so far away...

srijeda, 26.08.2015.

ipak nisam...

Znam, pisala sam da je gotovo. Da odlazim, da ne mogu više. Izdržala sam ravno tjedan dana dok me plavi pogled opet nije razoružao. I trudi se i shvatio je da je ovo zadnja prilika.

Da se onaj lav u meni kojemu treba sto godina da se probudi i zauzme za sebe ipak javio. I da s njim nema šale. Svi koji su bili tu i iskušavali te granice znaju da sam tolerantna do neba i natrag...ali kad izgubim strpljenje onda rušim mostove. Jer...koliko god to neki mislili, nisam glupa. I vidim i čujem i jako jako dobro osjetim nečije namjere, nečiju privrženost i nečije želje od mene. Samo...često sam to ignorirala...I obilo mi se o glavu, gazili su me ko nosorog vatru, temeljito. Ali to je očito bila škola koju sam morala proći.

Sad toleriram daleko manje. Pa ipak, promakne koja...i taj naš odnos je zaista čudan. Zalijepilo nas je nešto jedno za drugo takvom silinom da mi se činilo da je gravitacija promijenila smjer. Nisam ga doživljavala kao nekog potencijalnog, ipak je dosta stariji...samo sam ga slušala iako je pričao i pričao a ja pojma nisam imala o čemu. Samo je bilo bitno slušati taj glas.

Nisam bila sigurna tko mi je...prijatelj, dečko, netko za "maženje"...ili sve zajedno. Ili ništa od toga. Taj odnos nikad nije definiran, a trajemo već 5 godina. I bilo je tu loših stvari...jedna njegova blesava laž koja me se nije ticala ali pri kojoj je ustrajao i povrijedio me jako...pa prekid od mjesec dana. I onda polako puštanje natrag. Njegova službena putovanja kojih je s vremenom sve više i stvarno je teško održati ikakav odnos kad ima 2 slobodna dana u mjesecu. Razlog je to da kolege s podsmjehom nešto komentiraju. Odbijanje suživota. Da, kad tako gledam, sa strane bi i sama rekla da nešto tu ne valja.

Pa ipak...poznajem ga i dovoljno sam intuitivna da nekad naslutim zlo i prije nego što krene. Pa bi vjerojatno i u ovom slučaju taj moj radar davno proradio.

Zato, za sad...kad vidim da sada kad smo na godišnjem svaki dan trći k meni...i da je tu kad može biti. Mogu reći samo da je to za sada dovoljno.

Ali...ima jedno ali...a zove se Irska. I svijet i putovanja i sve ono što dugo, dugo sanjam...i kao i svi moji dugo sanjani snovi, jednom će doći na red.
A on je već jednom otišao van i vratio se...sad žali...ali ima siguran posao koji mu je ok (iz dana u dan ipak sve manje)...i misli da je prestar za novi početak. Ne želi čak ni putovati u pola zemalja svijeta. Ma da pola...hoće ići jedino u Češku i Slovačku i to je manje više to. Ok...i Austriju.

A ja...ovakva kakva jesam, čekam u niskom startu priliku koju si moram nekako stvoriti....da poletim, odjurim, prođem svijeta. Jer...kao mala, ja nisam sanjala djecu, brak, obitelj. Sanjala sam dobar posao, putovanja, željela sam raditi kao fotograf za National geographic... željela sam vidjeti svijeta. Živjeti drugdje, vidjeti kako je to. Samo to.

I ne mogu dozvoliti da me netko zaustavi u tome. Zamjerila bi njemu, sebi. I on to zna, od onog trenutka kad sam mu pričala o tome da želim otići iz ove države. Vozili smo se negdje na Borongaju...on je samo stavio ruku na moje koljeno i rekao, nemoj da te ja držim, ako želiš samo idi. I zahladio odnos tada malo.

Kasnije sam saznala za Šveđanku...jedinu značajnu osobu u njegovom životu, odlazak gore, povratak i tu priču.

I mislim da smo oboje svjesni čitavo vrijeme da koliko god divno bilo...a bilo je, imamo rok trajanja. Ali do tad...i dok vidim da se trudi...ne zanima me...njegova sam.


PS Položila sam vozački....napokon...a šefovi su uz prekovremene uplatili i bonus prije godišnjeg. Za rođendan sam dobila komad bakra i još jednu bušilicu :D

petak, 07.08.2015.

vozački, bankrot, parade i kičma...

Nemam vozačku. Iako se od malena obožavam voziti i vožnja je jedna od stvari koja me najviše opuštala, ideja da ja upravljam autom me užasavala. S osamnaest sam odbila ponudu staraca da idem polagati, kad je cijena bila oko 3.000 kn.
Kasnije, ili nije bilo novaca, vremena, nekako se uvijek nešto zakompliciralo kad bi to naumila.

I eto, ove godine, napokon, krenem ja u autoškolu. Prođu predavanja, sve super, testove prođem iz prve, sve mi je bilo točno. Čudio se striček tamo. Eh, ali....krenula onda vožnja. Kako sam dobila na poklon još jedan tečaj (obrada metala, izrada suvremenog nakita)...preklopilo mi se to dvoje, cijelu godinu sam poslije posla jurcala ili na vožnju ili na tečaj.

Isprva je bilo ok, kasnije je postalo malo naporno...

Prvi sat vožnje...parking, kretanje, vrćenje u krug...bilo je ok...na kraju sata idemo mi na cestu...pala je kiša, auto zamagljen da ne vidim apsolutno ništa, a ne znam ni kamo trebam gledati, užas. Instruktor galami, uzima mi volan...horor.

Drugi sat...parking pored autobusne stanice. Ja sjedam u auto, on mi kaže izađi na cestu...izlazim, bus stoji pored...ja sam napravila prevelik luk, s druge strane dolazi auto. Instruktor vikne da će me pogoditi taj auto, ja naglo okrenem volanom i skoro se zabijam u bus...uspijem se izmotati bez da ogrebem auto ili bus....

I tu kreće moj teror zvan autoškola. Svaki sat vožnje bio je popraćen nervozom, bolovima u želucu i strahom takvih razmjera da je to bilo nešto strašno. Pohvala od mog instruktora nikada nije bilo. Galame i pokuda, hrpa...
Borila sam se sa žmigavcima, naprosto je bilo teško uključiti ih bez da se ugase nakon pola minute. Auto mi se nije gasio, udarila nisam nikoga...parkiranje je isprva bilo super, kasnije teže, ne znam zašto.

U to vrijeme umro mi je i stric. Par dana nakon sprovoda, još sva potištena ja u autu. Vozimo se u koloni u 5 popodne preko mosta kod Bundeka. Instruktor mi kaže da se prestroji u bržu traku...nemam pojma kako to izvesti, gužva je odvratna...ja usporim i krenem...on mi otima volan, dere se da moram ubrzati. Ja briznem u plač. Nasred jebene Slavonske...odemo do nekog parkinga da se smirim.

Sad se prestrojavam kao velika. No, pala sam tri puta i užasavam se izlaska na ispit. Ne bojim se više vožnje, solidno vozim...padam zbog glupih grešaka i činjenice da se na ispitu tresem kao prut. Pa znaju da me mogu rušiti zbog žmigavca upaljenog tri sekunde prerano. Ili toga što sam bila prespora. Na ispitu prije toga sam bila prebrza. Jbg, možda jednom nađem sredinu.

Do sad me vozački koštao oko 10.000 kn. Ne želim ni zamišljati koliko bi još mogao ako ne riješim taj svoj strah. Istekao mi je lječnički, to moram ponovo platiti. Od početka godine ne mogu si priuštiti baš ništa jer osim na stanarinu, hranu i režije svaka lipa ide za vozački.

Zadnji ispit sam prijavila, no morala sam ga odgoditi jer me ulovila kičma...vrtoglavica, trne ruka itd. Radim prekovremene već više od mjesec dana, katalog je negdje na 2/3 i mene u najgorem mogućem trenutku sustigne činjenica da ne vježbam i sjedim cijele dane za kompom.

Prošlo je tjedan dana, sve je u redu dok nisam za kompom, čim sjednem krenu vrtoglavice, trnci i bolovi.
Za sve silne prekovremene na plaći sam dobila 1000 kuna više.

Kad sve podijelim, to je satnica od 23 kn...a poslodavac je državi uplatio 42. Tih tisuću kuna je...5-6 masaža koje si bi morala platiti da kičmu dovedem koliko toliko u funkcionalno stanje?

Kako je moguće ako je porez i 25 % da ti od 42 kn dobiješ 23? Ok, išla mi je matematika, ona komplicirana, a ova jednostavna nije...pa mi ipak tu nije ništa jasno.

Kako je moguće da s prosječnom hrvatskom plaćom ja mogu: platiti stan i režije, prehraniti se, platiti vozački...ali nakon toga mi ne ostaje za cipele (a stare se raspale)?
Kako to da si ne mogu u godinu dana priuštiti jedan godišnji?

Ljuta sam, frustrirana i nije mi jasno. Zaista.
Jer mislila sam da će sve biti bolje kad dobijem posao. Da će se sve riješiti, da ću imati novaca da pristojno živim i da ću zažmiriti na ono gdje živim.

Zaista sam to mislila.
Ali ne mogu. Plaća je porasla, porasli su i troškovi, na kraju imam i manje nego prije. A trudim se daleko više. Radim, radim prekovremene, trčim na vožnju, tečaj (btw, oduševljena sam time). Trčim ko mali hrčak na onom kotaču i ne vodi me to nikamo.

Ne mogu smisliti načina da si makar vikendicu pretvorim u malu radionicu nakita i jednog dana svoj stančić. Ne vidim načina da se maknem iz podstanarstva, a kredit nije opcija. Ne želim omču oko vrata i neću si je dok apsolutno neću morati sama vezati.

Zaboravila sam i sanjati o nekim divnim stvarima tipa putovanja i svojeg doma. Nešto što bi trebalo biti normalno i dostižno u životu.

A onda vidim da je opet počeo rat, Zagreb je pun tenkova...slavi se. Što točno?

Ok, nisu nas ti isti ljudi koji su se borili doveli tu gdje jesmo. Ali...što slavimo?

Dvije godine kasnije, opet sam na istom mjestu. Želim otići, ne znam kako, ali znam da ću požaliti ako ne odem.

nedjelja, 02.08.2015.

thank you...

Pusta, sunčana nedjelja. Jedna u nizu, ne brojim.

I slušam pjesme iz doba prije...veza, ljubavi, nas...
Iz doba toliko davnog da ga se sjećam kao da je to bio neki drugi život, ne baš sasvim moj. Ili je ta davna osoba bila netko drugi.

How bout me not blaming you for everything
How bout me enjoying the moment for once
How bout how good it feels to finally forgive you
How bout grieving it all one at a time...

How bout no longer being masochistic?

Ok, priznati ću...ganjala sam petra pana. Pet godina. Polu svjesno, zažmirila sam na uvijek istu činjenicu...da nije on...ono što bih željela da bude, da neću od njega dobiti ono što trebam, da neću silinom svoje ljubavi natjerati nekoga da se mijenja.

I na kraju, opet sam ja ta koja prekida dugu vezu, teškom se mukom trgam od nekoga koga volim, ali ne mogu više s njim. I ne plačem. Tupo zurim, nedostaje mi, izgubljena sam.

Možda više nego ikada. Možda jednako, možda manje. Ne znam.
Prošao je niz godina...veza, prijateljstava, razdoblja u životu koja su nožem rezana. Jer uvijek puštam da se stvari odigraju nekako kako život posloži, kako neki drugi žele...i trpim štošta. Pa pregrmim i prerežem.

Kao blok sa hrpom stranica istrganih...stavljenih sa strane. Koje se rijetko prolistaju.

Koja je razlika sada? I dalje vrijeme provodim sama,ali više ga ne čekam. Možda čekam...da doleti, navrati, pravi se da se ništa nije dogodilo. Jednom možda i hoće. Možda i neće. Nemam kome prepričati dan. Istopila se ljutnja, tuga, očekivanje nečega što ne mogu dobiti. Veliki je to teret koji je pao s leđa.

Ali ostaje pitanje...zašto si to radim, opetovano, gotovo svjesno? Skupljam nečije mrvice ljubavi? Nekoga tko nije nužno toliko loš...pustim da prema meni bude...tvrdeći da nije ili ne shvaća kako...iako je jasno i vidljivo izdaleka. A jasno je i meni...iako to niječem.

Hoću li sada napokon...sakupiti mrvice sebe? One, duginih boja, sjajne, koje se vesele ljetu i ptici i sitnicama...i ne gube svoj sjaj...makar se stoput rasipale? Ili sam izgubila vjeru da te mrvice mogu nekome nešto značiti?

Nisam. Nisam se prvi puta raspala, onako, dobrano. Samo se nadam...da sam posljednji puta svjesno izabrala takav početak i takav kraj.

<	kolovoz, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv