Našli smo se opet u istoj situaciji. Fotkanje svadbe, kao i na samom početku, onda kad još nisam slutila da bi ti...mogao...nešto željeti. Ili ja...kad smo kod toga. Ušuškana u udobnosti tvog prisustva. Izazovima nekih naznaka zavođenja...
I onim danom na snijegu Kalnika...kad je postalo jasnije. I svim onim kavama i pivama svakoga dana. Dok smrznuti cupkamo čekajući moj tramvaj. Zaobilazeći stalno jedino pitanje koje nas je mučilo...imamo li mi ikakvih izgleda?
Jesmo li dobili odgovor?
Nakon više od dvije godine na istome mjestu. Ne manje ludi jedno za drugime. Sa puno puno dana upisanih u knjigu sjećanja...na čijim se stranicama broje samo oni posebni dani...
Ponekim ožiljkom i životom kao takvim, koji nikoga ne ostavi na miru. I ne ostavi istim.
Sa ispričanim tugama, srećama, uspjesima, strahovima...svime pomalo.
Sa rukom na ramenu, zagrljajima.
Sa onim mjestom na tvom ramenu, na kojeg se tako beskrajno volim naslanjati.
Možda i nismo još pronašli one brvnare u snijegu (oko kojih je sve počelo)...ali smo ipak, ispričali jednu sasvim svoju priču...meni beskrajno značajnu. Možda i nismo najtipičniji od svih parova...ali, ja nas volim takve, malo lude. Možda i nećemo...baš zauvijek biti tu...ali znam da ćeš zauvijek imati jedno sasvim posebno mjesto u mom srcu. Učitelja i prijatelja, ljubavnika, svega...posebnoga. Isprepletenog i nedefiniranog. Treba li tome definiranje?
Da mi je netko tada rekao...možda ne bih vjerovala da mi, toliko čudni, možemo biti čudni zajedno...toliko dugo. Ali, da mi je rekao...opet bih sve ponovo. Bez imalo sumnje.
Čak i ako jednom odem, a ti ostaneš.
Post je objavljen 20.07.2013. u 09:42 sati.