so far away...

srijeda, 26.08.2015.

ipak nisam...

Znam, pisala sam da je gotovo. Da odlazim, da ne mogu više. Izdržala sam ravno tjedan dana dok me plavi pogled opet nije razoružao. I trudi se i shvatio je da je ovo zadnja prilika.

Da se onaj lav u meni kojemu treba sto godina da se probudi i zauzme za sebe ipak javio. I da s njim nema šale. Svi koji su bili tu i iskušavali te granice znaju da sam tolerantna do neba i natrag...ali kad izgubim strpljenje onda rušim mostove. Jer...koliko god to neki mislili, nisam glupa. I vidim i čujem i jako jako dobro osjetim nečije namjere, nečiju privrženost i nečije želje od mene. Samo...često sam to ignorirala...I obilo mi se o glavu, gazili su me ko nosorog vatru, temeljito. Ali to je očito bila škola koju sam morala proći.

Sad toleriram daleko manje. Pa ipak, promakne koja...i taj naš odnos je zaista čudan. Zalijepilo nas je nešto jedno za drugo takvom silinom da mi se činilo da je gravitacija promijenila smjer. Nisam ga doživljavala kao nekog potencijalnog, ipak je dosta stariji...samo sam ga slušala iako je pričao i pričao a ja pojma nisam imala o čemu. Samo je bilo bitno slušati taj glas.

Nisam bila sigurna tko mi je...prijatelj, dečko, netko za "maženje"...ili sve zajedno. Ili ništa od toga. Taj odnos nikad nije definiran, a trajemo već 5 godina. I bilo je tu loših stvari...jedna njegova blesava laž koja me se nije ticala ali pri kojoj je ustrajao i povrijedio me jako...pa prekid od mjesec dana. I onda polako puštanje natrag. Njegova službena putovanja kojih je s vremenom sve više i stvarno je teško održati ikakav odnos kad ima 2 slobodna dana u mjesecu. Razlog je to da kolege s podsmjehom nešto komentiraju. Odbijanje suživota. Da, kad tako gledam, sa strane bi i sama rekla da nešto tu ne valja.

Pa ipak...poznajem ga i dovoljno sam intuitivna da nekad naslutim zlo i prije nego što krene. Pa bi vjerojatno i u ovom slučaju taj moj radar davno proradio.

Zato, za sad...kad vidim da sada kad smo na godišnjem svaki dan trći k meni...i da je tu kad može biti. Mogu reći samo da je to za sada dovoljno.

Ali...ima jedno ali...a zove se Irska. I svijet i putovanja i sve ono što dugo, dugo sanjam...i kao i svi moji dugo sanjani snovi, jednom će doći na red.
A on je već jednom otišao van i vratio se...sad žali...ali ima siguran posao koji mu je ok (iz dana u dan ipak sve manje)...i misli da je prestar za novi početak. Ne želi čak ni putovati u pola zemalja svijeta. Ma da pola...hoće ići jedino u Češku i Slovačku i to je manje više to. Ok...i Austriju.

A ja...ovakva kakva jesam, čekam u niskom startu priliku koju si moram nekako stvoriti....da poletim, odjurim, prođem svijeta. Jer...kao mala, ja nisam sanjala djecu, brak, obitelj. Sanjala sam dobar posao, putovanja, željela sam raditi kao fotograf za National geographic... željela sam vidjeti svijeta. Živjeti drugdje, vidjeti kako je to. Samo to.

I ne mogu dozvoliti da me netko zaustavi u tome. Zamjerila bi njemu, sebi. I on to zna, od onog trenutka kad sam mu pričala o tome da želim otići iz ove države. Vozili smo se negdje na Borongaju...on je samo stavio ruku na moje koljeno i rekao, nemoj da te ja držim, ako želiš samo idi. I zahladio odnos tada malo.

Kasnije sam saznala za Šveđanku...jedinu značajnu osobu u njegovom životu, odlazak gore, povratak i tu priču.

I mislim da smo oboje svjesni čitavo vrijeme da koliko god divno bilo...a bilo je, imamo rok trajanja. Ali do tad...i dok vidim da se trudi...ne zanima me...njegova sam.


PS Položila sam vozački....napokon...a šefovi su uz prekovremene uplatili i bonus prije godišnjeg. Za rođendan sam dobila komad bakra i još jednu bušilicu :D

<	kolovoz, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv