Ovo je teška noć. Ovo je ona noć kad sam, prije 6 godina imala posljednju priliku vidjeti te dok dišeš.
Ovo je ona noć kad je u 6 ujutro zvonio telefon a ja sam sjela u krevetu kraj njega koji mi je govorio da se javim...a ja sam odbijala. Znala sam. Ovo je noć prije šest godina koja mi je nepovratno promijenila život i ne mogu je ni zaobići ni preskočiti. Ovo je noć kad smo svi ostali nekako slomljeni zauvijek.
I prijateljica je jedina rekla onu pravu istinu; nikada ne preboliš...samo se naučiš živjeti s tim.
Imao si pedeset i tri. Mjesec dana ranije vozio si jadnu mačku koju je susjed zračnicom upucao u oko veterinaru...i rekao da sad kad ste nju spasili, moraš ti doktoru. Dva tjedna kasnije, bila sam na poslu, svirala je Springsteenova Streets of Philadelphia na radiu...mama je nazvala i svijet se srušio. Tumor, metastaze, želudac, pluća, limfa....kosti. Niti dva tjedna kasnije...bio je 10.02.
I ne želim sad pisati o tome kako si otišao...nego kakav si bio. A bio si ljudina.
Usadio si u nas ono što se više ne cijeni onoliko koliko bi trebalo. Poštenje. Iskrenost. Radost. Snagu. Požrtvovnost. Ljubav prema životinjama. Cvijeću. Prirodi. Ljudima. Šumi. Metalu. Radu.
Govorio si: tvoje znanje ti nitko ne može uzeti.
Nije bilo osobe koja te sretala kojoj nisi barem nekako pomogao. Tisuću si puta, pričala je mama skupljao okolo pijance i vozio ih doma. Svima si htio pomoći i mogao jer, znao si svašta. Složiti struju, krov, popraviti auto, napraviti neki dio od metala. Voljeli su te tvoji šefovi...ne zato što si bio cvijet od naravi (bio si težak i sitničav, perfekcionist i idealist) nego zato što "takvih majstora više nema".
Nasmijavao si nas ludim i smiješnim vicevima...
onaj o pužu neću nikada zaboraviti; došao je puž u grad...ljudi tamo nikad nisu vidjeli puža, nisu znali što je to...čude se tako oni, ne znaju što je to...pa se dogovore da će pozvati gradonačelnika jer ipak je on najpametniji u gradu, on će znati što je to...i tako, dođe gradonačelnik, pogleda on puža...i stane...a svi išćekuju...a on izvali; a nekaj je kad nekam ide...
Volio si prirodu, fotografiju, motore, društvo, zabave, glazbu, metale...sve ono što volim i ja. Od dobrog dijela toga si me pokušao držati podalje...pogotovo fotografije. Možda je baš zato ona bila najzanimljivija. Kako i ne bi kad si se čitav život ispred mene igrao nečim tako zanimljivim a meni nisi dao...
Bio si beskrajno ponosan kad sam napokon diplomirala...
Naučio si raditi na kompjutoru s 50 godina. Bez i mrve znanja engleskog.
Bio si sanjar, idealista, vjerovao si u dobro u ljudima. Volio si glazbu, pjevušio tisuću puta neke svoje pjesme. Svirao gitaru...uzeti ću je jednom i ja i naučiti svirati, ne zanima me.
Svaki si dan išao po mene u školu, da ne hodam pješke sama kroz neosvjetljenu šumu par kilometara.
Nema toga što ne bi napravio za brata.
Što god smo poželjeli, nekako si nam omogućio. Iako nisi imao puno.
Možda ne novaca...svega onog ostalog, što život čini vrijednim imao si jako puno. I ponosna sam što mogu reći da sam tvoja kćer, jer tko god te poznavao reći će da si bio dobar čovjek. Sa iskrenim osmjehom.
Post je objavljen 10.02.2018. u 03:56 sati.