Stiglo je i to. Onaj dan kojeg si se ti, koji već skoro godinu i pola spavaš tamo na onome brdu zauvijek, onoliko bojao. Dok se suze slijevaju u potocima, pišem ovaj post.
I ne znam više da li plačem zbog toga što te sada nema, ili zbog toga što mi je nekako i laknulo da nisi to morao doživjeti. Ili zbog straha za sebe i brata, koji smo još tu i ne znam kako ćemo završiti. Ili zbog toga što već odavno vidim da uz sav trud ovdje više ne znam kako živjeti.
I neka je sto puta dom, neka je sto puta domovina i neka je najljepša na svijetu. Opako boli da je sve ono za što su se neki borili opet palo u vodu. Boli da su ljudi takvi da će vući za rukave i skupljati potpise mržnje protiv onih koji im ništa loše niti mogu niti žele uraditi...a neće ni trepnuti kad nam stoti put dižu sve cijene, kada saznajemo da smo šesti najskuplji grad u svijetu, kada ljudi ostaju bez poslova, kada se naplačuju intervencije hitne pomoći...
Kad sve odlazi k vragu, tako opako i prokleto i brzo....neeee....zašto bi se mi bunili...treba se buniti protiv Srbina i protiv pedera.
Tužno je, neopisivo, što većina mojih vršnjaka i onih malo mlađih i malo starijih razmišlja samo o tome kako zbrisati glavom bez obzira. Jer tu ili ne radimo, ili radimo i jedva spajamo kraj s krajem. Tužno je što moramo gledati da li je hrana jeftinija u ovom dućanu ili u onom...što možemo samo sanjati o putovanjima i odmorima, koncertima, bilo kakvim makar i najmanjim luksuzom.
Tužno je što ću za sobom vjerojatno morati ostaviti sve one ljude koje volim i koji mi nešto znače. Otići na drugi kraj svijeta...
A što drugo? Raditi posao van struke, biti sretna i zahvalna da čak i takav imam? Raditi još pet honorarnih poslova u struci? Plaćati stanarine, režije, sve troškove, štedjeti po malo za crne dane i tako do kad?
Da se razumijemo...ovaj post je u sasvim drugom tonu nego onaj prethodni...I ok, sretna sam da sam dobila posao. Još sretnija za sve ove honorarne poslove u struci kojih se stvarno prilično skupilo. Sretna sam da sam pokazala da znam i mogu. I da se šef pet minuta divio logotipu i fotkama. I nije mogao doći sebi kako je to dobro napravljeno.
Ali ja ipak idem raditi kao prodavačica. Za relativno malu plaću. Ili nešto veću ako ću biti voditelj.
I znam da neću imati vremena ni okrenuti se oko sebe.
I da putovanja i rad u struci za stalno i dalje ostaju samo san.
A tridesetka se prokleto bliži.
I mogu svi govoriti kako imam vremena, ja osjećam da ga nemam. I da sam mogla daleko bolje i više...da nisam imala nesreću roditi se ovdje.
I da odlazak van, rad u struci, novac i putovanja imaju svoju cijenu. Ostaviti dom, obitelj, sve prijatelje i nedefiniranog.
Okrutna je to, opaka cijena.
Zar to baš mora biti tako?
Post je objavljen 01.07.2013. u 10:41 sati.