so far away...

petak, 18.10.2013.

Nije bio problem u mojim molbama...

Nekoliko tjedana besposlenosti...pošto poslovi oko namještaja nisu uspjeli...tj, odustala sam na vrijeme. Stojim pri tome da je tako bilo pametnije. I pukao mi je film...otvaram oglasnik i zovem za poslove konobarenja. Opet. Barem to se može dobiti za raditi.

Nije neka sreća...ali plaća stanarinu. Otišla sam na jedan razgovor danas. Ne znam da li će me zvati da dođem raditi...znam da neću biti presretna ako budu. Mala plaća...iako je moguće imati 2-3 slobodna dana tjedno što je u takvom poslu rijetkost. Neplaćena, naravno.

A nakon toga...o'desk. Prijavila sam se tamo prije koji tjedan. To je stranica na kojoj ljudi unajmljuju freelancere iz cijelog svijeta. Iz područja internet tehnologija, programiranja, pisanja blogova, prevođenja, grafičkog dizajna...svega i svačega. Nakon registracije može se ispolagati nešto od testova iz područja u kojima biste željeli raditi. Bila sam oduševljena što sam na svim tim testovima bila u najboljih 10 ili čak 5%. Dobar rezultat znači i veće šanse da dobijete poslove.

Postoje cijele fame o tome kako je teško tamo dobiti prvi posao. Kako se uvijek nađe neki Indijac koji će sve to odraditi za kikiriki. Kako je cijena rada mala, a poslodavci traže baš te Indijce koji rade za kikiriki. I činjenica je da je prilično naporno pregledati tu silinu oglasa tamo, pronaći nešto zanimljivo i napisati zamolbu na engleskom jeziku. Sve u nadi da će vas uopće primijetiti i baš vama dati posao.

Iako, većinom su iskustva ljudi pozitivna. Nekima su čak preko takvih stranica nudili i stalne poslove, preseljenja u inozemstvo i štošta. Ne vjerujem da je to čest slučaj...ali opet. Zvuči dobro.

I eto, napokon sam se prijavila za prva dva poslića. Ništa iznimno puno plaćeno, ništa posebno. I...ostala sam u šoku. Za prvi posao mi je brzo stigao odgovor...da su jučer odabrali kandidata, ali da su oduševljeni mojom prijavom (fotkom sličnog projekta koju sam im poslala) te da će me kontaktirati ponovo kroz 2 tjedna pa bi tad mogli surađivati na njihovom idućem projektu.
Ja u šoku zbog odgovora kao prvo (jer kod nas se ni na jednu molbu u vezi posla ne odgovara), kao drugo ljubaznoću, pohvalama...cijelom tom nekom pozitivnom atmosferom odgovora.

Dugi posao...uspjela sam se javiti prva...to kažu da je vrlo često karta do uspjeha. I...u roku treptaja dobila vrlo jednostavan posao prijeloma za Brazilca ili Brazilku...po imenu ne mogu dokučiti...koji lagano natuca engleski.

A onda kažu da je teško dobiti posao preko takvih stranica....
Možda...ipak izbjegnem konobarenje i uložim nešto truda u ono što sam uvijek sanjala raditi...biti freelancer, slobodnjak, sam svoj gazda. Raditi za strance, kojima ljubaznost i odgovaranje na poruke nisu nikakav problem.

Osjećam se kao da sam otišla na drugi planet. Neki lijep, na kojem se ljudi smješkaju jedni drugima u prolazu.

četvrtak, 03.10.2013.

Odgovor je ne znam...

Prije mjesec i nešto, usred nekih razgovora, pitala sam nedefiniranog da li bi htio da živimo zajedno. Jer se to jednostavno činilo praktičnije. Nisam htjela forsirati ništa, čak mi se nakon što sam još malo razmišljala o tome cijela ta zamisao nije činila baš idealnom...rekla sam da razmisli u nekom roku od mjesec dana i kaže što bi on. Naravno, poznavajući njega i njegovu ljubav prema razgovorima sličnog tipa, znala sam i da će pokušati zaboraviti na taj razgovor.

I onda...kad je ta tema opet došla na red...rekao je da ne zna. Naravno da je moja prva reakcija bila ljutnja i tuga jer to nije odgovor, ništa nisam znala prije, kao ni tad. Rekla sam mu da nije u redu držati nekoga u neizvjesnosti oko svojih želja ili namjera. Da nisam tip osobe koji traži brak i četvero djece niti ću se ljutiti bez obzira na odgovor, ali da želim znati kako razmišlja. I da se pitam ponekad vrijedi li ta nedefinirano trogodišnja veza ostanka ovdje.

A onda je objasnio...da se danas i sad, ovdje u Hrvatskoj sve svodi samo na preživljavanje. Da živi iz dana u dan bez da razmišlja o sutra. I da ako ikako imam šanse da odem van iz ove zemlje koja tone neopisivo brzo. Ako ikako imam načina.

Trebalo mi je malo da mi sjedne ta rečenica. Izgovorena od nekoga tko je otišao van na dva mjeseca u trenutku kad je tamo mogao ostati samo da je rekao. A nije...i danas žali. Prije dvadeset godina, dok je bio još dosta mlađi nego ja sad. I nije slutio kako će biti ovdje. Sad mu je žao, jer...očito je da ovdje budućnosti nema. i da se preživljava. Razmisli triput hoću li otići na pizzu negdje...ili skuhati nešto doma. Koncerti, izlasci, kina, odlazak na more...stvari su o kojima više ni ne sanjam. Za to nema. Odjeća...kupuje se samo ono nužno i neophodno. Možda jedna stvar u nekoliko mjeseci.

Ok, kupila sam monitor...koji mi itekako treba ako bude posla...i nakon što sam zaradila 5 puta njegovu vrijednost. Ali...sad živim od tog novca...a uz stanarinu, visoke režije i cijene hrane koje su sve više...neće to dugo trajati. I što ću onda?

Posao sa namještajem i renovacijama...odustala sam od toga zbog nerazumnog ponašanja cimerice. Ne bi zaradile ništa. Možda uvaži moje kritike, pa ona zaradi...ja sam potrošila i vremena i novaca na prijevoz i neću dobiti ništa. Razočaranje...jer neću raditi ono što volim i što mi se sviđa...i olakšanje što ne moram raditi s njom jer me držala po strani i nije mi davala da odlučujem ni o čemu, a o dosta tih poslova znam više od nje.

Kako sad? Nakon onog trunka nade da ću možda ipak nekako ostati tu i pokrenuti nešto...pod daleko težim uvjetima, način da preživim, a da radim ono što želim. I da ostanem tu, uz nedefiniranog, uz brata...sve koga poznajem i sve što poznajem i volim.
A nade...uvijek ima, samo je pitanje koliko treba uložiti vremena, truda...koliko prepreka treba preskočiti...i koliko bi tih prepreka bilo manje negdje drugdje?

Bojim se...da neće više biti lako naći ni posao van struke kakav je bio ovaj zadnji. A neću imati ni ušteđevinu s kojom se mogu pokrivati za koji mjesec. I što onda...vratiti se mami? A oni nemaju... i jedva se krpa i ovako...i bila bi najsretnija da im mogu pomoći, ali, sebe jedva pokrivam.

I onda ona rečenica...ako ikako imaš načina idi van. Nemam...rekla sam još davno da kako je krenulo, neću imati ni za otići...i da bih mogla posuditi od njega...nedefiniranog, razloga broj jedan za ostanak. Pitao me koliko mi treba...samo to je rekao.

Eto...to je naša država.

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv