Radim u slastičarni. Jednoj od najpoznatijih u gradu, na najprometnijem mjestu. Bilo je i za očekivati da će u nekom trenutku naletjeti netko poznat. Bio je to kolega s faksa, prije nekih tjedan dana, poznata mi faca, imena mu se ne bi sjetila niti da mi život ovisi o tome. Uletio je u trenutku kad smo imale posla preko glave, gužva i strka. I kaže on meni, kaj je tebe dopalo...
Ta kratka rečenica s visoka me toliko ubila u pojam da sam cijeli taj dan bila loše volje i propitivala sve i svašta.
I ok, nisam ni sama presretna činjenicom da radim to što radim. I ne znam da li mi se to činilo ili je ta rečenica bila formulirana kao da je upućena nekome tko prosi na cesti a ne radi posao za koji je plaćen. Nije mi jasno kako netko može na taj način komentirati nešto u ovoj državi, u kojoj svi znamo kakvo je stanje.
Komentar je zabolio...pa sam onda malo razmislila i sjetila se da sam radom u struci u zadnja dva tri mjeseca zaradila troznamenkastu cifru za plakat za istu tu slastičarnu u kojoj radim (na kojem nisam imala više od dana posla nikako, skupa s fotkanjem)...i da sam napravila prijelom knjige za koji čekam da mi uplate peteroznamenkastu cifru. Znači, nije da ne mogu ili da ne znam...nego, nisam imala prilika ili poznanstava koji bi mi otvorili te mogućnosti.
Dolazim do apsurda broj jedan...bez veze je nemoguće dobiti bilo kakav bolji posao. Bez obzira na znanje, talente, bilo što.
Nadalje...radimo sad već preko mjesec dana. Naporno, puno, za malu plaću. Zadnjih dana krenula su naklapanja o ne plaćanjima, o kašnjenju plaće, ovome, onome. Iako ljudi tamo rade godinama. Ipak mi nije bilo jasno zašto bi ostali raditi 10 godina na mjestu gdje ne dobivaju redovno plaću, a uvjeti su sve samo ne dobri.
Apsurd broj dva; ljudi su zaista spremni ostati na radnim mjestima s groznim uvjetima, godinama, bez previše nade da će se nešto promijeniti. Jer ima dosta onih drugih koji bi rado i to radili. Naravno da to poslodavcima daje mogućnost da ti serviraju sve i svašta.
Dalje...od samog otvorenja snalazili smo se sami. Najbolje što smo mogli uz katastrofalnu organizaciju oko nas. I snašli se. No, sve odluke donose šefovi koji nemaju ni doticaja s poslom ni načinom na koji se radi niti znaju što bi i kako trebalo. A nas se ne pita. Iz toga proizlazi još veći kaos.
Apsurd broj tri; odluke donose oni koji ne znaju što se i kako radi, po svojim nekim idejama koje često nemaju veze s poslom kao takvim.
Dalje...isplata plaće bi trebala biti ovih dana, pa se ne zna da li će, kad će...i kad su nam konačno rekli da bude danas, svi smo bili sretni kao da ćemo u najmanju ruku dobiti na lotu. Halo??? To je plaća na koju imamo pravo, koju smo itekako zaradili i odradili. Profit koji donosimo šefu je golem, a naše plaće su mizerija...i još se veselimo kao mala djeca kad ih napokon dobijemo.
Apsurd broj četiri; dobiti plaću je čudo zbog kojeg smo do groba zahvalni šefovima.
Ima toga još...i toliko je suludo da bi samu sebe nalupati kad god me uhvati kolektivna manija svojstvena samo lijepoj našoj.
Post je objavljen 13.08.2013. u 13:38 sati.