so far away...

nedjelja, 25.02.2018.

gdje sve počinje

Odjurile smo u snijeg. Sretne kao mala djeca, nije mi prijateljica rekla da će s nama biti i jedno od tri godine. Slatko do neba i natrag. Hodali smo u snijegu, nas dvije koje se znamo već 5 godina i njena kolegica sa sinom. Smijale se, zezale, fotkale, bacale u snijeg. Mačevali su se sa sigama.
I naravno, usput sam opet dogovorila, još jedan, vrlo povoljan posao po mene.
Ova godina je čudo.

I pitam se gdje je to zapravo krenulo...i naravno, odgovor znam. U planini. Prije dvije godine, kad sam zajedno s još sto ljudi upisala planinarsku školu. Otkrila tamo te neke čudne čudne ljude koji se neprekidno smiju. I pitam se što to ima tamo gore u tom zraku, jer očito ima nešto...

Jednom kad se zaljubiš u planinu, nema više te sile koja će te istjerati s nje. I nju iz tebe.
A zaljubila sam se na prvu, onako žestoko kao u more i fotografiju...i možda njega.

I sva ta neka promjena u meni je krenula tada. I otad, sve najbolje je došlo iz toga i kroz to.
To moje jurcanje u planine donjelo je ove prijateljice kojima radim prvi posao. Evo sad i ovaj novi dogovor.

Mnogi će me pitati jesam poludjela. Kamo ja to sad idem ujutro u šest, na hladnoću i snijeg. Što mi nije dobro doma pred TV-om. Prijateljica dan danas nema TV. Ja ga 4 godine nisam imala. Toliko o tome koliko je bitan.
Netko će radije sjesti u birtiju i zapaliti cigaretu. Ok, poštujem, pa brate mili onda poštuj i ti moje veranje, pentranje, skakanje i hopsanje po snijegu.

Ono što sam naučila tada...jer smo baš intenzivno upali kroz rupu u planinski svijet čudesa...i hodali i hodali i hodali mjesecima. Neke od nas je to doslovno prodrmalo kao što bi ulazak u Alisin svijet napravio. Nismo više mogli podnjeti stvari kakve su tada bile u našim životima. Ljudi su prestajali pušiti. Odlazili iz veza.
Preispitivali sve.

Naletjela sam na jedan beskrajno divan post neke cure o tome kako na planinu nosiš sve svoje probleme. I vratiš se nekako lakši. Jer si ih presložio, posložio, sagledao iz druge perspektive.
Ta neka lakoća kojom ti juriš ka vrhu, taj ponos i osjećaj postignuća kad se nekud uzvereš. Taj istinski umor kad se spustiš doma. I taj osmjeh...ja to nikad nigdje drugdje nisam vidjela.

I koliko vidim jako jako puno ljudi koji su vrlo uspješni obožava planinarenje. Kao da to ide jedno s drugim, kao da osvojiti planinu i nije toliko drugačije od osvajanja bilo čega drugoga.
Ali tu ionako poanta nije u osvajanju. Poanta je u putovanju, u uspinjanju, u svakom malom koraku.

U tome da pregrmiš strah od visine.
U tome da sam sa sobom rašćistiš što zapravo želiš u životu.
U tome da odlučiš da li ćeš doma čekati nekoga ili jednostavno krenuti kamo želiš.
U tome da ima još uvijek tih nekih čudnih čudnih ljudi koji su uvijek spremni pomoći, uvijek se smiju, puni su duha i sretni i uspješni...i povući će i tebe u taj vrtlog.

I samo nebo je granica...

petak, 23.02.2018.

preokret

Da mi je netko tamo negdje u 9 mjesecu kad sam bila na vrhuncu svoje "krize" ikad u životu...rekao kako ću se sad osjećati, nikad mu ne bih vjerovala.
Tad, vukla sam dva posla...mjesecima, hrpa prekovremenih, hrpa dodatnog posla doma, kaotičan privatni život. Nikakav godišnji. Tjedan dana u 9 mjesecu nakon 3-4 mjeseca ovakvog tempa. I to je bilo radno na kraju, nepotrebno, isforsirano, neizvedeno na kraju.
Tada sam spavala manje od 3 sata na noć. Bila sva u panici, budila se mokra potpuno u znoju.
Danima ne bi spavala, jedva funkcionirala na poslu, paničarila da ću dobiti otkaz...ja stvarno ne znam što je mene tad bilo spopalo. Ok, prije toga mi je umro i drugi stric i to nisam mogla nikako probaviti. Pa toliko posla, pa to forsiranje. Pa privatno između dvoje ljudi koje sam oboje voljela a nijedan nije bio dobar za mene.
U danu bi se pet puta raspala, gotovo rasplakala na poslu, uvjerena da ja to ne mogu odraditi. Sve ono što već par godina bez problema radim. Smršavila sam 14 kg u manje od dva mjeseca. Financijski sam bila u komi, bez obzira na to što sam radila neprekidno.
Kad ovako to gledam čini se kao radnja sapunice.

Trajalo je to tako do sve do 11. mjeseca. Dan prije sisveta, stajala sam u hodniku ordinacije od doktorice spremna tražiti je bilo kakav antidepresiv ili bilo što jer jednostavno više nisam mogla na spavati i preznojavati se toliko. To je trajalo mjesecima.

I tad mi je sinulo. Imam opciju: ili to...ili ću se svim silama i zadnjim atomima snage početi boriti da se iščupam iz toga. Srećom, doktorica je izašla ranije, i ostala je ova druga opcija. Ionako bi je i sama odabrala, ionako bi mi i ona predložila tako nešto, iako malo zabrinuta. Ali, tako je bilo.

Do Božića, čim je količina posla postala manja zadnjih par tjedana već sam bila dobro. Iako premorena.
Sjeli su bonusi i novac od projekata...pa sam se u sekundi oporavila financijski.
Do kraja godine riješila sve sa ovim prvim u onoj priči.

Do sredine 1.mj. sam skupila energije.

Do kraja 1. mj. sam prštala idejama...za neke nove svoje projekte. Bila vesela i u sedmom nebu.
Kupila nam karte za Irsku. Veselila se svakom danu, presretna jer je dan divan i život je lijep i ja sam ko ptica. Riješila sam sad sve i s ovim drugim, iako to njemu još nije jasno.

Puno je pomoglo to što sam povjerovala jednoj Ani Bučević...koju netko voli, netko ne voli, ali ja vjerujem da je to što priča itekako smisleno. I da zakon privlačenja (onaj pravi, ne komercijalizirana bedastoća) itekako djeluje. Na kraju krajeva, jednom kad se odvažimo, svi mi možemo služiti kao primjer...a to je najbolji dokaz.

Zašto ne bi umjesto da kukam, sjela i zamišljala koju ću to hondu kupiti kroz godinu dvije. Čak i ako se to ne ostvari, u tom trenutku dok si zamišljam idealan auto, ja se tome veselim i sretna sam.
Dok zamišljam putovanja, poslove, nove prilike koje se otvaraju sa svih strana, još bolje financije, još draže ljude u mom životu.

A onda se ponešto od toga krenulo i ostvarivati. Neke suradnje, nešto iz čega će se ja osjećam izroditi jako puno toga dobroga. Oni ljudi koje vidiš i iste sekunde ih prihvatiš kao svoje, kao da ih znaš tisuću godina.
Za razliku od onih prema kojima stalno imaš neki otpor i pristaneš na suradnju ali te žulja nešto, nedefinirano.

Ljude koji govore da neće razrijediti kremu kao svi drugi jer ne žele tako raditi.
Ljude koji ti sami predlože da te plate sasvim pošteno.
Ljudi koji se smiju. Koji sanjaju iste snove kao i ti.
Koji vole, rade, znaju, hoće i mogu.

I eto, uz takve ljude...ni oni snovi o hondama, putovanjima, svojim dućanima...ne čine se nedostižnim.

I znam što mi je čitav život cilj...onom nekom djetetu koje se boji, i sjedi u nedoumici kojim putem u životu krenuti...dokazati da je bilo hrabrih, onih koji su krenuli neutabanim stazama...za stvarima koje vole, koje sanjaju, koje misle da ne mogu ostvariti, od kojih ih odgovaraju...dokazati tom djetetu da je sve to itekako moguće...
Spojiti tu djecu s onima koji su to napravili, koji će im drage volje prepričati zašto i kako...

utorak, 20.02.2018.

nije mi jasno

u kojem smo mi to stoljeću ostali? Kakva je to država koja odbija ratificirati sporazum o borbi protiv nasilja jer im se ne sviđa da postoji pojam roda, različit od pojma spol? Kakve su to žene, koje se bore, žestoko, žestoko bore, protiv toga da se zlostavljanim ženama omogući pomoć i bijeg iz situacije u kojoj se nalaze?
Što se to događa tu, a da mi razum vriiiišti kad pročitam vijesti, koje inače ne čitam i ne gledam jer eto, dobijem omanji slom živaca.

Tko se iole normalan može zalagati protiv zakona (btw, ovo je prvi međunarodni zakon tog tipa, što me stvarno začudilo, koji se bori protiv bilo kakvog nasilja nad ženama) koji pokušava zaštititi žene i djecu???
Samo zato jer oh tamo neki Darko želi postati Darinka i rodio se osjećajući se kao Darinka i voli navući štikle i htio bi biti Darinka....ali, ne, prokleti pravednici i Markićka i svi križari će se okomiti na Darinku, pardon Darka, drvljem i kamenjem...ma na lomaću s njim. Odmah.

Da, Istanbulska konvencija je nametanje, nametanje razuma, onima koji su od razuma pobjegli glavom bez obzira.

Sjećam se da sam prije 10tak godina naletjela na knjigu (ne sjećam se više naslova) u kojoj se opisuje kako su curu kao dijete silovali, radilo se o nekakvim plemenima u pustinji...pa izmrcvarili i operirali njene organe, kako nikad ne bi mogla uživati u seksu...i još štošta. Bila sam uvjerena da se radnja događa tamo negdje u 15. stoljeću...možete misliti kako sam bila šokirana kad sam na kraju otkrila da je to napisala neka manekenka, itekako živa i danas, nešto što se događalo prije 20tak godina.

Zastrašujuće je da se tako nešto događa. Statistika da je svaka 4. žena u Hrvatskoj barem u nekom trenutku bila zlostavljana. Zastrašujuće je da ima ljudi koji se protive tome da se ratificira nešto oko čega ne bi uopće trebalo biti spora.

Zar zaista luda desnica može stati pored i gledati kako je netko ubio curu od 18 godina jer...nije više željela biti s njim...a onda bome neće s nikim. I okrenuti glavu, kao da je to u redu???

Gdje je taj vaš Bog u kog se tako busate???
Gdje vam je srce?

nedjelja, 18.02.2018.

sloboda?

Osjećam se kao da me netko pustio iz krletke. Ne, nisam si to željela priznati, ne, na kraju ti zaista nisi bio taj koji bi me u bilo čemu zaustavljao, ne daj bože branio mi...ali, ipak si mi bio kočnica. Tisuću si mi puta rekao da su za ideale ginule budale...da ne mogu ništa promijeniti u ludoj državi. Bolje se ja prilagodi, kad gledam njih kako lažu i misle sasvim nešto drugo, trebam i ja naučiti tako.

Sad mi je napokon jasno koliko smo bili potpuno različiti u svojoj biti. Ne bih ni u tisuću godina to naučila, a još manje prihvatila.

Još se osjećam kao da ćeš nazvati, banuti, ionako sam te znala čekati po dva, tri, pet dana da dođeš. Malo je neobično, ali i tisuću puta lakše. I sad znam da mogu ići kud hoću. Da na ljeto mogu kupiti kartu za Islad ili Maroko, Istambul, bilo gdje...i ne moram se pitati da li bi ti mogao ići samnom ili ne i da li ćeš htjeti i da li uopće možemo ići. Ili ćeš reći da ne znaš, jer sve ovisi o poslu.

Mogu jednostavno dati otkaz i otići iz države, pisati putopise i fotkati ljude nakraj svijeta. Vjerojatno neću, ali, mogu. Ne mogu vjerovati da si tako nešto ipak "zabraniš" sam...kad imaš nekog tko baš i ne bi uživao u toj tvojoj egzibiciji. I nije mi jasno kako to...da mi nikad ništa nisi branio, a ipak, ja sam si zabranila toliko toga?

I stavila svoj život na čekanje?
Čekajući tebe, shvatila sam puno toga...da nemamo vremena čekati. Pogotovo kad druga strana ne bi čekala nas. Da su naši snovi samo naši...i ne tiču se nikoga i ne mogu nam ih drugi ostvariti. Ostvarujemo ih sami.
Da je svijet predivno mjesto...ako mu dozvolimo da to bude.
I da ima dobrih ljudi i ideala, da ima ostvarenih snova i ljudi koji su hrabri.
Ima. Nitko, nikada više neće me uvjeriti u suprotno.

četvrtak, 15.02.2018.

anti valentinovo

16.02.2009. ako se vratite toliko davno, točno prije 9 godina, na samo Valentinovo prekinula sam tada svoju najdulju vezu. Od 5 godina. Bili smo sa prijateljima na Murteru, nisu nam vjerovali sve dok nisam odselila koji tjedan kasnije.

Jučer...sam ipak podigla telefon, i istresla sve. Kako se usudio, napisati ovo; sretno valentinovo...od tebe ni poziva ni razglednice. Nakon što je...nakon savršenog vikenda kad smo oboje stvarno bili sretni, počeo izbjegavati me...radio, radio, pa opet radio. Otkazao tri dogovora...i nakon toga zvao čak jedan puta u tri dana, prije te nesretne poruke.

Objasnila sam mu u suzama da bi ja, da mi se netko ne javlja dva dana zvala barem 20 puta. I grebala mu po vratima. I da bi ako već imam posla do 7, u 8 došla do nekog koga volim. Da je imao 7 mojih godina i više ih nema, barem ne ovako. Možda jednom možemo biti prijatelji kad prebolim. Teško si život bez njega mogu zamisliti. Da bih čekala pred vratima i da zaslužujem barem pola od toga što sama dajem.

I nema toga čime bi me više mogao uvjeriti da je to shvatio ili prihvatio. Da bi Valentinovo trebalo biti svaki dan i da bi netko trebao željeti biti s tobom, a ne da ga moraš moliti da bude. I da neka se prestane izgovarati s poslom. Tko želi uvijek nađe vremena.

Čekala sam gotovo do ponoći...prije nego što sam ridajući skinula sliku sa zida. Njegovu, potpisanu...koja je tu stajala cijelo vrijeme čak i ovih godinu dana koliko nismo bili zajedno. Kolegica mi uporno govori, prekidali ste vi i prije pa si mu se vraćala, budeš i ponovo. Ali, skinula sam sliku. Neću.
Sva ljubav svijeta ne može natjerati nekog da te voli onako kako zaslužuješ. Ako on to iz nekog razloga ne može.

Ovo je prvi puta od moje 18te da sam sama. Bez ikoga u rezervi. Sa svojim curama...snovima, planovima.
Ovaj puta je drugačije.

utorak, 13.02.2018.

ovo je hitno

Rado bi malo o jednom tipično hrvatskom fenomenu, kojeg nikako da se oslobodim. Zove se; ali ovo mi je hitnooooo.
Nedavno je do nas doletio jedan klijent...stisak ruke mu je bio čelični (kolegici i meni je gotovo polomio ruku), vremena je imao ravno pet minuta i ono što je želio otisnuti trebao je jučer. Njegove riječi.
E pa gospodine dragi, kad smislite vremeplov, molim Vas javite mi se, bit ćemo jako bogati.

Naravno, bilo je gotovo najranije moguće.
Nedavno mi je doktorica ukazala na uzorak koji je kod mene konstanta a nisam ga do sad zamijetila...funkcioniram super pod određenom dozom presinga, ali, ako je to pretjerano ili traje predugo pucam. I ne vjerujem da postoji i jedna osoba na svijetu koja funkcionira drugačije. Sigurno da postoji i pozitivan dio u tome da ti zadaju rok, da se "natječeš" sam sa sobom i slično...no što kad imaš 5 ili više klijenata i svima je sve hitno, što onda?

Ono koliko sam radila sa strancima preko freelance portala, njihovo hitno značilo je slijedeće; za brošuru za koju trebaš 5-10 sati vremena da je napraviš, kad ti kažu da je to hitno, misle da to trebaš odraditi za tjedan dana. To je bio uzorak koji se konstantno ponavljao sa Nijemcima, Australcima, Amerikancima.

Kod nas, hitno je toliko da očekuju i zahtjevaju od tebe, da ono za što trebaš 2-3 dana posla odradiš u pola dana. Kolege u tisku, pogotovo u sezoni već padaju u nesvijest od umora kad krenu takvi zahtjevi. Meni dođe da uredno odbijem takve poslove. One stalne donekle razumne klijente smo djelomično i preodgojili jer im svake godine napominjemo da naruče robu ranije.

Ali...opet ali, u mnogočemu ovisimo i o dobavljačima...koji kao da zaspe zimski san i probude se kad je prilično kasno. I zaista mi nije jasno tko je tu lud?
Zar se ne bi rokovnici mogli napraviti u 3-4 mjesecu?
Krenuti s tiskom na ljeto ili u 9 mjesecu?

Zar ne mogu ludi klijenti shvatiti da nisu jedan jedini klijent nekome. I da za neke stvari treba vremena da se odrade i da će sigurno biti bolje i lakše napravljene ako ljudima daju vremena za to?

Jedini logični zaključak je da ljudi ne rade svoj posao. Ne sjete se da bi nešto mogli trebati za Božić (koji gle čuda, svake godine pada u isto vrijeme)...ne naprave svoj posao...a onda tlače svakog tko im se nađe na putu samo da što prije dobiju to što su zaboravili da trebaju.

subota, 10.02.2018.

6

Ovo je teška noć. Ovo je ona noć kad sam, prije 6 godina imala posljednju priliku vidjeti te dok dišeš.
Ovo je ona noć kad je u 6 ujutro zvonio telefon a ja sam sjela u krevetu kraj njega koji mi je govorio da se javim...a ja sam odbijala. Znala sam. Ovo je noć prije šest godina koja mi je nepovratno promijenila život i ne mogu je ni zaobići ni preskočiti. Ovo je noć kad smo svi ostali nekako slomljeni zauvijek.
I prijateljica je jedina rekla onu pravu istinu; nikada ne preboliš...samo se naučiš živjeti s tim.

Imao si pedeset i tri. Mjesec dana ranije vozio si jadnu mačku koju je susjed zračnicom upucao u oko veterinaru...i rekao da sad kad ste nju spasili, moraš ti doktoru. Dva tjedna kasnije, bila sam na poslu, svirala je Springsteenova Streets of Philadelphia na radiu...mama je nazvala i svijet se srušio. Tumor, metastaze, želudac, pluća, limfa....kosti. Niti dva tjedna kasnije...bio je 10.02.

I ne želim sad pisati o tome kako si otišao...nego kakav si bio. A bio si ljudina.
Usadio si u nas ono što se više ne cijeni onoliko koliko bi trebalo. Poštenje. Iskrenost. Radost. Snagu. Požrtvovnost. Ljubav prema životinjama. Cvijeću. Prirodi. Ljudima. Šumi. Metalu. Radu.

Govorio si: tvoje znanje ti nitko ne može uzeti.

Nije bilo osobe koja te sretala kojoj nisi barem nekako pomogao. Tisuću si puta, pričala je mama skupljao okolo pijance i vozio ih doma. Svima si htio pomoći i mogao jer, znao si svašta. Složiti struju, krov, popraviti auto, napraviti neki dio od metala. Voljeli su te tvoji šefovi...ne zato što si bio cvijet od naravi (bio si težak i sitničav, perfekcionist i idealist) nego zato što "takvih majstora više nema".

Nasmijavao si nas ludim i smiješnim vicevima...
onaj o pužu neću nikada zaboraviti; došao je puž u grad...ljudi tamo nikad nisu vidjeli puža, nisu znali što je to...čude se tako oni, ne znaju što je to...pa se dogovore da će pozvati gradonačelnika jer ipak je on najpametniji u gradu, on će znati što je to...i tako, dođe gradonačelnik, pogleda on puža...i stane...a svi išćekuju...a on izvali; a nekaj je kad nekam ide...

Volio si prirodu, fotografiju, motore, društvo, zabave, glazbu, metale...sve ono što volim i ja. Od dobrog dijela toga si me pokušao držati podalje...pogotovo fotografije. Možda je baš zato ona bila najzanimljivija. Kako i ne bi kad si se čitav život ispred mene igrao nečim tako zanimljivim a meni nisi dao...

Bio si beskrajno ponosan kad sam napokon diplomirala...
Naučio si raditi na kompjutoru s 50 godina. Bez i mrve znanja engleskog.

Bio si sanjar, idealista, vjerovao si u dobro u ljudima. Volio si glazbu, pjevušio tisuću puta neke svoje pjesme. Svirao gitaru...uzeti ću je jednom i ja i naučiti svirati, ne zanima me.

Svaki si dan išao po mene u školu, da ne hodam pješke sama kroz neosvjetljenu šumu par kilometara.
Nema toga što ne bi napravio za brata.
Što god smo poželjeli, nekako si nam omogućio. Iako nisi imao puno.

Možda ne novaca...svega onog ostalog, što život čini vrijednim imao si jako puno. I ponosna sam što mogu reći da sam tvoja kćer, jer tko god te poznavao reći će da si bio dobar čovjek. Sa iskrenim osmjehom.

petak, 09.02.2018.

imam li ono što treba?

sjećam se svog prvog razgovora za posao u struci...još sam studirala, mislim na drugoj ili trećoj godini...išla sam na razgovor u neki mali grafički studio na Malešnici, tražila deset minuta oko zgrade i jako se iznenadila da se radi o firmici koja radi iz nečijeg privatnog stana...

Čovjek kod kojeg sam došla bio je skroz u redu, ne sjećam se pretjerano dobro što smo pričali...osim jednog...na kraju razgovora je rekao da nisam ono što on traži, želio je nekog s više iskustva, ali vidi da imam u sebi "dovoljno drskosti da uspijem u životu"...i da zna kako će se to jednom i dogoditi...rekao je to prilično uvjereno u to, ne kao utjehu jer neću dobiti posao.

Kasnije mi se u jednom trenutku (uz dosta ganjanja nakon što mi je obećano) ukazala prilika za razgovor za posao kod Žinića...kao prvo, nisam ja imala radove dovoljno dobre da bi me uzeli u obzir...ali čovjek je pristao primiti me, pregledao radove, rekao što valja, što ne...s time da sam napravila i grešku u prezentaciji...sebe sam predstavila kao brand...njima nije trebao (čak i da sam bila dovoljno dobra) netko tko se predstavlja kao brand, a ja...ne bi podnjela da se netko drugi kiti mojim perjem ionako...pa ipak itekako cijenim priliku i konstruktivnu kritiku...i poneku pohvalu koju sam tada dobila.

Oduvijek sam željela raditi samostalno...otvoriti neku svoju firmicu, raditi ono što volim, znam da je to prokleto trnovit put. Imala sam sreće pa i na ovom poslu radim uglavnom samostalno i imam dosta slobode. Da nemam vjerojatno bi odavno otišla. Ne volim imati nekog za vratom, ne volim autoritete. Držim dogovore i rokovi su mi svetinja, odgovorna sam, volim raditi, ali, nemoj mi visiti za vratom i gledati svaki korak.

Imam tisuću ideja i premalo vremena ponekad...ponekad možda ipak zabušavam (što se trudim ispraviti)...
vjerujem da su neke od njih dobre, da se u nekim poljima snalazim dovoljno dobro da od toga mogu živjeti.
Ono što znam da bez ovog iskustva na ovom poslu ne bi baš tako lako mogla zaplivati u nekom poduzetništvu. Zahvalna sam na iskustvu i savjetima i tome što sam ponešto naučila o pregovorima i poslu i načinu na koji to funkcionira. Tako da mi nije žao što nisam ranije uskočila u to.

Ono čega se užasavam je ova država...i sve apsurdne i sulude prepreke koje će mi sa sigurnošću nametnuti ako i kad pokušam "biti svoja". I zato čekam, ne znam, možda pogodan trenutak, možda da skupim hrabrost i ludost, možda da neka još bolja ideja iskrsne. I strah me da ne odustanem, da ne ostanem čitavo vrijeme raditi za druge, iz straha ili sigurnosti.

Ma znam da neću, samo...voljela bi u ovom slučaju ne skoćiti u bazen bez da provjerim da li je u njemu voda.

Imam li ono što treba?
Ne znam...možda je najbolji način za saznati...probati.

utorak, 06.02.2018.

raditi ono što voliš...

al ne bira pamet nego srce...
uvijek sam, sve i u svemu birala srcem...

Kada sam odabrala struku, onakva sva perspektivna i super u školi, matematičarka, a odlučila sam studirati grafički dizajn, svi su se zgrozili. Roditelji razočarali, neki su bili suzdržani i skeptični, susjed matematičar je rekao da neće razgovarati samnom...samo je razrednica, profesorica matematike rekla ovo; hvala bogu da netko ide na neki kreativan faks. I pojasnila mi da se na matematici uče napamet beskrajni izvodi formula.

Kada sam završila faks taman je počela kriza, posla nije bilo. Radila sam svašta, konobarila, čuvala dijete s poteškoćama...potrajalo je to 3-4 godine. Jednom me sreo kolega s faksa na konobarskom poslu i rekao, jao što je tebe snašlo...tad je bilo najteže. Baka je tisuću puta pitala, što mi sad znači taj fakultet, zašto nisam radije bila profesorica matematike. Baka, zato što to ne želim biti. Eto zašto.

A onda je došao posao u struci. Nije savršen, nijedan nije. Ali na njemu polako i sigurno napredujem, ne vjerujem da bi ijedan privatnik davao po povišicu godišnje i druge bonuse, da im ne vrijedim. Radim svoju struku, radim i prodaju, volim to što radim. Čak i onaj kaos u sezoni.

Pored toga, radim ilustracije sa jednom curom za neke njene projekte, u tome isto uživam. Bilo je tu i nekih pohvala i priznanja. Nema boljeg osjećaja nego kad nešto stigne iz tiska i ti to možeš opipati, namirisati, pregledati, pokazati drugima.

Fotkam, kad stignem...češće za gušt nego za novac...kad sam prije podosta godina išla volontirati i fotkati svadbu u Zadar, o svom trošku, svi su se čudili pa što mi je pa ne isplati se to pa ovo pa ono. Ja sam ipak otišla, uživala beskrajno, zezala se, fotkala...upoznala ljudi. Kasnije su me ta mladenka i još jedna cura preporučile za dva posla na kojima sam u nekoliko sati zaradila oko 2.000 kn. Isplatilo se ipak dati 200 kn za taj bus.

Ali, najviše me veseli novi hobi i posao...izrada nakita. Krenulo je tako da mi je prijatelj poklonio tečaj. Dobio je nešto novaca, nudi to okolo, lud čovjek. Rekao mi je da odaberi nešto što bi me veselilo. Odbila sam barem pet puta...no kasnije mi je sinulo. Taj tečaj ću si teško sama priuštiti...on će ionako potrošiti taj novac...uzeti ću to. Uživala sam na tečaju, iako je bilo naporno mjesecima s posla juriti tamo. Još sam paralelno upisala i vozački pa mi je svaki dan bio radni do 7 navečer barem.
Završilo je s ispitom i žiriranom izložbom na koju sam upala sa završnim radom. Kojeg obožavam.

Neko dulje vrijeme nije se ništa prodalo, nisam se ni trudila jako. Onda se prodalo nekoliko stvari poznanicima, pa par stvari preko neta.
Prošli tjedan sam išla kod doktorice...i nekako smo došle na temu nakita, a ja sam baš imala jednu ogrlicu kod sebe. Rekla je...o, moderan dizajn, toga nema puno...i vidjelo se da joj se zbilja dopala.
Kako sam danas morala ponovo kod nje uzela sam sa sobom skoro sav nakit koji imam gotov.
Oduševila se sa jednom ogrlicom i naravno, kupila je. I još jednu za poklon nekome.
Nije to čak ni tako mala svota u pitanju...nije ni ogromna...ali moja sreća itekako jest.

Posebno zato što joj se sve toliko jako dopalo i ponovila mi je nekoliko puta kako se moram više reklamirati. A ukus joj je prilično sličan mom. Tako da je i iz ove nevolje kojoj još ne znam razlog ispalo i nešto dobrog.

A ja više vjerujem da će se jednom pojaviti i neka mala galerijica u mom životu...

jer ono što se iz ljubavi radi...cvjeta...

subota, 03.02.2018.

ta divna Istra...

U svim ovim godinama nekako najčešće završimo na godišnjem u Istri. Ne znam da li je to do dobrih i povoljnih ponuda, te regije ili ljudi...ili svega pomalo. Do sad smo lutali svuda, ono što me oduševilo bili su Kotli, jedan mali i dosta pust gradić zvan Oprtalj.

Selo Draguč koje nikada neću zaboraviti jer sam u njemu plakala kao kišna godina nakon što mi je krepao moj prvi i ljubljeni fotoaparat. Evo ga i sad stoji na polici i tu će vjerojatno ostati čitav život jer ta silina ljubavi prema fotografiji i želje za njime je nezaboravna. Radila sam dva tri mjeseca od 7 do 7 u nekom skladištu preko student servisa, dizala po 15tak kila teške kutije parfema na drugi kat polica...smršavila 10 kg u tjedan dana. Ali zaradila sam za fotoaparat i sve teškoće su nestale. Bio je samnom godinama, na svakom putu, na svakoj fešti, svuda. Imam dojam da se tek iza objektiva zaista opustim, postanem ja. Malo što drugo je u meni budilo takve osjećaje...




A naravno i nas je spojila. No, kako je on veći i bolji u tome, nekad mi se činilo da nisam dorasla tome. Nekad mi se ne da nositi aparat pa samo pokažem motiv pa neka on sve odradi. Sada više ne brinem...iako i dalje cijenim njegove savjete.

Na put smo krenuli u četvrtak. Pratila nas je duga iznad Zagreba.


Nakon odlične klope u Rijeci i još malo vožnje stigli smo u resort. Nisam očekivala hotel u nekom turističkom potpuno pustom dijelu...soba je bila nešto manja od očekivanog...sve ostalo savršeno. Posebno hrana. Welnes centar, ljubazno osoblje, sve besprijekorno čisto...ugodno, lijepo, uredno. Najprije smo prošetali uz obalu do Poreča, grad koji sam nekako propustila vidjeti do sad, a prekrasan je. Bilo je kišno i tmurno, no to nas nije spriječilo. Povratak u hotel, večera...oduševila me, plivanje u potpuno praznom bazenu...
Idući dan kiša, pa smo prvo otišli u saune...baš mi je pasalo, posebno zato što su mi pluća u totalnoj komi, dobila sam nešto poput sumameda i kašljem još uvijek gotovo neprekidno. Posebno noću. Dragi me zezao, što ja to radim noću; hripam i otvaram pa zatvaram prozor...dvijestotrideset puta na noć... haha, da...bilo je prevruće a grijanje nisam uspjela iskljućiti.
Poslije guštanja u welnesu otišli smo do Vrsara.

Bilo je isprva tmurno...gradić je bio gotovo potpuno pust...ali tako živopisan...prepun zanimljivih kutaka, šarenih vrata, kovanih ogradica...i par mačaka koje su spremno pozirale.


Popeli smo se do crkvice, zavukli u kojekakva dvorišta, fotkali dovratke i detalje.
Kasnije se i razvedrilo, pogled na oblake u daljini i male otočiće je bio prekrasan.
U luci je samo par deda komentiralo sve i svašta...i jedan zanimljivi razvlačio mrežu.
Sunce je palo, mi smo se vratili u Poreč. I on je bio prekrasan i pust uveče.
Planirali smo i danas još malo ga obići, no kakvo je bilo vrijeme ipak smo se odlučili krenuti prema Zagrebu odmah nakon još jednog prijepodneva u saunama.

Sve u svemu...zaista sam se odmorila. Onako, potpuno. Sretna sam. Ova godina je lijepo krenula, planovi za dalje su i bolji od ovog malog bijega u dvoje. I...samo s njim se osjećam toliko sretna. Znala sam to mislim onog trenutka kad sam prvi puta ugledala te plave oči (ne baš svjesna što će iz toga ispasti). Kažu da jednostavno znaš, taj jedan jedini, pravi put. I daleko smo od idealnog...imamo mana, imamo prepreka...prvenstveno to što njegov posao znači da ga jako jako puno nema tu. I da radi suludo vrijeme. Jer...kad je tu...onda je to jednostavno predivno. Kao ovaj vikend.
Prijateljica mi je rekla...pa, ne bi ti to nitko tolerirao...ti kao da si otišla vidjeti kako je drugdje pa si se vratila. Ja sam na to odgovorila, pa...smatram to komplimentom.

<	veljača, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv