16.02.2009. ako se vratite toliko davno, točno prije 9 godina, na samo Valentinovo prekinula sam tada svoju najdulju vezu. Od 5 godina. Bili smo sa prijateljima na Murteru, nisu nam vjerovali sve dok nisam odselila koji tjedan kasnije.
Jučer...sam ipak podigla telefon, i istresla sve. Kako se usudio, napisati ovo; sretno valentinovo...od tebe ni poziva ni razglednice. Nakon što je...nakon savršenog vikenda kad smo oboje stvarno bili sretni, počeo izbjegavati me...radio, radio, pa opet radio. Otkazao tri dogovora...i nakon toga zvao čak jedan puta u tri dana, prije te nesretne poruke.
Objasnila sam mu u suzama da bi ja, da mi se netko ne javlja dva dana zvala barem 20 puta. I grebala mu po vratima. I da bi ako već imam posla do 7, u 8 došla do nekog koga volim. Da je imao 7 mojih godina i više ih nema, barem ne ovako. Možda jednom možemo biti prijatelji kad prebolim. Teško si život bez njega mogu zamisliti. Da bih čekala pred vratima i da zaslužujem barem pola od toga što sama dajem.
I nema toga čime bi me više mogao uvjeriti da je to shvatio ili prihvatio. Da bi Valentinovo trebalo biti svaki dan i da bi netko trebao željeti biti s tobom, a ne da ga moraš moliti da bude. I da neka se prestane izgovarati s poslom. Tko želi uvijek nađe vremena.
Čekala sam gotovo do ponoći...prije nego što sam ridajući skinula sliku sa zida. Njegovu, potpisanu...koja je tu stajala cijelo vrijeme čak i ovih godinu dana koliko nismo bili zajedno. Kolegica mi uporno govori, prekidali ste vi i prije pa si mu se vraćala, budeš i ponovo. Ali, skinula sam sliku. Neću.
Sva ljubav svijeta ne može natjerati nekog da te voli onako kako zaslužuješ. Ako on to iz nekog razloga ne može.
Ovo je prvi puta od moje 18te da sam sama. Bez ikoga u rezervi. Sa svojim curama...snovima, planovima.
Ovaj puta je drugačije.
Post je objavljen 15.02.2018. u 00:12 sati.