so far away...

subota, 24.10.2015.

pa dobro što još?

Sjećam se jednog dana, prije kojih 2 godine. Radila sam u slastičarni. Naletio je neki polupoznati kolega s faksa i prokomentirao, ajme, kaj je tebe snašlo. Nakon toga sam u jurnjavi po stepenica sudarila se s komadom betona koji je bio prenisko postavljen.
Pa sam krenula doma, da bi me zvala cimerica, njena mačka se popišala i pokenjala na moj novi anatomski skupi madrac.

U tom trenutku sam poludila, pogledala prema nebu i pitala, dobro kaj još? Koje se još prokleto sranje može dogoditi?

Niti stotinjak metara dalje, vozim se, a ono iz haustora naglo izlječe radnik s tačkama. Srećom nisam prebrzo vozila, pa je susret s tačkama prošao bez ozljeda i preleta preko njih. Samo sa salvom mojih psovki i izjavom, evo, naravno da se može desit još sranja....i smijehom radnika koji su se našli u blizini.

Pamtim taj dan jer je doslovno bio odgovor na pitanje, da, može se još štošta lošeg desiti.

Ove godine, nakon što se nanizalo opet dosta dragih mi i mladih ljudi koji su umrli...sam opet rekla nešto sudbonosno.
Naime, stric je bio loše, ja sam za vikend išla u Istru, nakon duljeg stresnog razdoblja. Tamo je meni krepao fotić. Bratu je doma crknuo traktor. I za kraj, ono najgore od svega, umro je stric. Nakon toga, sprovod i mi hoćemo krenuti k svojima, krepao je i auto.
U tom trenutku sam rekla....dobro, neka se sve kvari, samo nek mi neko vrijeme ne umiru ljudi.

Otad nitko nije umro, no količina drugih problema se udeseterostručila.


Trebalo mi je sto godina da položim vozački, konačno sam uspjela. Tečaj izrade nakita je završio, rad je još na izložbi, katalog sam nekako uspjela dovršiti nakon tri mjeseca rada od 8 do 8. Zdravlje koje je svako toliko nešto zezalo se donekle sredilo.

Mislila sam da sad napokon mogu predahnuti.
Ali ne...tek sad počinje zabava. Stanje na poslu se taman zahladilo i došlo do razine da mi se čini da ću dobiti otkaz koliko je šefica bila loše nastrojena prema meni netom nakon završetka kataloga.
I taman sam tih dana napokon otišla zubaru.

E, a ono što sam tamo čula je kombinacija dviju mojih najgorih noćnih mora: zubara i kredita.
Naime, sve što je na mojim ionako jadnim i krhkim i nikakvim zubima rađeno, napravljeno je loše. Nemam drugu opciju nego napraviti jedan most dolje i krunice gore od petice do petice. Suma je cca 40.000 kn.

Tih novaca nemam. Nije opcija rješavati jedan po jedan zub (što mi je frendica rekla i oduševila sam se idejom da štedim pa rješavam dio po dio)...ne preostaje mi druga opcija nego dići kredit da sredim zube.

Osjećam se kao da sam stala pred zid preko kojeg ne mogu. Guši me pomisao na kredit, činjenicu da ću idućih pet godina vjerojatno raditi samo za to da si platim osnovne troškove i vratim taj dug.
Vjerovala sam da ću u tom razdoblju već uštediti nešto pa zbrisati iz ove države. Ne drži me više ništa, kako nema ove veze koja mi je ipak bila prepreka da krenem dalje. Svoje ću vidjeti, nisu više avioni tako skupi.

Ali ne...sad nemam ideju kako. Osim ako se zaista ne proslavim s nakitom i uspijem to dobro prodavati. To mi je jedini tračak nade, to i ove dvije divne prijateljice s tečaja koje dijele isti san i uvijek okrenu na pozitivu.

Ljudi koji me znaju i ljudi koji me znaju površno govore isto...ti si pozitivna.
Jesam. Imala sam štošta na tanjuru do sad u životu...od nekih daleko gore...od nekih drugih ipak bolje i toga sam uvijek svjesna. I uvijek se kobeljam, borim, trudim.

Preboljela sam tatu, njegovu preranu smrt.
Snašla sam se u gradu, kad nisam imala posao i sa 1800 kn u džepu (uz malu pomoć nekih ljudi).
Brinem se za sebe, trudim se, stalno nekog boga radim...često i uz posao.
Učim nešto novo...

Pa ipak, nikako da se odlijepim od toga da sam platila samo ono osnovno...i da mi je veliki lukuz kupiti novu jaknu ili nešto od alata za raditi nakit. Žudim za putovanjima, a ne mogu čak ni otići na par dana negdje unutar Hrvatske.
Silno želim odseliti nekud van, a ne mogu ni skupiti lovu za otići.

I pitam se kako čovjek tako prokleto zaglavi?


Možda sve ispadne dobro. Znam da ću se boriti kako god.

Da ću uz svu silinu suza na zubarskom stolcu (da, čak je i suza jučer krenula, dok mi je zabijao iglu negdje do oka), ipak na kraju imati daleko ljepši osmjeh. Iako će neki autić pričekati bolja vremena. Ili će stvarno brat kupiti jugića i srediti mi ga.

Tko zna...
Jučer nakon ove vijest da moram svu tu lovu naći odmah, činilo se kao da izlaza nema. I danas je još gorak okus u ustima...ali, borit ću se i dalje. I ostati pozitivna.

A ova država neka ide k vragu, koliko god se svim silama trudi da me zarobi, neće. Makar kako kaže brat s pedeset tek otišla.

<	listopad, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv