Prije mjesec i nešto, usred nekih razgovora, pitala sam nedefiniranog da li bi htio da živimo zajedno. Jer se to jednostavno činilo praktičnije. Nisam htjela forsirati ništa, čak mi se nakon što sam još malo razmišljala o tome cijela ta zamisao nije činila baš idealnom...rekla sam da razmisli u nekom roku od mjesec dana i kaže što bi on. Naravno, poznavajući njega i njegovu ljubav prema razgovorima sličnog tipa, znala sam i da će pokušati zaboraviti na taj razgovor.
I onda...kad je ta tema opet došla na red...rekao je da ne zna. Naravno da je moja prva reakcija bila ljutnja i tuga jer to nije odgovor, ništa nisam znala prije, kao ni tad. Rekla sam mu da nije u redu držati nekoga u neizvjesnosti oko svojih želja ili namjera. Da nisam tip osobe koji traži brak i četvero djece niti ću se ljutiti bez obzira na odgovor, ali da želim znati kako razmišlja. I da se pitam ponekad vrijedi li ta nedefinirano trogodišnja veza ostanka ovdje.
A onda je objasnio...da se danas i sad, ovdje u Hrvatskoj sve svodi samo na preživljavanje. Da živi iz dana u dan bez da razmišlja o sutra. I da ako ikako imam šanse da odem van iz ove zemlje koja tone neopisivo brzo. Ako ikako imam načina.
Trebalo mi je malo da mi sjedne ta rečenica. Izgovorena od nekoga tko je otišao van na dva mjeseca u trenutku kad je tamo mogao ostati samo da je rekao. A nije...i danas žali. Prije dvadeset godina, dok je bio još dosta mlađi nego ja sad. I nije slutio kako će biti ovdje. Sad mu je žao, jer...očito je da ovdje budućnosti nema. i da se preživljava. Razmisli triput hoću li otići na pizzu negdje...ili skuhati nešto doma. Koncerti, izlasci, kina, odlazak na more...stvari su o kojima više ni ne sanjam. Za to nema. Odjeća...kupuje se samo ono nužno i neophodno. Možda jedna stvar u nekoliko mjeseci.
Ok, kupila sam monitor...koji mi itekako treba ako bude posla...i nakon što sam zaradila 5 puta njegovu vrijednost. Ali...sad živim od tog novca...a uz stanarinu, visoke režije i cijene hrane koje su sve više...neće to dugo trajati. I što ću onda?
Posao sa namještajem i renovacijama...odustala sam od toga zbog nerazumnog ponašanja cimerice. Ne bi zaradile ništa. Možda uvaži moje kritike, pa ona zaradi...ja sam potrošila i vremena i novaca na prijevoz i neću dobiti ništa. Razočaranje...jer neću raditi ono što volim i što mi se sviđa...i olakšanje što ne moram raditi s njom jer me držala po strani i nije mi davala da odlučujem ni o čemu, a o dosta tih poslova znam više od nje.
Kako sad? Nakon onog trunka nade da ću možda ipak nekako ostati tu i pokrenuti nešto...pod daleko težim uvjetima, način da preživim, a da radim ono što želim. I da ostanem tu, uz nedefiniranog, uz brata...sve koga poznajem i sve što poznajem i volim.
A nade...uvijek ima, samo je pitanje koliko treba uložiti vremena, truda...koliko prepreka treba preskočiti...i koliko bi tih prepreka bilo manje negdje drugdje?
Bojim se...da neće više biti lako naći ni posao van struke kakav je bio ovaj zadnji. A neću imati ni ušteđevinu s kojom se mogu pokrivati za koji mjesec. I što onda...vratiti se mami? A oni nemaju... i jedva se krpa i ovako...i bila bi najsretnija da im mogu pomoći, ali, sebe jedva pokrivam.
I onda ona rečenica...ako ikako imaš načina idi van. Nemam...rekla sam još davno da kako je krenulo, neću imati ni za otići...i da bih mogla posuditi od njega...nedefiniranog, razloga broj jedan za ostanak. Pitao me koliko mi treba...samo to je rekao.
Eto...to je naša država.
Post je objavljen 03.10.2013. u 08:41 sati.