so far away...

srijeda, 26.10.2011.

dođi, prošećimo opet uz jezera u suton...
odvezimo se nekuda daleko, nekuda visoko, nekuda odakle svjetla grada trepere daleko ispod nas...
i zagrli me tamo negdje, na vjetru...onako, sa leđa...
prisloni lice kraj mog i divimo se...svjetlima, mjesecu...

možda i nama, što stojimo tu, još uvijek...
nekako isti i nekako drugačiji...

sa svim tim sjećanjima
i trncima koji te prođu kada usne dotaknu vrat...

sve postaje nevažno, pred sasvim slučajno pronađenim cd-ima najdražih mi u autu...
i dok sviraju leonardove uspavanke a ti me češkaš po kosi...

sve ću to sanjati ponovo i ponovo...

baš kao i danas...
hvala ti

P.S

Opijmo kočijaša, još davno: ako i ostane zbunjen (tko ne bi pred tom strašnom riječi?), ali istovremeno ugledaš onaj neki sjaj...ja ga ne bi puštala ni pod koju cijenu...
al to sam ja :)

ne bi ni ja...nikada :)

26.10.2011. u 23:26 • 4 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.10.2011.

njih sam zavoljela davno...uz jednog jarca i nikada ih nisam prestala voljeti...

slušam ih, kao i tada, kad mi treba utjeha...

kada svijet gubi smisao i kada me tište neke stvari o kojima ne mogu pričati...

kada je svega previše...

i tješe me, zaista...

vielleicht machen wir das war...

sve više vjerujem, vidim i znam da mogu i sama...
da ponekad i ne moram, ali da to mogu...
i ne bojim se više ničega, pa tako ni toga...

nekada je teško odlučiti što, kako, kud...
i najteže je znati kome i koliko vjerovati...

ono što sada znam, da sebi uvijek mogu
a uz tu spoznaju, sve ostalo je lakše...

p.s. i nije to ništa tako strašno...samo par ljudi koje niti znam niti ne mogu mijenjati i koji neće u mom životu biti još dugo...barem ne kao jako važan dio...
polovica toga ionako je već riješena...

24.10.2011. u 22:10 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 19.10.2011.

...Lijepa, sređena cura...punih usta, sa puno šminke. Kaputić, košuljica. U rukama drži knjigu Mit o ljepoti i fascikl Agrokora. I neprekidno se gleda u svoj odraz u staklu tramvaja.

...Čovjek kovrčave kose sa slušalicama na ušima. U rukama drži scenarij za nekakvu seriju imena Krv nije voda.

Koliko toga možeš saznati o nekome na prvi pogled?
Ponekad puno, ponekad gotovo ništa, a ponekad te sve to zbuni.

Volim promatrati ljude. Ono što uvijek i svuda primjetim i što gotovo uvijek dobije poneki moj osmjeh su djeca. Ona pristojna ili ona kojima njihovi roditelji poklanjaju pažnju i ljubav.

Primjetim i zgodnu djevojku ili dečka. Način na koji hodaju, što nose, kako to nose. Gotovo na prvu mogu odrediti koliko je skupa odječa na njima i koliko puno ili malo ukusa imaju.

Ne volim uniformiranost, ne volim one sve silne cure koje izgledaju isto i gotovo ništa posebnog nemaju na sebi. Možda ni u sebi kada se već toliko trude pratiti modu i sve te trendove i silne gluposti.

A možda i ja imam predrasuda pa sudim na prvu. Ne osuđujem. Samo se ponekad u sebi nasmijem nekome tko je na sebe natrpao krznenu bundu, haljinu leopard uzorka sa još nekoliko cvjetova, čizme sa lancima, hrpu što zlatnog što srebrnog nakita, još već hrpu šminke i mobitel koji bliješti dovoljno da se to vidi iz aviona.
Ne shvaćam kako netko može misliti da će ga to uljepšati.

Puno smo ljepši sami po sebi. Dok se opušteno i sretno igramo sa djecom i savršeno nam je nebitno ako se svi skupa uprljamo kao prasci u parku.

Dok dvoje staraca šeće svakoga dana ruku pod ruku. A proveli su čitav život jedno pored drugoga, sretnici.

Dok poklonimo najobičniji balon nekom uplakanom djetetu, a ono se ozari kao da si mu poklonio čitav svijet.

Dok primiš za ruku neko od djece iz doma, jer ih posjetiš jednom godišnje i gotovo svatko tamo nađe ono neko "svoje" dijete kojemu se svidiš i koje se svidi tebi i kojem poželiš biti sve na svijetu, a znaš da ne možeš.

I tad nitko ne pita za skupe krpice, zar ne?
Dovoljni su i baloni i čokolade i osmjesi i ljubazne riječi.

A pored svih tih krpica, na ove jednostavne radosti, svi povremeno zaboravljamo.
Nemojmo.
Ono što dajemo, to i dobijemo.

19.10.2011. u 10:47 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.10.2011.

i onda ostaneš...
jedno pospano i sneno jutro kojeg se budim sa tvojom rukom prebačenom preko mog ramena...
i tih par nježnih dodira...i cijela ta noć...
imati te kraj sebe, tako...

još jedan ostvaren san...
neočekivano, naravno, kada ni ne sanjam da ćeš doista tu i ostati...još...i još...

voliš da te se grli sa leđa, baš kao što i ja volim...

i još se pitam zašto je toliko teško bilo vjerovati da nisi samo u prolazu, kada to tako uporno dokazuješ...i još ponekad sumnjam...sve manje...

možda je i dobro ne uljuljkati se u sigurnost, uvijek iznova osvajati srcu drage ljude...
pa ipak, daleko je mirnije i sigurnije putovanje kad imaš na koga osloniti rame...

a imam...i tebe i onih par odabranih zauvijek mojih ljudi...

trebalo je hrabrosti, ponovo promijeniti sve i eto, ovaj puta, sve je toliko bolje...moj mir, stan u kojem mogu živjeti kako želim...

i neka mi samo još netko kaže kako se snovi ne ostvaruju!

13.10.2011. u 07:31 • 6 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.10.2011.

najvažniji...

prekrasan vikend...u društvu svih onih najdražih mi ljudi...koji su to i tu manje ili više vremena, pa ipak...tu su i bit će tu...

cimerica sa kojom pronalazim sve više toga zajedničkog i zaista ćemo se odlično slagati...
nedefinirani koji...je tu, uvijek, nije mi ni jasno zašto sam sumnjala...

i par najdražih i najbližih, staaaarih prijatelja, koje silno volim...
i koje sam razveselila poklonima za rođendan, pomno biranim, našlo se tu ponešto za svakoga i to baš onoga što vole...

sada mi kreće to doba godine, kada se nižu rođendani svih onih najbližih i najdražih mi...zbog kojih je vrijedan život i svaki dan...

i zbog kojih nastane toliko prekrasnih osmjeha...

to je jedino važno...divni ljudi oko mene :)

09.10.2011. u 21:07 • 3 Komentara • Print • #

subota, 08.10.2011.

i napokon taj plavi pogled...

nakon mjesec dana izluđujuće jurnjave na poslu i kod tebe i kod mene...
traženja stana, selidbe i upornog mimoilaženja...

ti da si nervozan i mrgud...to još nisam vidjela...
a onda opet onaj stari...

jesi li primjetio one divlje otkucaje srca odjednom, dok si me grlio onako s leđa, kako najviše volim?
proletjelo je tad mojom glavom da izgovorim ono što osjećam...eto, toliko se toga bojim...

pa opet ustrajem, nema te sile koja bi me odvojila od tebe...
i možda i sebe nekako više volim, kada si tu...

i sigurno si prvi koji samnom gradi nešto bolje i koji me potiče, umjesto da mi stavlja ograničenja i govori da ne mogu...
to je ono najljepše....

i onda pogled unatrag, na one stare postove...
gotovo godinu...svega...

i koliko je glupe nesigurnosti i straha bilo u meni...gotovo neprekidno?
još i sad ponekad...kada si neprekidno na poslu i ne stigneš dojuriti, iako znam da bi htio...
i meni je zgužvano...

jesam li mogla i bez strahova, mogu li to, barem sad?
mislim da...mogu, barem djelomično...
barem onih nerealnih, ničim izazvanih, osim mojom ludom prošlošću...

a to znam da nije u redu i nemam pravo nagrditi neke prekrasne dane time...
a zaista su prekrasni...od onog prvog slušanja one neke tvoje priče o fotografiji...
pojma nisam imala o čemu pričaš, ali bilo te toliko lijepo slušati...
i nitko drugi nije bio tamo, za mene, samo ti...

sve do jučer, boce nekog finog crnog vina i jednog Ž za moj prvi rentani stan...

glupo je ne vjerovati u sebe...kad si dokazujem da mogu...
i glupo je ne vjerovati u tebe, kad dokazuješ da si tu...

hvala :*

08.10.2011. u 06:45 • 2 Komentara • Print • #

petak, 07.10.2011.

razglednice iz novog susjedstva

eto, toliko...

a sada odoh popiti čaj na vrhu zgrade...

07.10.2011. u 07:40 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 06.10.2011.

prvo jutro sam odjurila fotkati...
znate onaj osjećaj kad vas prolaze trnci bez nekog naročitog razloga? osim tog da ste točno tamo gdje želite biti?
gdje ste još davno prije željeli biti, samo...svaki cilj cijenim daleko više kad se oko njega moram bar malo potruditi...

lagana šetnja parkom, do jezera...
divljenje svemu i svačemu...

pokoji čaj ili ručak sa novom cimericom, lijepo je imati i brigu i privatnost, mislim da ćemo se lijepo slagati...
kvart, zgrada, stan...oduševljena sam...

zrak i klima su gotovo kao na selu
noću je tako mirno da se jedva čuje koji zvuk

oduvijek sam željela živjeti na zadnjem katu i imati izlaz na krov...i živjeti negdje oko ovog parka...
eto me :)

imam energije i poleta
ona prehlada koja je trajala gotovo mjesec dana napokon prolazi

i bavim se mišlju za koju još ne znam da li je pametno posegnuti za time
ali vrijeme je da ponešto napravim i na poslovnom planu
a kako radim sa malcem...
čini se da bi mi legao neki posao tog tipa, ipak, makar sam bježala od toga neprekidno...

imam i sa kime prilike povezati se...vidjeti ću
rado bi raditi neke igraone, nešto gdje djeca uče kroz igru, sa individualiziranim pristupom...
terapije crtanjem, slikanjem, životinjama...čime već...
razvoj nekih kreativnih načina učenja...

sve je više djece sa problemima...
a ja sam dijete koje se nije imalo sa kime igrati, izgleda da još i danas imam silnu potrebu za tim...

uostalom...djeca su iskrena, uvijek te iznenade...
volim ih...

nemam papire za to, teško ih je i steći otkad je bolonje...tehničke sam struke zapravo...
no, neki kažu da je to i bolje...

eh sad...nisam sigurna u to...
ali nakon 9 mjeseci rada u tome...i sa dosta teškim djetetom i kad vidiš neke pomake...pa...lijepo je...
ne može te jedan dobar plakat ili neki dizajn toliko usrećiti...dizajn je sredstvo...ovo je cilj...

06.10.2011. u 03:22 • 1 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.10.2011.

prvi dojmovi

noćni pogled sa vrha zgrade na medvedgrad...
susretljivi i simpatični vlasnici stana koji mi već nude novi bejbisiting posao...
i pozvali su se na kolače...
cimerica koja je sva autoritativna, brza i spretna, pa opet simpatična...
i njen dragi koji je pomalo smetalo (samo mi se tako čini)...

sat dva samoće u stanu, šetnje od prozora moje sobe do terase...pa na krov, sunce,
pogled na onu tribinu sa koje sam slušala neke toliko drage pjesme...

miris ove čudno tople jeseni i šetnja kvartom, samo malena...
još samo prekrasan stol kojeg sada ne znam kuda smjestiti...ali jednom će negdje dobiti svoje mjesto,
kao i ja, zapravo...

imam dobar osjećaj oko svega ovoga...rijetko me oni varaju...

02.10.2011. u 05:17 • 2 Komentara • Print • #

subota, 01.10.2011.

kao dijete koje prvi puta kreće vidjeti toliko željeno more...

preplavljena, osjećajima, pjesmama, ljudima oko sebe...
željama koje se ostvaruju...

opet ona ista sanjarka koja poleti tako visoko...pa se smiri, pa strovaljuje...
pa opet poljeće...

pronaći neku svoju slobodu i neovisnost, a ostati u dobrim odnosima sa onima koji su svo vrijeme bili tu...
isplakati se, otići napokon negdje dok još nema gužvi po tim počivalištima, onima, mojima...
koje zauvijek čuvam i pamtim i volim...

sve što su mi rekli, sve što su me naučili...
koliko su mi značili...

možda je vrijeme za sigurnije neke letove i mirnije luke?
ili ću još malo lepršati?

bitno je ostati svoj...
i uhvatiti vlakove za sreću...
a prođe poneki, svako toliko...

vidjeti ljude koji vole ono što rade, osluškivati, pronaći neke načine da sve ispadne dobro...
može se

01.10.2011. u 07:54 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>