so far away...

utorak, 24.09.2013.

toplina

Zadnje sunčane zrake, toplina sunca na licu, sada, dok uživamo još malo u njemu.
Dugačka vožnja zavojitim cesticama.
Leptiri.
Pogled.
Dva fotića, istraživanje nekih davno zaboravljenih ruševina. Šuma koja raste između prozora.
I onaj prizor tebe obasjanog suncem u mraku hodnika. I fotka je dobra. Ne samo ta.

Ne sjećam se kad sam zadnji puta toliko uživala u danu, suncu...ma sjećam. Tamo na Kupi, ono kupanje. S kojeg nosim suvenir na trbuhu nakon susreta sa onim kamenom...tko mi kriv kad se kasno sjetim da se ipak ne želim spustiti niz slap.

To su najljepši dani...s tobom, lutanjima, fotkanjima, kupanjima...suncem...vožnjama.
Malo ih je u zadnje vrijeme, kad nas stalno dave poslovi...ili smo se malo ulijenili.
Ali, kad ih ima....lijepi su...beskrajno. Svjetlucave neke točke među sivim običnim danima.

nedjelja, 15.09.2013.

Početak...

cimerica i ja smo počele sa radovima na namještaju. Tamo u dućanu već ima par lijepih poslova, a za nove se već raspituju. Posla imaju već dovoljno da se skoro pokrivaju, nakon par ljetnih mjeseci dok nikog nije bilo u gradu.

Uživala sam jučer, sređujemo neki kamin. Ručno sam im ispisala natpis iznad dućana.
Koji je to neopisivo lijep osjećaj, raditi ono što voliš...i zaraditi od toga.

A to je tek početak.
Veliki smail.

utorak, 10.09.2013.

Što ako mi proda dva forneta previše?

Jutro je. Neki dan sam u kvartu vidjela pekaru s fornetima i baš mi se jedu oni. Kad se meni nešto baš jede u stanju sam preći i pola grada baš za to. Odem do te pekare. Radi mlada cura. Nema struje. Ja tražim forneta za deset kuna. Sva izbezumljena zove šeficu, jer joj vaga ne radi i mora odrediti koliko forneta mi treba dati za tih 10 kuna. Kažem joj da mi onda rađe da 20 deka ako joj je tako lakše.

Čekam dok zove šeficu i panično joj šalje poruke. Strpljenje mi se opako stanjuje i mislim si; pa j... kaj ako mi i da par forneta više...hoće propast firma, dobit otkaz, kaj? Utrpa 8 forneta u vrećicu, triput ih prebrojava unutra.

Pitam ju je li nova na poslu, kaže da je i da još ne zna koliko ide čega. Ok, mlada je, nova je, iako bi najrađe bijesno odmarširala van, strpim se još malo.

Konačno dobije šeficu, usuglasile su se koliko dođe 8 forneta. Računa na kalkulator. 10 deka forneta dođe 5,60.
Ona mi moje fornete naplati 11,20.
Vrag mi ne da mira i nosim ih doma na vagu. Vjerujte, teško je ovako gladan izdržati tih 5 minuta. Važem ih...ima 17 deka.
17 deka forneta koštalo bi 9,52. Prevarena sam za 1,68 lipa. Naravno, nisam dobila ni račun, jer nemaju struje. Tri metra dalje u dućanu imali su struje...čudno.

I ok, cura je nova, smotana, ja cjepidlačim zbog kunu dvije...
Ali, k vragu, kako 8 forneta može koštati 11 kuna?
I kako to da mi nije mogla dati forneta otpriliko koliko misli da ide u tih 10, 11 kuna, bez petominutnih konzultacija sa šeficom i panike?
I kako to da je kupac uvijek taj koji je prevaren?

Ja sam inatljivo stvorenje.
Zbog prodavačice koja je cijelom ogromnom Konzumu morala objaviti kako se kupac iza mene mora izgurati do blagajne (do koje je imao mjesta proći)...i 5 minuta vikala gurnite to, gurnite, to mlado se na sve strane rastegne, ništa bez guranja...već godinu dana nisam ni ušla u Konzum.

Zbog babe na kiosku s voćem koja mi nije htjela primiti novčanicu mrvicu potrganu iako sam znala da su takve valjanje, nikad više nisam ništa kupila kod nje.

Zbog 8 forneta više nikad neću ući u ovu pekaru.

I zbog ponašanja šefova i lopovluka nikad neću popiti kavu i pojesti sladoled na svom bivšem radnom mjestu.

nedjelja, 08.09.2013.

prestravljena...

“I learned that courage was not the absence of fear, but the triumph over it. The brave man is not he who does not feel afraid, but he who conquers that fear.”
Nelson Mandela

Znala sam da će to biti tako, par dana nakon otkaza. I da ću već razmišljati o tome da nađem neki (bilo kakav) poslić pod hitno, samo da se riješim viška vremena. Da, bojim se. Da, prestravljena sam. Da, pitam se što ću i kako ću sad. I da li će ideja o zajedničkoj firmi sa ženom koju sam prvi puta u životu srela neslavno propasti.

Da li će se zbilja realizirati ti neki već najavljeni projekti od kojih bi trebala nešto zaraditi. I da li će sve to skupa biti dovoljno da se pokrijem financijski. Ok, od prijeloma one knjige i ovih par jadnih plaća s ovog zadnjeg posla mogu živjeti do kraja godine. Do tad, ako vidim da moje ideje ne idu, mogu pronaći opet neki glupi posao. Ali, onda sam blizu nule, a jako ne volim biti blizu nule. Jer onda ne mogu dati otkaz i odlepršati.

Do sad sam dobila samo čuđenje, divljenje i potporu ljudi oko sebe (i poznatih i onih nepoznatih kojima sam trubila o svom otkazu). Čude se kako to da sam otišla najviše kolege koji to nisu napravili u nekoliko godina. A mi svi smo otišli nakon dva mjeseca. Čude se i drugi da je netko tu dovoljno hrabar. Ali to ne znači da se ne bojim. Pogotovo ovoga da prestanem tražiti posao i počnem raditi ono što volim pa kako bude. Ok, s nakitom je krenulo. Imam ponešto kupaca, sve u dućanu se prodalo, ljudima se sviđa. Namještaj tek započinjem, to me neopisivo veseli, jer sam to oduvijek željela raditi. Dizajn i struka...pa...plakat, knjiga, zbirka...nije to tako malo posla ni bilo u zadnjih par mjeseci...i prekrasno je plaćeno. Čak je i od fotkanja bilo nešto posla.

Ideja imam, ali, previše sam se raštrkala, čini mi se. To je pet polja u kojima na svakome nešto radim, a niti u jednom nisam u potpunosti. Posvećena kako treba. A što mogu kad sve to podjednako volim.

I onda se pitam čemu panika? Jer...vidim da mogu. I ako se nastavim truditi, naći ću načina. Pa opet...strah je toliko jak da bi rađe opet radila za šankom slastičarne. Ali neću, ne ovaj puta.



i još jedan citat, ili još bolje, nešto što sam skoro istetovirala;

Naletjela sam jučer u kupnji školskih knjiga za brata na knjigu "Sjeverozapadni vjetar" Zdenka Bašića. Naravno da me opčinila i naslovnica i knjiga i same priče. Gotovo sam ju i kupila. Prvo što sam napravila kad sam došla doma je potražila tko je i što radi...i onda su se posložile kockice. Pa on je radio one lude Gibonnijeve spotove. I moja cimerica ga poznaje. Čovjek čak ima i isto prezime kao i moja baka (sasvim nebitno).

Ilustracija je definitivno područje koje mi je predivno i fascinantno. A u koje se iz nekog razloga nisam ni usudila kročiti. Iako...dobro crtam. Tablet sam kupila, poludjela jer nije iz prve išlo crtanje savršeno realističnog oka. I spremila ga u ladicu.
Stvoriti priču, bajku...nacrtati taj neki savršeni svijet...ne mogu ni opisati koliko se divim toj mašti, tom talentu.

A onaj stih...na poljima od snova, ne pušta se korijenje...
E pa, Gibbo, pogriješio si...baš tu, pušta se ono najljepše...jer da nije tako, ne bi ti imao tih stihova, ni tih spotova...niti bi postojale onakve dvije predivne knjige...A kupit ću ih. I dobiti potpisane.

utorak, 03.09.2013.

p.s.

A onda opet, nevjerojatna slučanost.
Došla sam u lokal po papire, i upoznajem ženu koja upravo kreće u svoj posao. Moja struka i nešto vezano za nju. Čak smo i bile na tragu iste ideje.

Kaže mi kolega da dolazi tamo jednom u par tjedana i naletjela je baš u trenutku kad sam ja došla potpisati otkaz. Po svemu sudeći, iznimno sposobna teta. Nudi mi zaposlenje ili još bolje, partnerstvo u firmi.

Možda je suludo krenuti u svoj posao u ovo vrijeme i u ovoj zemlji.
Možda i nije. Ali, nekako imam osjećaj da je ispravno. Sad i tu.

Honorarni poslići dok ona ne odradi svoj ugovor u firmi u kojoj radi su već dogovoreni. Ima ih.

I sad napokon stignem malo odmoriti. Uživati u suncu, prošetati. Naći se sa prijateljima i familijom. Napuniti baterije. Napraviti sve ono što sam započela ili željela započeti a nisam stigla do sad jer sam radila od jutra do sutra.

Sreća prati hrabre.

Slobodna...

Napokon. U malo stvari toliko uživam kao u odlascima s groznih poslova. A bilo ih je.

Nakon 2 mjeseca, opet razlaz sa firmicom. Plaću za sedmi mjesec čekali smo do jučer. Ispala je manja nego što je bilo rečeno, isplatili su nam je u 4 rate. Nakon moljenja, kumljenja, ucjena i prijetnji otkazom.

Jučer smo otkaz dale sve 3 kolegice. Prekjučer je otišla još jedna.
S takvim ljudima nema ni dogovora ni razuma ni ničega. Za svoju katastrofalnu organizaciju posla (dijete bi to bolje odradilo) i manjak koji je proizašao iz toga optužio je koga drugog nego nas, radnike. Koje su šefovi, a bome i kolege davili, gnjavili i mrcvarili cijelo vrijeme.

Tipična hrvatska priča. Kad mogu.

Neće više, ne meni. Nije mi problem dignuti dreku. Pokrenuti malo pobunu, zato i jesu mene pustili da odem bez otkaznog roka. Da ne mutim vodu više.

Nije mi problem boriti se. Ostati mirna dok se raspravljam sa bilo kime (ipak imam nešto za zahvaliti onome poslu prije; samokontrola koju sad imam je divljenja vrijedna).

Nije problem otići i početi stoti put iz početka.


I opet stara priča, samo, ovaj puta znam; ne želim tražiti opet posao. Zato toliki grč u želucu kad pomislim na slanje molbi i odgovore koji ne dolaze. Ne želim raditi za nekoga, oduvijek sam zapravo željela biti slobodnjak, raditi kako i kad i koliko meni paše. Samo sam mislila da ću prije toga steći neko iskustvo u struci, čisto da mi bude lakše raditi kasnije. No, ne ide to tako u Hrvatskoj. Iskustva ima, samo honorarnog, a tako će izgleda i ostati.

Krećem drugim putem, onim kojeg osjećam da je ispravan. Raditi ono što volim, freelancati, pa makar na svih pet polja koja me vesele; fotografija, grafički dizajn, izrada nakita i predmeta, preuređivanje i izrada namještaja, kreativne radionice. Srećom, posla će nešto biti, već je i dogovoreno.

Potrudit ću se da ga bude dovoljno za hranu stan i režije. Više ni ne treba, ako znam da me nitko neće ganjati da radim od jutra za sutra za kikiriki. Urlati na mene i prijetiti mi se. Dok nije u stanju u dva mjeseca zapamtiti nam imena. I govori nam; ona crna, plava...ona...ona. Ne može pozdraviti kad ulazi u lokal. I sjedi na terasi kopajući nos pola sata dok ti prati svaki pokret.

E dragi moji, nećete mi nedostajati.

Uostalom, moj nadimak adain je zapravo velško žensko ime koje znači krilata. Odabrala sam ga davnih dana, kad sam prvi puta kročila u svijet fotografije. Jer znači slobodu i lutanja. Mene se ne da vezati, ni ucjenama ni ničime. Ni kupiti. Mislim da sam to već puno puta dokazala.

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv