kao dijete koje prvi puta kreće vidjeti toliko željeno more...
preplavljena, osjećajima, pjesmama, ljudima oko sebe...
željama koje se ostvaruju...
opet ona ista sanjarka koja poleti tako visoko...pa se smiri, pa strovaljuje...
pa opet poljeće...
pronaći neku svoju slobodu i neovisnost, a ostati u dobrim odnosima sa onima koji su svo vrijeme bili tu...
isplakati se, otići napokon negdje dok još nema gužvi po tim počivalištima, onima, mojima...
koje zauvijek čuvam i pamtim i volim...
sve što su mi rekli, sve što su me naučili...
koliko su mi značili...
možda je vrijeme za sigurnije neke letove i mirnije luke?
ili ću još malo lepršati?
bitno je ostati svoj...
i uhvatiti vlakove za sreću...
a prođe poneki, svako toliko...
vidjeti ljude koji vole ono što rade, osluškivati, pronaći neke načine da sve ispadne dobro...
može se
Post je objavljen 01.10.2011. u 07:54 sati.