Marketing
promjene...
Kako to obično biva, želje se ostvare...taman kad ti najmanje (ili možda najviše) trebaju.
Na poslu sam usred ogromnog projekta koji će trajati još dva mjeseca barem. A onda dođe poruka od prijateljice, netko traži grafičara, preporučila me, nazovi curu.
Dan kasnije zovem, cura je predobra na prvu, opis firme, uvjeti, sve mi se jako svidi. Pošaljem joj kratki video s radovima i CV. Razgovarat će se voditeljicom. Dan kasnije poziv, razgovor dogovoren. Sve je postalo stvarno i mene je prvi puta ove godine lagano...strah.
Što se dogodilo da je nestao strah? Prestala sam se bojati smrti i počela živjeti. Prošle godine kad sam prošla onu groznu tugu gubitka moje jedine cimerice, Anđe, mačke. Stvorenja s kojim sam se najviše povezala valjda ikad i koje je svojim odlaskom napravilo čisti dar mar u mojoj psihi. Poželjela sam pobjeći iz ovog svijeta, ići s njom.
Ispada da je zaista svaki strah u svojoj osnovi egzistencijalni. Bojimo se smrti. Doslovno na onaj karikirani način kad se ljudi boje mijenjati bilo što oko života ili posla jer se boje da će izgubiti taj posao, kuću, ženu, stan, auto i....završiti pod mostom. Da neće imati gdje spavati i da neće imati za jesti...i da će umrjeti. Jadni, sami, gladni, la la. Zapitajte se, što kad se neki strah javi i kad mu pustiš da se razmaše, dokle taj scenarij može ići? Upravo do ovoga...
Uspješno sam se do sad obračunavala s njima, ali još su neki, uporniji bili tu. Visina je super sanirana, iako je jučer ipak isplivala malo u jednom trenutku na planinarenju. Vrlo brzo se to savladalo bez da je itko bio o tome obaviješten. Vožnja...e taj je bio uporniiji...no nakon savladavanja nekoliko serpentina tamo oko Obrovca i taj je...rekla bih, zaista stavljen pod kontrolu.
Ovaj, što ću gdje ću i kako ću...e taj me malo oprao...u smislu da se bojim stranputice i krivih skretanja na nekom generalnom životnom nivou. A tko ne bi?
Zašto baš svaki puta kad poželim pokrenuti svoj posao dobijem neki? Tako je bilo i s ovim, nisam ga tražila gotovo, odustala od te ideje, počela freelancati, radila bi od doma, pokrenula možda nešto svoje što sam tad zamišljala. Ili ostala freelancer, vjerojatno bi sad i bolje zarađivala.
I sad, kad se ono pokazno prvo fotkanje odgađa u nedogled...opet nova prilika.
Za razliku od ove, ovo je marketinška, mlada, proaktivna firma. Stil poslovanja je onaj kreativni, koji ima u vidu i posao i ljude i rješava sve na nešto...ljudima primjereniji način. Nije stroga "dinosaur" organizacija koja u prvom planu ima isključivo profit, a tamo negdje na desetom mjestu su ljudi koji im taj profit donose. Ne, nije ovo loša firma, da se razumijemo, nitko nas ne ganja bićem. Ali...uvjeti bi mogli biti mrvu bolji.
Daleko bi više radila dizajn, daleko manje sve ostalo. No, mislim da mi neće moći ponuditi ovu tj. višu plaću. A zapravo, sve ovisi o tome. Ne mogu pristati na manje, makar to bilo samo za početak.
Da se mene pita...ali onako, one želje koje se ne usudimo ostvarivati jer su suviše lude...odmah sad bih zamijenila neko od onih zemljišta gore u selu...za kuću u Gorskom kotaru ili Lici. Počela tamo raditi u vrtu, iznajmljivati apartmančić kakav. Ljude voditi po turama, raditi struku kao freelancer...i ne pitati se više zašto smo cijeli svijet okrenuli naopačke, zašto živimo u tim iznajmljenim kutijicama, svi na hrpi, odvojeni od ove ljepote u koju bježimo svaki vikend?
Napravila bi tu svoju sanjanu kuću na kotačima, lutala okolo i putovala dok god mogu stajati na nogama. Prestala se brinuti o financijama i gdje ću jednoga dana živjeti.
Prestala se pitati jesam li, birajući živjeti drugačije od svih ostalih, odabrala krivo?
Možda je krivo za sve ostale, za mene je bilo ispravno.
Eto to bi. Ne bi mijenjala nijansu sive dok ponovo sjedim u uredu i sanjarim o nekim tamo novim vrhovima i travnatim poljanama. O suncu i preplanutom, nasmijanom licu.
Strah? Ili samo uljuljkanost...u neku lažnu sigurnost? Jer su nam rekli...da bi baš tako trebali.
A mi baš i ne bi.
Post je objavljen 07.07.2019. u 07:09 sati.