i napokon taj plavi pogled...
nakon mjesec dana izluđujuće jurnjave na poslu i kod tebe i kod mene...
traženja stana, selidbe i upornog mimoilaženja...
ti da si nervozan i mrgud...to još nisam vidjela...
a onda opet onaj stari...
jesi li primjetio one divlje otkucaje srca odjednom, dok si me grlio onako s leđa, kako najviše volim?
proletjelo je tad mojom glavom da izgovorim ono što osjećam...eto, toliko se toga bojim...
pa opet ustrajem, nema te sile koja bi me odvojila od tebe...
i možda i sebe nekako više volim, kada si tu...
i sigurno si prvi koji samnom gradi nešto bolje i koji me potiče, umjesto da mi stavlja ograničenja i govori da ne mogu...
to je ono najljepše....
i onda pogled unatrag, na one stare postove...
gotovo godinu...svega...
i koliko je glupe nesigurnosti i straha bilo u meni...gotovo neprekidno?
još i sad ponekad...kada si neprekidno na poslu i ne stigneš dojuriti, iako znam da bi htio...
i meni je zgužvano...
jesam li mogla i bez strahova, mogu li to, barem sad?
mislim da...mogu, barem djelomično...
barem onih nerealnih, ničim izazvanih, osim mojom ludom prošlošću...
a to znam da nije u redu i nemam pravo nagrditi neke prekrasne dane time...
a zaista su prekrasni...od onog prvog slušanja one neke tvoje priče o fotografiji...
pojma nisam imala o čemu pričaš, ali bilo te toliko lijepo slušati...
i nitko drugi nije bio tamo, za mene, samo ti...
sve do jučer, boce nekog finog crnog vina i jednog Ž za moj prvi rentani stan...
glupo je ne vjerovati u sebe...kad si dokazujem da mogu...
i glupo je ne vjerovati u tebe, kad dokazuješ da si tu...
hvala :*
Post je objavljen 08.10.2011. u 06:45 sati.