njih sam zavoljela davno...uz jednog jarca i nikada ih nisam prestala voljeti...
slušam ih, kao i tada, kad mi treba utjeha...
kada svijet gubi smisao i kada me tište neke stvari o kojima ne mogu pričati...
kada je svega previše...
i tješe me, zaista...
vielleicht machen wir das war...
sve više vjerujem, vidim i znam da mogu i sama...
da ponekad i ne moram, ali da to mogu...
i ne bojim se više ničega, pa tako ni toga...
nekada je teško odlučiti što, kako, kud...
i najteže je znati kome i koliko vjerovati...
ono što sada znam, da sebi uvijek mogu
a uz tu spoznaju, sve ostalo je lakše...
p.s. i nije to ništa tako strašno...samo par ljudi koje niti znam niti ne mogu mijenjati i koji neće u mom životu biti još dugo...barem ne kao jako važan dio...
polovica toga ionako je već riješena...
Post je objavljen 24.10.2011. u 22:10 sati.