so far away...

nedjelja, 27.09.2015.

Hrabrost???

Kako je moj post završio na naslovnici? Bloga kojeg gotovo nitko ne čita. I zašto sam ga brisala?

I zašto sam u 10 navečer plačući došla doma, dovoljno pijana da budem iskrena prema sebi, nakon cijelog popodneva pretresanja svega s najdražim mi prijateljima. Dovoljno tužna i ljuta na sebe što sam brisala post, dala samoj sebi da me zaplaši činjenica da bi se dragi moji poslodavci u tekstu vrlo lako prepoznali i možda mi sjeli za vrat nekom tužbom ili tko zna kakvim zagorčavanjem života?

Priznavajući sebi da sam pokleknula, da prvi puta nisam ostala stajati iza svojih riječi, ja, borac za pravdu, idealist, sanjar, koja nikada do sad nisam pokleknula ni predala se. Da sam nekako...barem malo i barem na kratko odustala od sebe.

Tužna jer će svi reći da si u pravu, na prvu. Ali kad treba nešto reći, napraviti, pognuti glavu. Praviti se da ne čuju galamu.
Reći ti da sve previše uzimaš srcu, da si idealist, da to nema smisla. Da nema smisla svađati se sa šefovima....da ti treba taj novac, da u Hrvatskoj ne možeš bolje, pa kaj ti hoćeš, plaća ti je redovna. Nitko te ne tuće, kaj ne???

Ljudi moji, živimo u svijetu u kojem je tehnologija toliko napredna da bi svi mogli živjeti dobro i pristojno i raditi ono što vole. Da ne bi trebalo rata, maltretiranja, ničega ovog oko nas. Imamo sve kaj treba za to....ali ne....treba grabiti novac, resurse, otimati sve što išta vrijedi, nemilosrdno, gazeći, preko svega i svih. Zgomilati sve to prokleto sranje na jednu hrpu, i zgromiti sve putem.

Mi već debelo živimo u onom filmu Time u kojem ljudi kupuju malo vremena života.

Svo to vrijeme koje ostavimo za nečiji profit (zasigurno ne naš) je nepovratno...život je jedan.

Gdje su ljudi koji će cijeniti druge, pomoći, gdje je iskrenost, gdje je dobrota, gdje je podrška, gdje je ljubav, gdje je nestao život?

Izgubili smo zadnji trag smisla. I ono što me najviše rastužuje je kad ti sto ljudi kaže isto....u pravu si ti, ali to jednostavno tako, ne možeš tu ništa.

petak, 18.09.2015.

imali većeg zla?

Imali na svijetu većeg zla od neudane tridesetogodišnje žene?

S vremenom kako sam zašla u to desetljeće života, sve se više pitam isto. Zapričali se mi danas pod pauzom o životinjama i ljubavi prema njima i svemu sličnome. Da bi razgovor otišao na temu granica u odnosu sa životinjama, kolegi je nepojmljivo da ti pas ulazi u kuću, sjedi kraj tebe uz stol i sve slično. Njemu se to gadi, sve se više i više uzrujavao kako su se naši stavovi razilazili i razgovor napredovao.

Ja sam u jednom trenutku možda netaktično rekla da ima ljudi koji više i koji manje vole životinje...pa je on na to reagirao da on ne voli svog psa manje zato što ga ostavlja na dvorištu ili ne spava s njim u krevetu. Dok sam se ja brzo ispravila kako nisam mislila da ga manje voli, nego da jednostavno ima druge granice u tom odnosu i da mislim da ti životinja s kojom dijeliš prostor (a ova moja mačka je moja prva takva životinja) daleko više prirasta srcu i upoznajete se puno bolje. Do te razine da te prilično dobro razumije i ti nju...

I na to kreće rafal: Imam ja neke dvije tete koje su isto tako ko i ti ostale neudane i nisu imale djecu. Pa su te svoje pse zvale svojom djecom, plaćale im operacije od par tisuća tada maraka....la la...
A meni vilica pala na pod kod ovog isto kao i ti...to sam i ponovila njemu onako u šoku, a on je nastavio po svom.

Kad ti imaš djecu, onda tebi padnu životinje u drugi plan, shvatiš tko ti je bitan.

Nije to nešto što nisam mogla očekivati od tog kolege...i pitam se zašto me toliko šokiralo. Mora da je element iznenađenja.
Jer kako od razgovora o tome kako se odnosiš prema životinji, dođeš do toga da te maltene strpaju u koš poludjele usidjelice sa 15 mačaka?

WTF, meni zbilja nije jasno. Kaže mi prijateljica, ti si od onih ljudi kojima paše sloboda. I to stoji, potvrdili bi mnogi koji me znaju. Radim, neovisna sam, izgledam ok, ne patim jer sam sama, nemam nikakav bolestan odnos s mačkom, mačka je meni životinja jako prirasla srcu ali mi nikako nije zamjena za dijete koje nikad nisam ni željela.
Čitav život živim sa životinjama i obožavam ih, bilo je normalno da ću onda kada to bude moja odluka i kad ću se za nju moći brinuti kako ja želim uzeti jednu.
Požalila sam u nekoliko navrata jer i to je odgovornost zbog koje ne možeš sprdnuti se danas da sutra ideš u London na 3 dana pa otputovati bez dosta logistike kako zbrinuti mačku. Ali isto tako puno ti sreće donese njena igra, njeno razumijevanje, njeno predenje kad je najteže. To da ti uvijek dođe kad si bolestan, jadan, treba te utješiti i kuži te ponekad daleko bolje od ljudi i bez očitavanja lekcija i "ispravljanja" tebe. Već šutnjom i potporom, ono što malo ljudi shvaća da je jedino što trebaš kad ti je teško. Zagrljaj i svijest da je netko tu za tebe.

A ne da kad ti netko umre krene svatko sa pričom, a je i meni je teta deda strina ujna šukundjed i pitajboga ko umro od toga toga i toga i još te udavi u nedogled onom dosadnom pričom koju ti onako poluizbezumljen nisi ni u stanju niti želiš slušati a ljudi ti uporno serviraju.

I tako, evo, još se ponekad šokiram skoro pa onoliko koliko sam se šokirala još u gimnaziji kad sam prvi puta pred većim društvom izjavila kako uopće ne želim djecu i dobila vrlo glasno zgražanje i odgovor: Pa ti si čudovište....

Nije mi jasno po čemu je to jedan životni izbor toliko bolji, praviji i ispravniji od drugog. Zašto je tako prokleto teško gledati nekog tko je drugačiji i vrlo vjerojatno i djeluje sretan ispunjen i zadovoljan takav kakav je, bez da ga žališ, pokušavaš preobratiti ili čak otvoreno vrijeđaš bez pardona???

Kaj je to tako prokleto opasno u neovisnim lajavim ženama koje žive same s mačkama a imaju 30 i koju?

utorak, 08.09.2015.

ganjati snove...

Nevjerojatno je kako ti se neke želje u životu (a najčešće samo one prave, iz srca) same od sebe ostvare i bez puno uplitanja s tvoje strane.

Barem mi se tako čini sa svim onim najboljim poslovima u životu, koji su dolazili meni, bez da sam ih tražila. S ispunjenim željama o ovom tečaju izrade nakita od srebra, bakra i sličnog, koji je eto, pao s neba...

I donio toliko prekrasnih stvari...kao prvo, dvije seke, barem sam ih tako prepoznala, cure sa tečaja koje su lude koliko i ja i složile smo se kao da se oduvijek znamo. Cijelo to društvance, činjenicu da smo pola godine dva dana tjedno provodile lupajući i kuckajući po bakru, srebru, koječemu. Dobar profesor, ležerna atmosfera...mjesto zbog kojeg se veseliš ponedjeljku i nakon posla se dolaziš odmoriti.

Iako je taj tempo koji sam si složila bio sve samo ne odmor...vozački, pa tečaj, sve to uz posao i tako skoro pola godine...nisam imala ni jedan dan slobodan nakon posla. Pa ipak, isplatilo se.

Nakon tečaja mogle smo se prijaviti s našim radovima za izložbu, pa sam prijavila završni rad. Koji ima svoju priču, a bome je i velik i poseban, ali najviše mi znači zbog one osobne priče koja stoji iza njega.
Naime...u svoj silnoj gužvi i depri u trenutku kad je završavao tečaj, počinjao kaos oko kataloga na poslu i nisam uspjevala položiti vozački, trebalo je smisliti skicu za završni rad. Taj vikend sam išla kod svojih i crtala, pregledavala web, tražila inspiraciju i sve što sam napravila nikako mi nije bilo ono pravo. Onda sam sjela piti kavu ujutro na terasi i zagledala se u jednu djetelinicu.
Nju je mama dobila od bake, tatine mame, nakon što je umro tata. Donio ju je stric, koji je isto umro ove godine. I u sekundi se rodila ideja da tu djetelinicu pretvorim u komad ogrlice. Malo crtanja, malo izmjena na licu mjesta (kako to uvijek biva) i ljubičasta bakrena djetelina je postala zeleno plavo mesingano čudo.

I završila na izložbi zajedno s takvim radovima da sam se smrzla kad sam vidjela uz kakve majstorice stoji i moj rad.

I ponosna sam i sretna...i znam tko bi bio ponosan da je tu. Onaj tko me naučio da ne možeš saviti komad metala bez da ga prije malo ispiliš u v. I tko je u mene usadio tu neku ljubav prema stvaranju nečega iz ploče bezveznog lima.

Tata, nadam se da gledaš.

(jedan od radova)

<	rujan, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv