Marketing
prestravljena...
“I learned that courage was not the absence of fear, but the triumph over it. The brave man is not he who does not feel afraid, but he who conquers that fear.”
Nelson Mandela
Znala sam da će to biti tako, par dana nakon otkaza. I da ću već razmišljati o tome da nađem neki (bilo kakav) poslić pod hitno, samo da se riješim viška vremena. Da, bojim se. Da, prestravljena sam. Da, pitam se što ću i kako ću sad. I da li će ideja o zajedničkoj firmi sa ženom koju sam prvi puta u životu srela neslavno propasti.
Da li će se zbilja realizirati ti neki već najavljeni projekti od kojih bi trebala nešto zaraditi. I da li će sve to skupa biti dovoljno da se pokrijem financijski. Ok, od prijeloma one knjige i ovih par jadnih plaća s ovog zadnjeg posla mogu živjeti do kraja godine. Do tad, ako vidim da moje ideje ne idu, mogu pronaći opet neki glupi posao. Ali, onda sam blizu nule, a jako ne volim biti blizu nule. Jer onda ne mogu dati otkaz i odlepršati.
Do sad sam dobila samo čuđenje, divljenje i potporu ljudi oko sebe (i poznatih i onih nepoznatih kojima sam trubila o svom otkazu). Čude se kako to da sam otišla najviše kolege koji to nisu napravili u nekoliko godina. A mi svi smo otišli nakon dva mjeseca. Čude se i drugi da je netko tu dovoljno hrabar. Ali to ne znači da se ne bojim. Pogotovo ovoga da prestanem tražiti posao i počnem raditi ono što volim pa kako bude. Ok, s nakitom je krenulo. Imam ponešto kupaca, sve u dućanu se prodalo, ljudima se sviđa. Namještaj tek započinjem, to me neopisivo veseli, jer sam to oduvijek željela raditi. Dizajn i struka...pa...plakat, knjiga, zbirka...nije to tako malo posla ni bilo u zadnjih par mjeseci...i prekrasno je plaćeno. Čak je i od fotkanja bilo nešto posla.
Ideja imam, ali, previše sam se raštrkala, čini mi se. To je pet polja u kojima na svakome nešto radim, a niti u jednom nisam u potpunosti. Posvećena kako treba. A što mogu kad sve to podjednako volim.
I onda se pitam čemu panika? Jer...vidim da mogu. I ako se nastavim truditi, naći ću načina. Pa opet...strah je toliko jak da bi rađe opet radila za šankom slastičarne. Ali neću, ne ovaj puta.
i još jedan citat, ili još bolje, nešto što sam skoro istetovirala;
Naletjela sam jučer u kupnji školskih knjiga za brata na knjigu "Sjeverozapadni vjetar" Zdenka Bašića. Naravno da me opčinila i naslovnica i knjiga i same priče. Gotovo sam ju i kupila. Prvo što sam napravila kad sam došla doma je potražila tko je i što radi...i onda su se posložile kockice. Pa on je radio one lude Gibonnijeve spotove. I moja cimerica ga poznaje. Čovjek čak ima i isto prezime kao i moja baka (sasvim nebitno).
Ilustracija je definitivno područje koje mi je predivno i fascinantno. A u koje se iz nekog razloga nisam ni usudila kročiti. Iako...dobro crtam. Tablet sam kupila, poludjela jer nije iz prve išlo crtanje savršeno realističnog oka. I spremila ga u ladicu.
Stvoriti priču, bajku...nacrtati taj neki savršeni svijet...ne mogu ni opisati koliko se divim toj mašti, tom talentu.
A onaj stih...na poljima od snova, ne pušta se korijenje...
E pa, Gibbo, pogriješio si...baš tu, pušta se ono najljepše...jer da nije tako, ne bi ti imao tih stihova, ni tih spotova...niti bi postojale onakve dvije predivne knjige...A kupit ću ih. I dobiti potpisane.
Post je objavljen 08.09.2013. u 06:59 sati.