dođi, prošećimo opet uz jezera u suton...
odvezimo se nekuda daleko, nekuda visoko, nekuda odakle svjetla grada trepere daleko ispod nas...
i zagrli me tamo negdje, na vjetru...onako, sa leđa...
prisloni lice kraj mog i divimo se...svjetlima, mjesecu...
možda i nama, što stojimo tu, još uvijek...
nekako isti i nekako drugačiji...
sa svim tim sjećanjima
i trncima koji te prođu kada usne dotaknu vrat...
sve postaje nevažno, pred sasvim slučajno pronađenim cd-ima najdražih mi u autu...
i dok sviraju leonardove uspavanke a ti me češkaš po kosi...
sve ću to sanjati ponovo i ponovo...
baš kao i danas...
hvala ti
P.S
Opijmo kočijaša, još davno: ako i ostane zbunjen (tko ne bi pred tom strašnom riječi?), ali istovremeno ugledaš onaj neki sjaj...ja ga ne bi puštala ni pod koju cijenu...
al to sam ja :)
ne bi ni ja...nikada :)
Post je objavljen 26.10.2011. u 23:26 sati.