Kao da mi je netko napravio golemu rupu negdje u trbuhu. Takav je osjećaj. Praznine koja povremeno prostruji kroz mene kao vjetar, kao da me netko udari, onako snažno u trbuh...
I hodam okolo snažna, odolijevam, borim se. Čudno je kad najednom nestane nešto na što si tako navikao. Pet godina...poziva, susreta, dodira, svega...okrećem se za svakim prolaznikom, biciklistom koji mu i malo sliči.
Ponekad mi se čini da sam kao izgubljeno pseto. Ponekad sam snažna i neranjiva i napokon svoja i slobodna.
Divim se jeseni, slušam glazbu, šećem, trčim, tražim se...
Kakva je to ljubav, što ja to napravim, da se zaboravim diviti životu? Biti oduševljena psom koji je nešto skrivio i gleda pokorno vlasnika ili pticom koja iz visine baca orahe na asfalt da ih razbije. Bojama u drveću i vjetrom koji ti mrsi kosu? Glazbom koju sam voljela i koja je sad najednom tako beskrajno prikladna?
I znam da nije do njega, sama tu puno toga napravim. Izgubim se, puštajući da drugi voze. Nije čudo da baš sad, kad sam napokon savladala taj svoj veliki strah od uzimanja volana u svoje ruke, napokon i život uzimam. Znam, ulovila sam se na ovom mjestu već nekoliko puta...tako je bilo lakše, tako nisam ja sama bila odgovorna za sve...
Vrijeme je za promjene...pročitala sam neki dan na groblju jedan citat: Sjeti se da smo bili mi, ono što si sada ti...i da ćeš biti ti ono što smo sada mi. Imati to na umu svaki dan, živjeti ga kao da nema sutra...i prestati čekati, bolje dane, bolja vremena, nekoga, nešto...da se dogodi, promijeni...
Umjesto toga sanjati budan i ostvarivati korak po korak od tih snova...
Možda me ne odvedu ondje gdje planiram...ali odvest će me nekamo...
Više neću stajati u mjestu.
P.S. Želim da patiš. Da te boli kao i mene, kao da ti je netko istrrgnuo, iščupao i smrvio najbolji dio tebe. Kao da nema sutra. Želim da požališ.
Post je objavljen 09.10.2015. u 16:31 sati.