so far away...

subota, 20.07.2019.

što ako?

Moj djed je sa svojih 45 godina (a ja sam tad imala 4) imao prvi moždani udar. Hrpu puta znam reći kako bi na njegovom mjestu vjerojatno poludjela, jer je već preko 30 godina invalid. Čovjek koji je radio od svoje 13te, izgradio kuću, borio se da izađe iz siromaštva svakodnevno, svih tih godina dok mu je organizam funkcionirao.

Čak je i kasnije neprekidno nešto pokušavao napraviti, izraditi iz drva iako mu sa tako oštećenom desnom rukom to baš i nije bilo lako, često ne bi ni uspješno završilo. Pa na tavanu u kleti još stoje neki od njegovih neuspjelih "klopotaca" za tjeranje ptica. On i dalje neumorno hoda dvorištom, ponekad pokuša i "pobjeći" pa onda nema snage vratiti se doma ako ode u selo.

Zašto sad o tome razmišljam?
Jer me u srijedu odvezla hitna iz firme. Slabost, vrtoglavica, trzanje ruke, trnci u rukama i nogama, mučnina, glavobolja. Počelo je s trncima u rukama dan ranije i sijevajućom glavoboljom na mahove. Radila sam ukrug skoro na projektu koji je velik i zahtjevan i samo ga ja radim, naravno.

Nalazi su većinom bili uredni, vjerojatno je vratna kralježnica...no, već je druga neurologica malo zabrinuta. Naime, slično se dogodilo prije 7 godina, kad se zbog vrtoglavice nisam mogla ustati iz kreveta. Nakon svih pretraga (osim MR-a jer je stroj bio u kvaru) u dnevnoj bolnici, ustanovili su da je problem u vratnoj kralježnici. Uz napomenu da mi je oštećen živac u kapku što ne može biti od kralježnice. Već tad je neurologica bila malo zabrinuta da bi to mogla biti multipla skleroza. Ova sad kaže kako misli da je vratna...no, ravnoteža je sad problem, čak i veći nego onda.
I zato je preporučila MR mozga i vratne kralježnice, traže se demijelinizacije.

Liste čekanja za pretrage su enormno duge, nadam se da ću uspjeti u Virovitici dobiti termin u 8 mj jer oni jedini imaju relativno kratak rok. Ostale bolnice po cijeloj HR se čekaju do 4 mj iduće ili čak 3 mj 2021 u Zagrebu. Ono što moram reći je da je osoblje i u hitnoj i na hitnoj neurološkoj bilo više nego ljubazno. Iako, vidi se da prema mlađim pacijentima imaju daleko više obzira jer možda manje gnjavimo od onih jadnih i izgubljenih staraca.

Pitanje je, koji sad stav zauzeti dok čekam "presudu". Prošli puta nisam željela znati, na neki način mi je bilo i drago da je ta pretraga bila preskočena. Malo sam se informirala tad, shvatila da ja ionako život živim maksimalno potpuno i da ću tako i nastaviti.

U međuvremenu se desio još jedan susret sa mogućnošću odlaska, onaj pad na stepenicama, pa sam si dala truda još malo više želja ostvariti. Vidjela Irsku, otok snova. Planinarila još više, radila svega što volim sve više i više. Tako da bi, čak i da mi se sad nešto dogodi vjerojatno mogla reći da sam iskoristila ovo vrijeme najbolje što sam mogla i znala. S financijskim mogućnostima kakve imam, živim daleko bolji život nego što se čini da si mogu priuštiti, vjerojatno i puno više toga vidim i napravim nego mnogi s dosta boljim primanjima. Naučila sam jako rano kako dobro žonglirati s vrlo malo. Kao i mnogi ljudi u ovoj državi, vjerujem.

Ono što znam da bi mi bio veliki problem je baš ovo u početku opisano...ne biti u mogućnosti raditi, ova ruka koja sad baš i ne sluša i stvari ispadaju iz nje. To da trebaš nečiju pomoć za svakodnevne zadatke...ja, koja nikad ne tražim da mi se pomaže i s hitne se vratim taksijem?
E to, to bi bilo teško, jako. Sad dok odmaram kod svojih i znam da je netko tu za slučaj da se izvrnem uljevo (što imam grdu tendenciju trenutno) je sve ok...biti sama u stanu nije bila opcija.

Pa ipak jedva čekam vratiti se u svoju rutinu i neku normalu. Ako budem u stanju kroz par dana. Danas je prvi dan kad sam se probudila osjećajući se nešto bolje. Iako prokleto slaba, još je odlazak do kupaone teži od uspona na bijele stijene pred koji tjedan.

Kako bilo, još ću više..boriti se i truditi ostvariti sve svoje najluđe želje i željice. Neće to niti neka možebitna dijagnoza promijeniti. Sad...odoh crtati kućicu na kotačima. Makar prva u Hrvatskoj, bit će izgrađena. Ne zvala se ja.....

subota, 13.07.2019.

susreti

"Nema slučajnog susreta. Svaka osoba u našem životu je ili ispit, ili kazna ili dar sudbine."

Ovu mi je rečenicu netko rekao...na našem početku...i na kraju. Ok, i dalje smo...prijatelji. On to tako vidi, ja sam se zamislila oba puta i...možda to nekako i bude tako sa ljudima. Vjerujem u to da slučajnost ne postoji. Da sve ima svoj smisao i svrhu i razlog zašto nam se dogodi. Pa tako i ljudi s kojima nam se ukrsti put. I onda...ako pogledam ove svoje ljude...koji su tu ili su kroz moj život prolazili...ima taj netko tko se pomalo (pogotovo danas) čini kao test na kojem...uporno padam. Zašto?

Pa...da sam ikada uspjela zaista odustati od njega...možda sam mogla pronaći nešto stvarnije i pravije. Ok, taj odnos prikazujem kao idealno nešto neobavezno...kao predivnu neovisnost i jedan alternativni odnos na kojem mi (pogotovo muška ekipa) ponekad i zavide...i to jako.
Jer je jednostavno i nekomplicirano, imaš nekoga na koga se uvijek možeš osloniti a nemaš ograničenja. Pa ipak...lagala bi sama sebi da ne priznam kako od samog početka znam da to nije i ne može biti dovoljno. I da je nemoguće da ti barem ponekad ne smeta to što si nekome na petom mjestu, iza posla, još posla, fuša, prijatelja i kolega. Pa što ostane. A ostane vrlo malo vremena.

Ostane to da ne provedeš ni jedan godišnji negdje na dulje od 4-5 dana...pa ti se ovaj sad s prijateljicom od 6 dana čini kao mjesec. I super je i predivan jer radite sve što ti voliš, niste samo dva fotografa koja zajedno hodaju a svatko živi neki svoj film i svatko radi i misli svoje...i ne razumije se baš. Ne doživljava i ne vidi stvari na isti način.

Ne, nije to generalno tako crno...samo je eto danas nešto rečeno što nije trebalo. Vjerojatno nije ni svjestan da sam čula dio razgovora u društvu gdje govori kako je moj poziv nešto nebitno.
Možda pretjerujem...ali, možda je samo glupost izvučena iz konteksta zazvonila toliko...jer je generalno istinita.

I zato svi ovi tinder dejtovi s nekakvim...frustriranim ženomrscima, dosadnjikavim odvjetnicima, ne znam čime sve ne...ali generalno ljudima nezadovoljnima svime i svačime...osim onime u ogledalu...izgledaju tako prokleto isprano i prazno. Ne živi mi se i dalje i opet s nekim tko je sebi tako super i posložen...a svi i sve drugo nije...dok uporno radi istu stvar i dok je sam sebi jedini centar svijeta. Želim nekoga tko me gleda i vidi i želi razumjeti i vidjeti. Je li to zaista previše?

Je li okret na peti jer je netko rekao u startu kako se ne misli on sad baš nešto puno potruditi oko tebe, greška? Ili napokon uzgojeno samopouzdanje?
Ovome...kome je moj poziv (uzvratni jer je on zvao ranije) nešto nebitno...neću se javiti nekoliko dana. Pa mu objasniti zašto. Jer donekle i uvažava moje kritike, njega se još ponešto i dalo uvjeriti.

A ovom prvom ugodnom razgovoru uz kavu...koje ko za vraga fizički užasno sliči njemu...možda ipak dam šansu. Iako....razum vrišti samo tako. Ima prtljagu. Onu s kojom se nitko ne može zezati. Ali, možda se baš zato ne ponaša poput umišljenog dječaka.

nedjelja, 07.07.2019.

promjene...

Kako to obično biva, želje se ostvare...taman kad ti najmanje (ili možda najviše) trebaju.
Na poslu sam usred ogromnog projekta koji će trajati još dva mjeseca barem. A onda dođe poruka od prijateljice, netko traži grafičara, preporučila me, nazovi curu.
Dan kasnije zovem, cura je predobra na prvu, opis firme, uvjeti, sve mi se jako svidi. Pošaljem joj kratki video s radovima i CV. Razgovarat će se voditeljicom. Dan kasnije poziv, razgovor dogovoren. Sve je postalo stvarno i mene je prvi puta ove godine lagano...strah.

Što se dogodilo da je nestao strah? Prestala sam se bojati smrti i počela živjeti. Prošle godine kad sam prošla onu groznu tugu gubitka moje jedine cimerice, Anđe, mačke. Stvorenja s kojim sam se najviše povezala valjda ikad i koje je svojim odlaskom napravilo čisti dar mar u mojoj psihi. Poželjela sam pobjeći iz ovog svijeta, ići s njom.

Ispada da je zaista svaki strah u svojoj osnovi egzistencijalni. Bojimo se smrti. Doslovno na onaj karikirani način kad se ljudi boje mijenjati bilo što oko života ili posla jer se boje da će izgubiti taj posao, kuću, ženu, stan, auto i....završiti pod mostom. Da neće imati gdje spavati i da neće imati za jesti...i da će umrjeti. Jadni, sami, gladni, la la. Zapitajte se, što kad se neki strah javi i kad mu pustiš da se razmaše, dokle taj scenarij može ići? Upravo do ovoga...

Uspješno sam se do sad obračunavala s njima, ali još su neki, uporniji bili tu. Visina je super sanirana, iako je jučer ipak isplivala malo u jednom trenutku na planinarenju. Vrlo brzo se to savladalo bez da je itko bio o tome obaviješten. Vožnja...e taj je bio uporniiji...no nakon savladavanja nekoliko serpentina tamo oko Obrovca i taj je...rekla bih, zaista stavljen pod kontrolu.
Ovaj, što ću gdje ću i kako ću...e taj me malo oprao...u smislu da se bojim stranputice i krivih skretanja na nekom generalnom životnom nivou. A tko ne bi?

Zašto baš svaki puta kad poželim pokrenuti svoj posao dobijem neki? Tako je bilo i s ovim, nisam ga tražila gotovo, odustala od te ideje, počela freelancati, radila bi od doma, pokrenula možda nešto svoje što sam tad zamišljala. Ili ostala freelancer, vjerojatno bi sad i bolje zarađivala.
I sad, kad se ono pokazno prvo fotkanje odgađa u nedogled...opet nova prilika.

Za razliku od ove, ovo je marketinška, mlada, proaktivna firma. Stil poslovanja je onaj kreativni, koji ima u vidu i posao i ljude i rješava sve na nešto...ljudima primjereniji način. Nije stroga "dinosaur" organizacija koja u prvom planu ima isključivo profit, a tamo negdje na desetom mjestu su ljudi koji im taj profit donose. Ne, nije ovo loša firma, da se razumijemo, nitko nas ne ganja bićem. Ali...uvjeti bi mogli biti mrvu bolji.
Daleko bi više radila dizajn, daleko manje sve ostalo. No, mislim da mi neće moći ponuditi ovu tj. višu plaću. A zapravo, sve ovisi o tome. Ne mogu pristati na manje, makar to bilo samo za početak.

Da se mene pita...ali onako, one želje koje se ne usudimo ostvarivati jer su suviše lude...odmah sad bih zamijenila neko od onih zemljišta gore u selu...za kuću u Gorskom kotaru ili Lici. Počela tamo raditi u vrtu, iznajmljivati apartmančić kakav. Ljude voditi po turama, raditi struku kao freelancer...i ne pitati se više zašto smo cijeli svijet okrenuli naopačke, zašto živimo u tim iznajmljenim kutijicama, svi na hrpi, odvojeni od ove ljepote u koju bježimo svaki vikend?

Napravila bi tu svoju sanjanu kuću na kotačima, lutala okolo i putovala dok god mogu stajati na nogama. Prestala se brinuti o financijama i gdje ću jednoga dana živjeti.
Prestala se pitati jesam li, birajući živjeti drugačije od svih ostalih, odabrala krivo?
Možda je krivo za sve ostale, za mene je bilo ispravno.

Eto to bi. Ne bi mijenjala nijansu sive dok ponovo sjedim u uredu i sanjarim o nekim tamo novim vrhovima i travnatim poljanama. O suncu i preplanutom, nasmijanom licu.

Strah? Ili samo uljuljkanost...u neku lažnu sigurnost? Jer su nam rekli...da bi baš tako trebali.
A mi baš i ne bi.

<	srpanj, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv