so far away...

subota, 20.07.2013.

2 i po godine...

Našli smo se opet u istoj situaciji. Fotkanje svadbe, kao i na samom početku, onda kad još nisam slutila da bi ti...mogao...nešto željeti. Ili ja...kad smo kod toga. Ušuškana u udobnosti tvog prisustva. Izazovima nekih naznaka zavođenja...

I onim danom na snijegu Kalnika...kad je postalo jasnije. I svim onim kavama i pivama svakoga dana. Dok smrznuti cupkamo čekajući moj tramvaj. Zaobilazeći stalno jedino pitanje koje nas je mučilo...imamo li mi ikakvih izgleda?

Jesmo li dobili odgovor?
Nakon više od dvije godine na istome mjestu. Ne manje ludi jedno za drugime. Sa puno puno dana upisanih u knjigu sjećanja...na čijim se stranicama broje samo oni posebni dani...
Ponekim ožiljkom i životom kao takvim, koji nikoga ne ostavi na miru. I ne ostavi istim.
Sa ispričanim tugama, srećama, uspjesima, strahovima...svime pomalo.
Sa rukom na ramenu, zagrljajima.
Sa onim mjestom na tvom ramenu, na kojeg se tako beskrajno volim naslanjati.

Možda i nismo još pronašli one brvnare u snijegu (oko kojih je sve počelo)...ali smo ipak, ispričali jednu sasvim svoju priču...meni beskrajno značajnu. Možda i nismo najtipičniji od svih parova...ali, ja nas volim takve, malo lude. Možda i nećemo...baš zauvijek biti tu...ali znam da ćeš zauvijek imati jedno sasvim posebno mjesto u mom srcu. Učitelja i prijatelja, ljubavnika, svega...posebnoga. Isprepletenog i nedefiniranog. Treba li tome definiranje?

Da mi je netko tada rekao...možda ne bih vjerovala da mi, toliko čudni, možemo biti čudni zajedno...toliko dugo. Ali, da mi je rekao...opet bih sve ponovo. Bez imalo sumnje.

Čak i ako jednom odem, a ti ostaneš.

ponedjeljak, 01.07.2013.

dan od kojeg si strepio...

Stiglo je i to. Onaj dan kojeg si se ti, koji već skoro godinu i pola spavaš tamo na onome brdu zauvijek, onoliko bojao. Dok se suze slijevaju u potocima, pišem ovaj post.

I ne znam više da li plačem zbog toga što te sada nema, ili zbog toga što mi je nekako i laknulo da nisi to morao doživjeti. Ili zbog straha za sebe i brata, koji smo još tu i ne znam kako ćemo završiti. Ili zbog toga što već odavno vidim da uz sav trud ovdje više ne znam kako živjeti.

I neka je sto puta dom, neka je sto puta domovina i neka je najljepša na svijetu. Opako boli da je sve ono za što su se neki borili opet palo u vodu. Boli da su ljudi takvi da će vući za rukave i skupljati potpise mržnje protiv onih koji im ništa loše niti mogu niti žele uraditi...a neće ni trepnuti kad nam stoti put dižu sve cijene, kada saznajemo da smo šesti najskuplji grad u svijetu, kada ljudi ostaju bez poslova, kada se naplačuju intervencije hitne pomoći...
Kad sve odlazi k vragu, tako opako i prokleto i brzo....neeee....zašto bi se mi bunili...treba se buniti protiv Srbina i protiv pedera.

Tužno je, neopisivo, što većina mojih vršnjaka i onih malo mlađih i malo starijih razmišlja samo o tome kako zbrisati glavom bez obzira. Jer tu ili ne radimo, ili radimo i jedva spajamo kraj s krajem. Tužno je što moramo gledati da li je hrana jeftinija u ovom dućanu ili u onom...što možemo samo sanjati o putovanjima i odmorima, koncertima, bilo kakvim makar i najmanjim luksuzom.

Tužno je što ću za sobom vjerojatno morati ostaviti sve one ljude koje volim i koji mi nešto znače. Otići na drugi kraj svijeta...
A što drugo? Raditi posao van struke, biti sretna i zahvalna da čak i takav imam? Raditi još pet honorarnih poslova u struci? Plaćati stanarine, režije, sve troškove, štedjeti po malo za crne dane i tako do kad?

Da se razumijemo...ovaj post je u sasvim drugom tonu nego onaj prethodni...I ok, sretna sam da sam dobila posao. Još sretnija za sve ove honorarne poslove u struci kojih se stvarno prilično skupilo. Sretna sam da sam pokazala da znam i mogu. I da se šef pet minuta divio logotipu i fotkama. I nije mogao doći sebi kako je to dobro napravljeno.

Ali ja ipak idem raditi kao prodavačica. Za relativno malu plaću. Ili nešto veću ako ću biti voditelj.
I znam da neću imati vremena ni okrenuti se oko sebe.
I da putovanja i rad u struci za stalno i dalje ostaju samo san.
A tridesetka se prokleto bliži.
I mogu svi govoriti kako imam vremena, ja osjećam da ga nemam. I da sam mogla daleko bolje i više...da nisam imala nesreću roditi se ovdje.

I da odlazak van, rad u struci, novac i putovanja imaju svoju cijenu. Ostaviti dom, obitelj, sve prijatelje i nedefiniranog.
Okrutna je to, opaka cijena.

Zar to baš mora biti tako?

<	srpanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv