Marketing
ganjati snove...
Nevjerojatno je kako ti se neke želje u životu (a najčešće samo one prave, iz srca) same od sebe ostvare i bez puno uplitanja s tvoje strane.
Barem mi se tako čini sa svim onim najboljim poslovima u životu, koji su dolazili meni, bez da sam ih tražila. S ispunjenim željama o ovom tečaju izrade nakita od srebra, bakra i sličnog, koji je eto, pao s neba...
I donio toliko prekrasnih stvari...kao prvo, dvije seke, barem sam ih tako prepoznala, cure sa tečaja koje su lude koliko i ja i složile smo se kao da se oduvijek znamo. Cijelo to društvance, činjenicu da smo pola godine dva dana tjedno provodile lupajući i kuckajući po bakru, srebru, koječemu. Dobar profesor, ležerna atmosfera...mjesto zbog kojeg se veseliš ponedjeljku i nakon posla se dolaziš odmoriti.
Iako je taj tempo koji sam si složila bio sve samo ne odmor...vozački, pa tečaj, sve to uz posao i tako skoro pola godine...nisam imala ni jedan dan slobodan nakon posla. Pa ipak, isplatilo se.
Nakon tečaja mogle smo se prijaviti s našim radovima za izložbu, pa sam prijavila završni rad. Koji ima svoju priču, a bome je i velik i poseban, ali najviše mi znači zbog one osobne priče koja stoji iza njega.
Naime...u svoj silnoj gužvi i depri u trenutku kad je završavao tečaj, počinjao kaos oko kataloga na poslu i nisam uspjevala položiti vozački, trebalo je smisliti skicu za završni rad. Taj vikend sam išla kod svojih i crtala, pregledavala web, tražila inspiraciju i sve što sam napravila nikako mi nije bilo ono pravo. Onda sam sjela piti kavu ujutro na terasi i zagledala se u jednu djetelinicu.
Nju je mama dobila od bake, tatine mame, nakon što je umro tata. Donio ju je stric, koji je isto umro ove godine. I u sekundi se rodila ideja da tu djetelinicu pretvorim u komad ogrlice. Malo crtanja, malo izmjena na licu mjesta (kako to uvijek biva) i ljubičasta bakrena djetelina je postala zeleno plavo mesingano čudo.
I završila na izložbi zajedno s takvim radovima da sam se smrzla kad sam vidjela uz kakve majstorice stoji i moj rad.
I ponosna sam i sretna...i znam tko bi bio ponosan da je tu. Onaj tko me naučio da ne možeš saviti komad metala bez da ga prije malo ispiliš u v. I tko je u mene usadio tu neku ljubav prema stvaranju nečega iz ploče bezveznog lima.
Tata, nadam se da gledaš.
(jedan od radova)
Post je objavljen 08.09.2015. u 05:33 sati.