premlad, možda, ali dobar.''
Ovo se nije slagalo sa scenarijem kojeg sam ja zamislio u glavi.
''Zašto nisi ostala sa njima?'' Upitao sam, moj glas zvučao je malo previše znatiželjan. Zvučao je kao da zabadam nos u tuđe poslove. Što i jesam, priznaje.
''Phil dosta putuje. Igra nogomet za život.'' Mali osmijeh sada se još više očitovao; ovaj izbor karijere ju je zabavljao.
I ja sam se nasmijao, ali bez usiljenosti. Nisam želio da se osjeća neugodno. Njen osmijeh me nagnao da se i ja nasmijem kako odgovor – da saznam tajnu.
''Jesam li čuo za njega?'' prevrtio sam u glavi sve profesionalne igrače, pitajući se koji je njen Phil…
''Vjerojatno ne.'' Ne igra baš dobro.'' Još jedan osmijeh. ''Strogo niža liga. Seli se dosta.''
Popis u mojoj glavi sad se promijenio, i sada sam razmatrao listu mogućnosti u manje od sekunde. U isto vrijeme, zamišljao sam novi scenarij.
''A majka te poslala ovdje da može putovati sa njim,'' rekao sa. Iznoseći svoje pretpostavke činilo mi se da nekako izvlačim više informacija nego što su pitanja. Opet je djelovalo. Brada joj je stršila, a njen izraz bio je odjednom pun tvrdoglavosti.
''Ne, nije me ona poslala,'' rekla je, a njen glas imao je nov, oštar rub.
Moja pretpostavka ju je uznemirila, iako nisam mogao pretpostaviti kako. ''Sama sam se poslala.''
Nisam mogao shvatiti značenje njenih riječi, ili izvor iza njenog bijesa. Bio sam potpuno izgubljen.
Pa sam odustao. Jednostavno djevojka nije imala nikakvog smisla. Nije bila kao ostali ljudi. Možda tišina njenih misli i njen miris nisu jedine neobične stvari kod nje.
''Ne razumijem,'' rekao sam, mrzeći to priznati.
Uzdahnula je, i zabuljila se u moje oči duže nego što to mogu podnijeti ostali ljudi.
''Ona je ostajala sa mnom, ali on joj je nedostajao,'' polako je objašnjavala, ton joj je postajao sve više nesretan sa svakom riječju. ''Bila je nesretna…pa sam odlučila da vrijeme da provedem malo kvalitetnog vremena sa Charlijem.''
Maleno mrštenje između njenih očiju sada se povećalo.
''A sada si ti nesretna,'' promrmljao sam. Nisam mogao stati u iznošenju svojih hipoteza naglas, u nadi da naučim u njenim reakcijama. Ova, kako god, nije se činila daleko od istine.
''I?'' rekla je, kao da to uopće nije ni razmatrala kao svoj aspekt.
Nastavio sam buljiti u njene oči, s osjećajem da sam napokon prvi put provirio u njenu dušu. Vidio sam je u svijetu gdje je ona stavljala sebe iznad svojih vlastitih prioriteta.
Ona je nesebična.
Kako sam to vidio, misterij osobe koja se skriva iza ovog tihog uma postala je malo tanja.
''To mi se ne čini pošteno,'' rekao sam. Slegnuo sam ramenima, trudeći izgledati opušteno, trudeći prikriti intenzivnost moje znatiželje.
Nasmijala se, ali ne iz razonode. ''Zar ti nitko nikada nije rekao? Život nije fer.''
Htio sam se nasmijati njenim riječima, iako, ni ja, nisam osjetio zabavu u tome. Znao sam nešto o nepoštenosti života. ''Mislim da sam čuo to negdje prije.''
Opet me pogledala, izgledajući zbunjeno. Očima je trepnula prema negdje, a onda ih vratila na moje.
''Pa to je sve,'' rekla je.
Ali nisam bio spreman da dopustim da se ovaj razgovor završi. Malo V između njenih očiju, ostatak njene tuge, me smetalo. Želio sam ga izravnati svojim prstom. Ali, naravno ne smijem je dotaknuti. Nije bilo sigurno u dosta načina.
''Napravila si dobru predstavu.'' Rekao sam polako, i dalje razmatrajući sljedeću hipotezi. ''Ali spreman sam se kladiti da patiš više nego što dopuštaš da to netko vidi.''
Složila je facu, suzila oči a njena usta su se napućila, i pogledala je naprijed prema razredu. Nije joj se sviđalo kada sam bio u pravu. Nije bila prosječni patnik – nije željela publiku u njenoj boli.
''Jesam li u krivu?''
Lagano se lecnula, ali se pravila da me nije čula.
To me nasmijalo. ''Nisam ni mislio.''
''Zašto to tebe briga?'' zahtijevala je, pogleda daljeg od mene.
''To je dobro pitanje,'' priznao sam, više sebi nego kao odgovor njoj.
¸ njeno opažanje bilo je bolje od mog – ona je odmah pogodila u sredinu dok sam ja lutao oko rubova, pažljivo ispitujući tragove. Detalji iz njenog ljudskog života stvarno me se nisu trebali ticati. Bilo je pogrešno od mene da se brinem što o čemu ona razmišlja. Osim kada sam trebao štiti svoju obitelj, ljudske misli nisu mi trebale ništa značiti.
Nisam se naviknuo podvrgavati se ovome. Oslanjao sam se previše na svoj sluh – iako ne opažam dovoljno kao što sam mislio da jesam.
Djevojka je uzdahnula i pogledala naprijed u učionici. Nešto u vezi njenog frustriranog izraza bilo je smiješno. Čitava situacija, cijeli razgovor je bio smiješan. Nitko nikada nije bio u opasnosti od mene kao ova malena djevojka – kada sam god mogao, ometen mojim smiješnim upijanjem razgovora, udisao sam kroz nos i napao je prije nego što sam se mogao zaustaviti – a ona je iživcirana jer joj nisam odgovarao na njena pitanja.
''Idem li ti na živce?'' Upitao sam, smijući se toj apsurdnosti više od svega.
Brzo me pogledala, a onda su njene oči izgledale kao da su zatočene u mom pogledu.
''Ne baš,'' rekla je. ''Više samu sebe živciram. Moje lice je lako za čitati-moja me majka uvijek zove svojom otvorenom knjigom.''
Namrštila se, sva ogorčena.
Zurio sam sav zapanjen. Razlog zbog kojeg se ona uzrujala bio je zato što je mislila da sam je lako pročitao. Kako bizarno. Nisam nikada uložio toliko truda u svome životu da shvatim nečije misli – ili radije u mom postojanju, život rijetko da je prava riječ. Zapravo nisam imao život.
''Baš suprotno,'' nisam se složio, osjećajući se čudno…zabrinuto, kao da ima neka skrivena opasnost koju ne uspijevam vidjeti. Odjednom sam bio na rubu, predosjećaj me bjesnio. ''Ja te smatram teškom za pročitati.''
''Onda mora da dobro čitaš,'' pogodila je, praveći svoju pretpostavku kao, opet, pravo u meti.
''Obično,'' složio sam se.
Nasmijao sam se tada široko, dopuštajući da moje usne otkriju red svjetlucajućih, poput britve oštrih zubi iza njih.
To je bilo glupo za uraditi, ali nenadano, neočekivano očajno da bi djevojka dobila neko upozorenje. Njeno tijelo bilo je bliže mome neko prije, malo naslonjeno besvjesno prema toku našeg razgovora. Sve male naznake i znakovi koji su bili dovoljni da prestraše ostatak ljudskosti čini se nisu djelovali na njoj.
Zašto nije ustuknula od mene u teroru? Sigurno je vidjela dovoljno moje strane strane da shvati opasnost, prema svim intuicijama koje je imala.
Nisam uspio vidjeti je li moje upozorenje imalo ikakvog učinka na njoj. Mr. Banner je tada pozvao za pozornost ostatka razreda upravo tada, i ona se tada okrenula od mene. Činilo se kao olakšanje nakon prekida, pa možda je shvatila nesvjesno.
Nadam se da je.
Poznao sam fascinaciju koja je rasla u meni, iako sam se trudio da je izbacim iz sebe. Nisam si mogao priuštiti da smatram Bellu Swan zanimljivom. Ili radije, ona si to ne može priuštiti. Već, bio sam bijesan za još jednu priliku za razgovor sa njom. Htio sam znati još o njenoj majci, o životu prije nego što je stigla ovdje, o odnosu sa svojim ocem. Sve beznačajne detalje koji će ocrtati njen karakter bolje. Ali svaka sekunda koju sam proveo s njom bila je pogreška, rizik kojem se nisam morao izlagati.
Rastreseno, rastresla je svoju tanku kosu u istom trenutku kada sam si dopustio da udahnem. Djelomična koncentracija vala njenog mirisa pljusnula je moje grlo.
Bilo je kao prvi dan – kao goruća lopta. Bol opekotine suhoće me omamio. Morao sam se ponovo uhvatiti za stol da bi spriječio sa se ustanem sa stolice. Ovaj put imao sam malo više kontrole. Nisam ništa slomio, uostalom. Čudovište se veselilo unutar mene, ali nije uživalo u mojoj boli. Bilo je previše vezano za mene. Na trenutak.
Prestao sam disati, i odmaknuo sam se što sam dalje mogao od djevojke. Ne, nisam si mogao priuštiti smatrati je fascinantnom. Što mi zanimljivija bude, bilo je više vjerojatno da ću je ubiti. Već sam napravio dvije manje greške danas. Hoću li učiniti treću, onu koja nije manja?
Čim je zvono čulo, pobjegao sam iz učionice – vjerojatno tako uništavajući kakav god sam dojam pristojnosti sagradio tijekom sata. Opet, kao da me netko gušio udisao sam svjež, vlažan zrako koji kao da je liječio moju unutrašnjost.požurio sam se da se udaljim od djevojke što sam više mogao.
Emmett me čekao ispred učionice španjolskog. Pročitao je moj divlji izraz odmah.
Kako je prošlo? Upitao je oprezno.
''Nitko nije umro,'' promrmljao sam.
Pretpostavljam da je i to nešto. Kada sam vidio Alice kako je pobjegla na samo kraju, pomislio sam…
Kako smo ušli u učionicu, vidio sam njegovu uspomenu prije par minuta, vidio kroz otvorena vrata njegova prošlog sata: Alice kako hoda svježe i bez izraza lica preko terena prema zgradi za znanost. Osjetio sam njegov poriv kojeg se sjetio da se ustane i pridrži joj se, a onda odluku da ostane. Ako je Alice trebala njegovu pomoć, zvala bi ga…
Zatvorio sam oči i osjetio horor i gađenje kako sam sjeo u svoju stolicu. ''Nisam mislio da je tako blizu. Nisam mislio da sam je pošao…nisam vidio da je tako loše,'' šapnuo sam
I nije, razuvjerio me. Nitko nije umro, zar ne?
''Da,'' rekao sam kroz zube. ''Ovaj put.''
Možda će postati lakše.
''Naravno.''
Ili, možda ćeš je ubiti. Slegnuo je ramenima. Nećeš biti prvi koji je uprskao. Nitko te ne bi tako strogo sudio. Nekada osoba samo miriše predobro. Impresioniran sam što si izdržao ovako dugo.
''Ne pomažeš, Emmett.''
Bio sam užasnut idejom da ću ubiti djevojku, kao da je to nekako neizbježno. Je li ona kriva što miriše tako dobro?
Znam kada je se to meni dogodilo…,pričao je svoje uspomene, vraćajući me sa sobom prije pola stoljeća, u sumrak u jednoj ulici, gdje je žena srednjih godina uzimala svoje osušene plahte sa užeta koji je bio zavezan za dva stabla jabuka. Miris jabuka osjećao se teško u zraku – žetva je bila gotova a odbačeni plodovi raspršili su se po tlu, modrice na njihovoj koži osjetile su se u mirisu tankih oblaka. Svježina polja sijena je bila pozadina tom mirisu, harmoniji. Hodao je putem, nemaran prema ženi, obavljajući sitan zadatak za Rosalie. Nebo je bilo ljubičasto, narančasto kod zapadnih drveća. Nastavio bi voziti krivudajućom stazom i ne bi se imao razloga sjetiti te večeri, osim što je večernji povjetarac otpuhnuo bijele plahte kao jedro i nanio ženin miris preko Emmettovog lica.
''Ah,'' prostenjao sam tiho. Kao da moja žeđ nije bila dovoljna.
Znam. Nije trajalo pola sekunde. Nisam nikada pomislio o odbijanu.
Njegova uspomena postala je previše jasna da je podnesem.
Poskočio sam na noge, zubi su mi bili stisnuti dovoljno da mogu progristi čelik.
''Esta bien(Jesi li dobro), Edward?'' Senora Goff je upitala, preplašena mom iznenadnom pokretu. Mogao sam vidjeti svoje lice u njenom umu, i znam da sam izgledao daleko od dobrog.
''Me perdona(oprostite),'' promrmljao sam, kako sam izjurio kroz vrata.
''Emmet – por favor(molim te), puedas tu ayuda a tu hermano (možeš li pomoći svom bratu)?'' upitala je, bespomoćno pokazujući prema meni kada sam izjurio iz učionice.
''Naravno,'' čuo sam ga kako je rekao. A onda je bio odmah iza mene.
Pratio me na udaljenu stranu zgrade, kada me sustigao i stavio svoju ruku na moje rame.
Odmaknuo sam njegovu ruku sa nepotrebnom snagom. Uzdrmalo bi kosti u ljudkoj šaci, i kosti u ruci koja je pričvršćenja za šaku.
''Oprosti, Edward.''
''Znam.'' Duboko sam udisao, u nastojanju da razbistrim glavu i pluća.
''Je li upola teško kao moje?'' upitao je, u nastojanju da ne pomisli na miris arome u njegovoj uspomeni kada je upitao, i ne baš uspijevajući.
''Još gore, Emmett, još gore.''
Ušutio je na trenutak.
Možda…
''Ne, ne bi bilo bolje ako pređem već preko toga. Idi u razred, Emmett, želim biti sam.''
Okrenuo se bez ijedne riječi ili misli i brzo otišao. Reći će profesorici iz španjolskog da sam bolestan, ili bježim, ili opasni bez kontrole vampir. Zar je isprika bila važna?možda se ne vraćam. Možda moram otići.
Opet sam otišao u auto, čekajući da škola završi. Sakrio sam se. Opet.
Trebam provesti više vremena u donošenju odluka da se oduprem svojim sumnjama, ali, kao ovisnik, shvatio sam da tražim kroz brbljanje misli u školskoj zgradi. Poznati glasovi su se istakli, ali nisam imao zanimanja slušati Alicine vizije ili Rosaliene žalbe upravo. Našao sam Jessiuc lako, ali djevojka nije bila sa njom, pa sam nastavio tražiti. Mike Newtonove misli su mi zaokupile pažnji, i locirao sam ju na kraju, na tjelesnom sa njim. On je nesretan, jer sam ja razgovarao sa njom na biologiji. Prolazio je kroz odgovor kada je spomenuo temu…
Nikada nisam vidio njega da razgovara sa nikim više od riječi tu i tamo.
Naravno da smatra Bellu zanimljivom. Ne volim način na koji ju gleda. Ali ne čini mi se da je ona baš uzbuđena prema njemu. Što mu je govorila? 'Pitam se što je s njim bilo prošli tjedan.' Nešto tako. Nije mi zvučalo kao da se brine. Nije mogao biti neki razgovor…
Tako se izvlačio iz vlastitog pesimizma, oduševljen idejom da Bella nije zainteresirana u zamjenu ta mene. Ovo me živciralo više nego što bi trebalo biti prihvatljivo, pa sam ga prestao slišati.
Stavio sam CD divlje glazbe u stereo, i pojačao dok nisam prestao čuti sruge glasoce. Morao sam se skoncentrirati na glazbu jako ako sam se mislio oduprijeti tomu da se vrati u Mikeove misli, da špijuniram nesumnjivu djevojku…
Nekoliko puta sam varao, kako je sat polako završavao. Ne špijunirao, pokušao sam se uvjeriti. Samo sam se pripremao. Želio sam znati točno kada će napustiti dvoranu, i doći na parkiralište. Nisam htio da me iznenadi.
Kako su učenici polako izlazili iz dvorane, izašao sam iz auta, no nisam bio siguran zašto sam to učinio. Kiša je bila lagana . i ignorirao sam to kako mi je pomalo natopila kosu.
Jesam li želio da me vidi ovdje? Nadam lis e da će doći i obratiti mi se? Što radim?
Nisam se pomaknuo, iako sam se pokušao uvjeriti da se vratim u auto, znajući da je moje ponašanje prijekorno. Držao sam ruke presavijene preko prsa i disao sam plitko kako sam vidio da ide polagano prema meni, savijenih usta prema dole u kutovima. Nije me pogledala. Nekoliko puta je pogledala u oblake sa grimasom na licu, kao da su je nekako vrijeđali.
Bio sam razočaran kada je došla do auta prije no što je prošla pored mene. Bili mi se obratila? Bili se ja njoj obratio?
Ušla je u u svoj izblijeđeni Chevy kamion, zahrđalu ogromnu životinju koja je starija od njenog oca. Gledao sam je kako je upalila kamion-stari motor je rikao glasnije nego ijedno drugo auto na parkiralištu . a onda je pošla rukama prema grijanju. Hladnoća joj je neugodna – ne sviđa joj se. Prošla je prstima kroz svoju tanku kosu, približavajući uvojke prema toplom zraku kao da ih pokušava osušiti. Zamislio sam kako bi u autu mirisalo, a onda sam se brzo odveo bez ijedne misli.
Pogledala je kako se pripremala da izađe, a onda konačno pogledala u mom pravcu. Zurila je u mene samo pola sekunde, a onda sam mogao pročitati u njenim očima da je iznenađena prije nego što je okrenula oči i stavila auto u rikverc. A onda je cvilio kada je stala opet, umalo izbjegavši sudar sa Erin Teagueom u samo nekoliko centimetara.
Gledala je u retrovizor, a usta su joj se otvorila sa mrzovoljom. Kada ju je drugo auto prošlo, provjerila je sva slijepa mjesta dvaput a onda izašla sa parkirnog mjesta s oprezom koji me nasmijao. Ona kao da je mislila da je opasna sa svojim trošnim kamionom.
Pomisao da bi Bella Swan bila opasna prema nekome, bez obzira što vozi, me nasmijaval cijelo vrijeme dok je djevojka prolazila pored mene, gledajući ravno ispred sebe.

| I (0) | love | Cullens |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

PICTURES...TWILIGHT

nedjelja, 05.07.2009.

DRUGO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN