Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/usvijetutajni

Marketing

susreti

"Nema slučajnog susreta. Svaka osoba u našem životu je ili ispit, ili kazna ili dar sudbine."

Ovu mi je rečenicu netko rekao...na našem početku...i na kraju. Ok, i dalje smo...prijatelji. On to tako vidi, ja sam se zamislila oba puta i...možda to nekako i bude tako sa ljudima. Vjerujem u to da slučajnost ne postoji. Da sve ima svoj smisao i svrhu i razlog zašto nam se dogodi. Pa tako i ljudi s kojima nam se ukrsti put. I onda...ako pogledam ove svoje ljude...koji su tu ili su kroz moj život prolazili...ima taj netko tko se pomalo (pogotovo danas) čini kao test na kojem...uporno padam. Zašto?

Pa...da sam ikada uspjela zaista odustati od njega...možda sam mogla pronaći nešto stvarnije i pravije. Ok, taj odnos prikazujem kao idealno nešto neobavezno...kao predivnu neovisnost i jedan alternativni odnos na kojem mi (pogotovo muška ekipa) ponekad i zavide...i to jako.
Jer je jednostavno i nekomplicirano, imaš nekoga na koga se uvijek možeš osloniti a nemaš ograničenja. Pa ipak...lagala bi sama sebi da ne priznam kako od samog početka znam da to nije i ne može biti dovoljno. I da je nemoguće da ti barem ponekad ne smeta to što si nekome na petom mjestu, iza posla, još posla, fuša, prijatelja i kolega. Pa što ostane. A ostane vrlo malo vremena.

Ostane to da ne provedeš ni jedan godišnji negdje na dulje od 4-5 dana...pa ti se ovaj sad s prijateljicom od 6 dana čini kao mjesec. I super je i predivan jer radite sve što ti voliš, niste samo dva fotografa koja zajedno hodaju a svatko živi neki svoj film i svatko radi i misli svoje...i ne razumije se baš. Ne doživljava i ne vidi stvari na isti način.

Ne, nije to generalno tako crno...samo je eto danas nešto rečeno što nije trebalo. Vjerojatno nije ni svjestan da sam čula dio razgovora u društvu gdje govori kako je moj poziv nešto nebitno.
Možda pretjerujem...ali, možda je samo glupost izvučena iz konteksta zazvonila toliko...jer je generalno istinita.

I zato svi ovi tinder dejtovi s nekakvim...frustriranim ženomrscima, dosadnjikavim odvjetnicima, ne znam čime sve ne...ali generalno ljudima nezadovoljnima svime i svačime...osim onime u ogledalu...izgledaju tako prokleto isprano i prazno. Ne živi mi se i dalje i opet s nekim tko je sebi tako super i posložen...a svi i sve drugo nije...dok uporno radi istu stvar i dok je sam sebi jedini centar svijeta. Želim nekoga tko me gleda i vidi i želi razumjeti i vidjeti. Je li to zaista previše?

Je li okret na peti jer je netko rekao u startu kako se ne misli on sad baš nešto puno potruditi oko tebe, greška? Ili napokon uzgojeno samopouzdanje?
Ovome...kome je moj poziv (uzvratni jer je on zvao ranije) nešto nebitno...neću se javiti nekoliko dana. Pa mu objasniti zašto. Jer donekle i uvažava moje kritike, njega se još ponešto i dalo uvjeriti.

A ovom prvom ugodnom razgovoru uz kavu...koje ko za vraga fizički užasno sliči njemu...možda ipak dam šansu. Iako....razum vrišti samo tako. Ima prtljagu. Onu s kojom se nitko ne može zezati. Ali, možda se baš zato ne ponaša poput umišljenog dječaka.

Post je objavljen 13.07.2019. u 19:49 sati.