Ovih dana me ide sa svih strana. Propali roštilj povodom rođendana. 10 ljudi koji se nikako ne mogu organizirati ni kad im se sve lijepo napiše i objasni. Kaos na poslu, šefovi maltretiraju, kolege se zezaju, posvađani svi sa svima. Cimeričine mačke koje pišaju po krevetu i u kadu. I ona koja čuva tuđu mačku dok njene gladne i željne pažnje dave mene, koja radim non stop, 6 dana u tjednu.
Čvrga na glavi nakon što sam se sudarila sa zidom na stepenicama, previsoka, a nisam se dovoljno sagnula na poslu. Šef koji traži da iz podruma na prvi kat nosimo kašete pune naranči od 10tak kila, dok u zgradi postoji lift. I drugi koji mi govori da dignem malo nogu na mjestu gdje je potrgan pod i molili smo ga prije par tjedana da to sredi. Vrtoglavice takve da jedva teturam uokolo. I kolege koje molim da mi pomognu jer sam ja njima stoput pomogla, a oni opet netragom nestanu. No, to nije ni pola.
I onda poludim i pitam koje se još sranje može desiti, dok vozim bicikl na putu prema doma. Pa se pet minuta kasnije zabijem u tačke! Tačke! Izletio radnik iz haustora dok sam zaobilazila kamion. Sva sreća nisam prebrzo vozila. I onda izjavim kako je to očito odgovor na moje pitanje koje se još sranje može desiti, a radnici prasnu u smijeh.
Ali to nije sve. Poziv u 2 u noći sa prikrivenog broja. Pita jesam li ja gospođica ta i ta...živim li tu i tu...naravno, umrem od straha da se nekome nešto nije desilo. A ovaj izjavi kako je u mom kvartu bomba. Prekinem luda i ljuta. Vjerojatno je zezao netko s posla.
Jedina utjeha je jedna poveća svota novaca koja je sjela kao honorar za prijelom. I još malo posla i još malo novaca vezano za to.
I nedefinirani koji je jutros istrpio moj slom, plakanje, psovanje i cviljenje zbog ovog ludog života.
Dan pred 29ti rođendan.
Što je bolje nego prošle godine; otišla sam s onog odvratnog posla. Radila i zaradila u struci. Dobila prvu službenu plaću. Sve sam sretnija s nedefiniranim. Imam i više love i više sigurnosti u sebe nego kad sam odlazila s onog posla. Počela sam preboljevati ili se navikavati na to da tate nema.
Što je lošije; odnos s cimericom, opet loš posao, ali ne moram ga nužno dugo trpjeti. Odnos s mamom. Razočaranje u dosta ljudi oko mene.
Možda je vrijeme da shvatim ono što mi nedefinirani ponavlja dvije i pola godine; brini se za sebe, bori se za sebe, ne za druge.
Nije ni on to znao u mojim godinama, kaže. Prečesto ispadne da je itekako u pravu. A ja i dalje stavljam sve druge ispred sebe.
Post je objavljen 18.08.2013. u 15:09 sati.