so far away...

nedjelja, 18.08.2013.

skoro pa slom...

Ovih dana me ide sa svih strana. Propali roštilj povodom rođendana. 10 ljudi koji se nikako ne mogu organizirati ni kad im se sve lijepo napiše i objasni. Kaos na poslu, šefovi maltretiraju, kolege se zezaju, posvađani svi sa svima. Cimeričine mačke koje pišaju po krevetu i u kadu. I ona koja čuva tuđu mačku dok njene gladne i željne pažnje dave mene, koja radim non stop, 6 dana u tjednu.
Čvrga na glavi nakon što sam se sudarila sa zidom na stepenicama, previsoka, a nisam se dovoljno sagnula na poslu. Šef koji traži da iz podruma na prvi kat nosimo kašete pune naranči od 10tak kila, dok u zgradi postoji lift. I drugi koji mi govori da dignem malo nogu na mjestu gdje je potrgan pod i molili smo ga prije par tjedana da to sredi. Vrtoglavice takve da jedva teturam uokolo. I kolege koje molim da mi pomognu jer sam ja njima stoput pomogla, a oni opet netragom nestanu. No, to nije ni pola.

I onda poludim i pitam koje se još sranje može desiti, dok vozim bicikl na putu prema doma. Pa se pet minuta kasnije zabijem u tačke! Tačke! Izletio radnik iz haustora dok sam zaobilazila kamion. Sva sreća nisam prebrzo vozila. I onda izjavim kako je to očito odgovor na moje pitanje koje se još sranje može desiti, a radnici prasnu u smijeh.

Ali to nije sve. Poziv u 2 u noći sa prikrivenog broja. Pita jesam li ja gospođica ta i ta...živim li tu i tu...naravno, umrem od straha da se nekome nešto nije desilo. A ovaj izjavi kako je u mom kvartu bomba. Prekinem luda i ljuta. Vjerojatno je zezao netko s posla.

Jedina utjeha je jedna poveća svota novaca koja je sjela kao honorar za prijelom. I još malo posla i još malo novaca vezano za to.
I nedefinirani koji je jutros istrpio moj slom, plakanje, psovanje i cviljenje zbog ovog ludog života.

Dan pred 29ti rođendan.
Što je bolje nego prošle godine; otišla sam s onog odvratnog posla. Radila i zaradila u struci. Dobila prvu službenu plaću. Sve sam sretnija s nedefiniranim. Imam i više love i više sigurnosti u sebe nego kad sam odlazila s onog posla. Počela sam preboljevati ili se navikavati na to da tate nema.

Što je lošije; odnos s cimericom, opet loš posao, ali ne moram ga nužno dugo trpjeti. Odnos s mamom. Razočaranje u dosta ljudi oko mene.

Možda je vrijeme da shvatim ono što mi nedefinirani ponavlja dvije i pola godine; brini se za sebe, bori se za sebe, ne za druge.
Nije ni on to znao u mojim godinama, kaže. Prečesto ispadne da je itekako u pravu. A ja i dalje stavljam sve druge ispred sebe.

utorak, 13.08.2013.

apsurdi lijepe naše...

Radim u slastičarni. Jednoj od najpoznatijih u gradu, na najprometnijem mjestu. Bilo je i za očekivati da će u nekom trenutku naletjeti netko poznat. Bio je to kolega s faksa, prije nekih tjedan dana, poznata mi faca, imena mu se ne bi sjetila niti da mi život ovisi o tome. Uletio je u trenutku kad smo imale posla preko glave, gužva i strka. I kaže on meni, kaj je tebe dopalo...
Ta kratka rečenica s visoka me toliko ubila u pojam da sam cijeli taj dan bila loše volje i propitivala sve i svašta.

I ok, nisam ni sama presretna činjenicom da radim to što radim. I ne znam da li mi se to činilo ili je ta rečenica bila formulirana kao da je upućena nekome tko prosi na cesti a ne radi posao za koji je plaćen. Nije mi jasno kako netko može na taj način komentirati nešto u ovoj državi, u kojoj svi znamo kakvo je stanje.

Komentar je zabolio...pa sam onda malo razmislila i sjetila se da sam radom u struci u zadnja dva tri mjeseca zaradila troznamenkastu cifru za plakat za istu tu slastičarnu u kojoj radim (na kojem nisam imala više od dana posla nikako, skupa s fotkanjem)...i da sam napravila prijelom knjige za koji čekam da mi uplate peteroznamenkastu cifru. Znači, nije da ne mogu ili da ne znam...nego, nisam imala prilika ili poznanstava koji bi mi otvorili te mogućnosti.

Dolazim do apsurda broj jedan...bez veze je nemoguće dobiti bilo kakav bolji posao. Bez obzira na znanje, talente, bilo što.

Nadalje...radimo sad već preko mjesec dana. Naporno, puno, za malu plaću. Zadnjih dana krenula su naklapanja o ne plaćanjima, o kašnjenju plaće, ovome, onome. Iako ljudi tamo rade godinama. Ipak mi nije bilo jasno zašto bi ostali raditi 10 godina na mjestu gdje ne dobivaju redovno plaću, a uvjeti su sve samo ne dobri.

Apsurd broj dva; ljudi su zaista spremni ostati na radnim mjestima s groznim uvjetima, godinama, bez previše nade da će se nešto promijeniti. Jer ima dosta onih drugih koji bi rado i to radili. Naravno da to poslodavcima daje mogućnost da ti serviraju sve i svašta.

Dalje...od samog otvorenja snalazili smo se sami. Najbolje što smo mogli uz katastrofalnu organizaciju oko nas. I snašli se. No, sve odluke donose šefovi koji nemaju ni doticaja s poslom ni načinom na koji se radi niti znaju što bi i kako trebalo. A nas se ne pita. Iz toga proizlazi još veći kaos.

Apsurd broj tri; odluke donose oni koji ne znaju što se i kako radi, po svojim nekim idejama koje često nemaju veze s poslom kao takvim.

Dalje...isplata plaće bi trebala biti ovih dana, pa se ne zna da li će, kad će...i kad su nam konačno rekli da bude danas, svi smo bili sretni kao da ćemo u najmanju ruku dobiti na lotu. Halo??? To je plaća na koju imamo pravo, koju smo itekako zaradili i odradili. Profit koji donosimo šefu je golem, a naše plaće su mizerija...i još se veselimo kao mala djeca kad ih napokon dobijemo.

Apsurd broj četiri; dobiti plaću je čudo zbog kojeg smo do groba zahvalni šefovima.


Ima toga još...i toliko je suludo da bi samu sebe nalupati kad god me uhvati kolektivna manija svojstvena samo lijepoj našoj.

<	kolovoz, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv