prvo jutro sam odjurila fotkati...
znate onaj osjećaj kad vas prolaze trnci bez nekog naročitog razloga? osim tog da ste točno tamo gdje želite biti?
gdje ste još davno prije željeli biti, samo...svaki cilj cijenim daleko više kad se oko njega moram bar malo potruditi...
lagana šetnja parkom, do jezera...
divljenje svemu i svačemu...
pokoji čaj ili ručak sa novom cimericom, lijepo je imati i brigu i privatnost, mislim da ćemo se lijepo slagati...
kvart, zgrada, stan...oduševljena sam...
zrak i klima su gotovo kao na selu
noću je tako mirno da se jedva čuje koji zvuk
oduvijek sam željela živjeti na zadnjem katu i imati izlaz na krov...i živjeti negdje oko ovog parka...
eto me :)
imam energije i poleta
ona prehlada koja je trajala gotovo mjesec dana napokon prolazi
i bavim se mišlju za koju još ne znam da li je pametno posegnuti za time
ali vrijeme je da ponešto napravim i na poslovnom planu
a kako radim sa malcem...
čini se da bi mi legao neki posao tog tipa, ipak, makar sam bježala od toga neprekidno...
imam i sa kime prilike povezati se...vidjeti ću
rado bi raditi neke igraone, nešto gdje djeca uče kroz igru, sa individualiziranim pristupom...
terapije crtanjem, slikanjem, životinjama...čime već...
razvoj nekih kreativnih načina učenja...
sve je više djece sa problemima...
a ja sam dijete koje se nije imalo sa kime igrati, izgleda da još i danas imam silnu potrebu za tim...
uostalom...djeca su iskrena, uvijek te iznenade...
volim ih...
nemam papire za to, teško ih je i steći otkad je bolonje...tehničke sam struke zapravo...
no, neki kažu da je to i bolje...
eh sad...nisam sigurna u to...
ali nakon 9 mjeseci rada u tome...i sa dosta teškim djetetom i kad vidiš neke pomake...pa...lijepo je...
ne može te jedan dobar plakat ili neki dizajn toliko usrećiti...dizajn je sredstvo...ovo je cilj...
Post je objavljen 06.10.2011. u 03:22 sati.