so far away...

subota, 24.10.2015.

pa dobro što još?

Sjećam se jednog dana, prije kojih 2 godine. Radila sam u slastičarni. Naletio je neki polupoznati kolega s faksa i prokomentirao, ajme, kaj je tebe snašlo. Nakon toga sam u jurnjavi po stepenica sudarila se s komadom betona koji je bio prenisko postavljen.
Pa sam krenula doma, da bi me zvala cimerica, njena mačka se popišala i pokenjala na moj novi anatomski skupi madrac.

U tom trenutku sam poludila, pogledala prema nebu i pitala, dobro kaj još? Koje se još prokleto sranje može dogoditi?

Niti stotinjak metara dalje, vozim se, a ono iz haustora naglo izlječe radnik s tačkama. Srećom nisam prebrzo vozila, pa je susret s tačkama prošao bez ozljeda i preleta preko njih. Samo sa salvom mojih psovki i izjavom, evo, naravno da se može desit još sranja....i smijehom radnika koji su se našli u blizini.

Pamtim taj dan jer je doslovno bio odgovor na pitanje, da, može se još štošta lošeg desiti.

Ove godine, nakon što se nanizalo opet dosta dragih mi i mladih ljudi koji su umrli...sam opet rekla nešto sudbonosno.
Naime, stric je bio loše, ja sam za vikend išla u Istru, nakon duljeg stresnog razdoblja. Tamo je meni krepao fotić. Bratu je doma crknuo traktor. I za kraj, ono najgore od svega, umro je stric. Nakon toga, sprovod i mi hoćemo krenuti k svojima, krepao je i auto.
U tom trenutku sam rekla....dobro, neka se sve kvari, samo nek mi neko vrijeme ne umiru ljudi.

Otad nitko nije umro, no količina drugih problema se udeseterostručila.

Trebalo mi je sto godina da položim vozački, konačno sam uspjela. Tečaj izrade nakita je završio, rad je još na izložbi, katalog sam nekako uspjela dovršiti nakon tri mjeseca rada od 8 do 8. Zdravlje koje je svako toliko nešto zezalo se donekle sredilo.

Mislila sam da sad napokon mogu predahnuti.
Ali ne...tek sad počinje zabava. Stanje na poslu se taman zahladilo i došlo do razine da mi se čini da ću dobiti otkaz koliko je šefica bila loše nastrojena prema meni netom nakon završetka kataloga.
I taman sam tih dana napokon otišla zubaru.

E, a ono što sam tamo čula je kombinacija dviju mojih najgorih noćnih mora: zubara i kredita.
Naime, sve što je na mojim ionako jadnim i krhkim i nikakvim zubima rađeno, napravljeno je loše. Nemam drugu opciju nego napraviti jedan most dolje i krunice gore od petice do petice. Suma je cca 40.000 kn.

Tih novaca nemam. Nije opcija rješavati jedan po jedan zub (što mi je frendica rekla i oduševila sam se idejom da štedim pa rješavam dio po dio)...ne preostaje mi druga opcija nego dići kredit da sredim zube.

Osjećam se kao da sam stala pred zid preko kojeg ne mogu. Guši me pomisao na kredit, činjenicu da ću idućih pet godina vjerojatno raditi samo za to da si platim osnovne troškove i vratim taj dug.
Vjerovala sam da ću u tom razdoblju već uštediti nešto pa zbrisati iz ove države. Ne drži me više ništa, kako nema ove veze koja mi je ipak bila prepreka da krenem dalje. Svoje ću vidjeti, nisu više avioni tako skupi.

Ali ne...sad nemam ideju kako. Osim ako se zaista ne proslavim s nakitom i uspijem to dobro prodavati. To mi je jedini tračak nade, to i ove dvije divne prijateljice s tečaja koje dijele isti san i uvijek okrenu na pozitivu.

Ljudi koji me znaju i ljudi koji me znaju površno govore isto...ti si pozitivna.
Jesam. Imala sam štošta na tanjuru do sad u životu...od nekih daleko gore...od nekih drugih ipak bolje i toga sam uvijek svjesna. I uvijek se kobeljam, borim, trudim.

Preboljela sam tatu, njegovu preranu smrt.
Snašla sam se u gradu, kad nisam imala posao i sa 1800 kn u džepu (uz malu pomoć nekih ljudi).
Brinem se za sebe, trudim se, stalno nekog boga radim...često i uz posao.
Učim nešto novo...

Pa ipak, nikako da se odlijepim od toga da sam platila samo ono osnovno...i da mi je veliki lukuz kupiti novu jaknu ili nešto od alata za raditi nakit. Žudim za putovanjima, a ne mogu čak ni otići na par dana negdje unutar Hrvatske.
Silno želim odseliti nekud van, a ne mogu ni skupiti lovu za otići.

I pitam se kako čovjek tako prokleto zaglavi?

Možda sve ispadne dobro. Znam da ću se boriti kako god.

Da ću uz svu silinu suza na zubarskom stolcu (da, čak je i suza jučer krenula, dok mi je zabijao iglu negdje do oka), ipak na kraju imati daleko ljepši osmjeh. Iako će neki autić pričekati bolja vremena. Ili će stvarno brat kupiti jugića i srediti mi ga.

Tko zna...
Jučer nakon ove vijest da moram svu tu lovu naći odmah, činilo se kao da izlaza nema. I danas je još gorak okus u ustima...ali, borit ću se i dalje. I ostati pozitivna.

A ova država neka ide k vragu, koliko god se svim silama trudi da me zarobi, neće. Makar kako kaže brat s pedeset tek otišla.

24.10.2015. u 06:50 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 14.10.2015.

kako otići?

Kako otići kad nisi ni sam siguran da to želiš?

Brojim 11 dana od prekida...otišla sam, rekla da ne mogu tako, objasnila zašto...shvatio je, ne gnjavi, ne zove...iako bi ja to željela, da me opsjeda i bori se za mene...za promjenu...no to ne bi bio on.

Čini mi se davno i daleko ponekad sve to...ponekad (sad) pregovaram sama sa sobom i moljakam za možda samo još koji mali zagrljaj...samo par njih. Jedan dan za one dobre stare dane...

Odvratno je prekidati nešto što je trajalo pet godina. A već sam drugi puta prisiljena napraviti tako nešto. Ne možeš zajedno, ne ide, sve si probao...i nije tako očajno ni strašno, tim je teže odlučiti da nije dovoljno dobro. Iako negdje duboko u sebi jako dobro znam da nije dovoljno dobro.

Teško je zaboraviti na plavi pogled...sve one neke sretne dane...o, da, ulovilo me. Nostalgija. Iako negdje u sebi znam da sam odlučila i da nema natrag...voljela bi da ima...

14.10.2015. u 19:35 • 0 Komentara • Print • #

petak, 09.10.2015.

jesenji...

Kao da mi je netko napravio golemu rupu negdje u trbuhu. Takav je osjećaj. Praznine koja povremeno prostruji kroz mene kao vjetar, kao da me netko udari, onako snažno u trbuh...

I hodam okolo snažna, odolijevam, borim se. Čudno je kad najednom nestane nešto na što si tako navikao. Pet godina...poziva, susreta, dodira, svega...okrećem se za svakim prolaznikom, biciklistom koji mu i malo sliči.

Ponekad mi se čini da sam kao izgubljeno pseto. Ponekad sam snažna i neranjiva i napokon svoja i slobodna.
Divim se jeseni, slušam glazbu, šećem, trčim, tražim se...

Kakva je to ljubav, što ja to napravim, da se zaboravim diviti životu? Biti oduševljena psom koji je nešto skrivio i gleda pokorno vlasnika ili pticom koja iz visine baca orahe na asfalt da ih razbije. Bojama u drveću i vjetrom koji ti mrsi kosu? Glazbom koju sam voljela i koja je sad najednom tako beskrajno prikladna?

I znam da nije do njega, sama tu puno toga napravim. Izgubim se, puštajući da drugi voze. Nije čudo da baš sad, kad sam napokon savladala taj svoj veliki strah od uzimanja volana u svoje ruke, napokon i život uzimam. Znam, ulovila sam se na ovom mjestu već nekoliko puta...tako je bilo lakše, tako nisam ja sama bila odgovorna za sve...

Vrijeme je za promjene...pročitala sam neki dan na groblju jedan citat: Sjeti se da smo bili mi, ono što si sada ti...i da ćeš biti ti ono što smo sada mi. Imati to na umu svaki dan, živjeti ga kao da nema sutra...i prestati čekati, bolje dane, bolja vremena, nekoga, nešto...da se dogodi, promijeni...
Umjesto toga sanjati budan i ostvarivati korak po korak od tih snova...
Možda me ne odvedu ondje gdje planiram...ali odvest će me nekamo...

Više neću stajati u mjestu.

P.S. Želim da patiš. Da te boli kao i mene, kao da ti je netko istrrgnuo, iščupao i smrvio najbolji dio tebe. Kao da nema sutra. Želim da požališ.

09.10.2015. u 16:31 • 2 Komentara • Print • #

subota, 03.10.2015.

prokleto...

Kako, pobogu, pregrmiti i preboljeti to?
Tisuću sam puta (ajd ne seri, svega 4-5-6 puta) mislila sam da nekog volim...baš onako, zapravo...

Ali samo je jednom gravitacija promijenila smjer...

Samo se jednom sve poremetilo, samo je jednom sve stalo i pokrenulo se iznova...samo je jednom život stao...
Tamo na prokletoj Trešnjevci, tamo negdje osmog dvanaestog dvije i desete. Kad sam se ulovila najvećeg petra pana u svom životu. I jedinog za kojim sam ridala kao da mi je netko otrgnuo komad mene kad sam zalupila za sobom vrata zelenog malog auta i čovjeka kojeg volim, a ne želim više voljeti.

Jer to tako prokleto, prokleto boli, kao da voliš zid koji ti nikada neće moći uzvratiti. Pa tko normalan voli zidove....ajde, budalo, uzmi još jednu mačku...

Možda stvarno imam daddy issues. Možda imam problem kojeg i nisam svjesna, čitav prokleti život ganjam nešto neuhvatljivo, il su nedodirljivi il su sjebani...il tješim, il lječim, il pomažem il pokušavam promjeniti iz temelja. Pa jebemu, kaj će meni gotov čovjek, meni treba projekt. Ajmo uzeti nezlupani, neizbrušeni komad kamena il bakra, pa napraviti sama nešto iz toga. E ne ide ti draga moja to tako. Žalim. Ćetrdeseto i nešto godišnjak koji u životu nije imao vezu i ne može se obvezati na životu održati ni zlatnu ribicu, jebemu...nije materijal za vezu. Jebiga, nećeš draga moja živjeti s njime, nikada, nećete imati dva psa i jednu mačku i kućicu i ogradicu. Ne. Žalim.
Nećete na koncerte, niti će te hvaliti i maziti i paziti i biti tu. Je, super su te juhice koje dobiješ kad si bolesna i maženje i svašta nešto, ali, draga moja, kaj je sa svim onim pustim i praznim i usamljenim nedjeljama? Jel normalno to da zavidiš isto koliko si sretna zbog nje frendici koja ima normalnu vezu?

Nećeš ti promijeniti nekoga. Od kud ti ta ideja. Da, znam, ti si lutalica, ali draga moja, ti se itekako vežeš kad zavoliš....ko pas lutalica kome netko donese klopicu. I pomazi ga i makne s kiše. Jednako očajno i beskrajno.

Al draga moja, muški nisu odani psi, oni prvo misle na sebe i imaju neku svoju logiku. Ne očekuj da ćeš je ikad shvatiti. Samo molim te, nemoj, nikada više dozvoliti...da njih staviš ispred sebe, molim te.

Pijana, trijezna, sama, s petsto mačaka...idi za onim ljubavima od kojih ima koristi, voli bakar i nebo i fotografiju, šetnje i glazbu...
nemoj petra pana, molim te.

03.10.2015. u 21:40 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>