so far away...

srijeda, 26.08.2009.

kao plima...

Ona dolazi kao plima
Neizbježna i neminovna
Ponovo i ponovo
Preplavljuje me
U doba kada nestaje sunce
Oblaci nekako uspore
I sve utihne
U doba kad poželim
Samo zagrljaje
Neku laganu glazbu
I tvoj pogled, onaj od nekada
Onaj zaljubljen
Koji me čuva
I miluje
I vjeruje u mene
I da uzdahnem, onako spokojno
Da ti šapnem koliko mi značiš
I da te zagrlim
sa suzama u očima
Jer grlim cijeli svoj svijet.
Svijete moj,
Odavno te nema.
A tuga ipak dolazi.
Kao plima.
Neminovna.

utorak, 18.08.2009.

:)

Sloboda...da sam samo znala koliko je lijepa, nikada ne bi ovoliko godina provela u više ili manje nesretnim vezama.

Ma, dobro, po prirodi ne žalim ni za čim što sam u svom životu napravila, sve je to dragocijeno iskustvo i ne bi ga mijenjala. Ali, zaista, nikada nisam toliko pozornosti posvećivala sebi i svojim željama dok je kraj mene bio netko kome sam se mogla posvetiti. Uvijek bi njegove želje stavljala na prvo mjesto, dopuštala da me vodi, da određuje što ćemo raditi, samo da ugodim...ili možda da ne moram odlučivati što je to zapravo što ja želim. Zanemarila sam neke obaveze, mogla sam ranije završiti fakultet, ali činjenica je da ga sad ipak završavam. I nije mi žao za sve to prije, bilo je tako kako je bilo, upoznala sam divnih ljudi, imala divne roditelje i divne prijatelje. Naučila toliko puno toga.

A sad...sad ponovo dišem punim plućima. Radim ono što volim, odlazim se vozikati biciklima satima sa prijateljicom. Fotkam, a skoro da i nema toga što me usrećuje toliko kao fotkanje. Učim stvari koje mi bi mogle biti potrebne u poslu, tražim posao, doduše bezuspješno već dulje vrijeme, ali ne klonem zbog toga. Znam da će nešto ipak uletjeti i da ću se potruditi dobiti nešto. A za sad guštam u slobodi i puno slobodnog vremena. Znam da ga kasnije neće biti toliko puno.

Vratila sam se...zaista...nakon pola godine kaosa, vratio se optimizam. Vratila se želja za životom i planovi. Ne više onako neracionalni, ne više oni za koje se ne trudim da ih ostvarim, već oni za koje znam da će trebati raditi na tome, ali, zar nisu takvi i slađi kad se ostvare?

I sutra mi je rođendan. Dvadeset i peti. Prvi za koji nemam plan kakav će biti, što ću raditi. Ali znam da će biti prekrasan dan. Moj. Baš moj i samo moj.

četvrtak, 13.08.2009.

zatvaram oči...

Zatvaram oči
I tiho šapućem tišini
Da volim te još i danas
I da ću te i sutra voljeti
I dan poslije
I dan poslije
I svakoga dana
Sve dok čujem tišinu
I šapućem u mraku
Dok dišem i dok hodam
Dok jesam
I ti ćeš biti
Dio mene

Jer dao si mi
Neke nove dane
I neke nove osmjehe
Samo moje
I za to ti hvala

Možda jednom
Opet podijelimo
Ovaj puta osmjeh
A ne suzu
Možda jednom...
Možda i ne...
Svejedno.
Volim te


(za S.)

srijeda, 12.08.2009.

novo buđenje

Dani su tiho prolazili
Neka nova buđenja
Jutra koja su postajala ljepša
I osmjeh koji je zatitrao na rubu usana
Napokon...
I sreća koja se ušuljala
Tiho, na prstima...
Toplina sunca i lutanja
Sigurnost
Da je svaki novi dan
Poseban
I samo moj...

srijeda, 05.08.2009.

šapuće rijeka...

Kao divlja rijeka kad napokon pronađe nizinu i smiri svoj tok. Počinje sporo i sneno protjecati kroz pitome krajeve. Brežuljke prekrivene travom u daljini i vrbe na obali. Pokoju pticu koja smoći svoja krila dok u letu ugrabi koju kap vode iz njenih valova. Grimizne boje dubine i grana koje nosi sa sobom.

I one bose djevojke što šeće kraj nje jutros, tako tiho, da ne probudi nemir. I promatra onu laganu izmaglicu koja joj se ovija oko koljena. I nosi bijelu haljinicu sa naramenicom koja joj je pala sa ramena. No nju nije briga. Ni što joj bose noge škakljaju vlati trave i što ju hladi jutarnja rosa. Ona pjeva neku samo svoju pjesmu i sanja samo svoj san. Sama kraj rijeke i vrba koje odavno već tuguju.

I nada se da će je rijeka jednom odnjeti negdje. Ne zna točno kamo, ali vjeruje, oh, tako vjeruje, da rijeke odnose u neke ljepše krajeve. Vjeruje ona rijeci dok joj šapuće, da ništa nije zauvijek. Vjeruje da je rijeka prošla tako puno toga i vidjela ljudi i krajeva o kojima ona ni sanjati ne može. I vjeruje da je rijeka mudra, tako mudra. I da zna kamo ju treba odvesti. A ona će čekati dok jednom ne krene. Put nepoznatih ravnica i udaljenih krajeva. Putem u kojem će joj srce narasti od ljepote i slobode koju sanja.

Putem koji ne poznaje. Ali, zar nisu najljepši, oni nepoznati putevi, toliko dugo sanjani? Zar nisu svi ti snovi isti, sanjani već stoljećima? Zar to nisu samo snovi o ljubavi, onoj koja je tu oduvijek, kao ova rijeka i koja će tu ostati još tako mnoga maglovita jutra. Ostati i kad padne noć i kad se mjesećev sjaj razlije rijekom. Ostati i kad vrbe izgube lišće, a zima i led okuju rijeku. I snijeg sve prekrije. Ostati i kad rijeka presuši, kada će se priče pričati, one iz davnina o jednoj rijeci koja je nekada bila tu. I o djevojci koju je rijeka odvela. Tko zna kamo, nikada nisu saznali. Ali su pričali da je pronašla nekoga tko je, tamo daleko, čekao da mu rijeka dovede nju. I mnogi će vjerovati, da je bilo baš tako. Da je ljubav još uvijek tu, mada više nema djevojke u bijeloj haljini koja šapuće rijeci, mada nema ni vrba, pa ni rijeke. Da ona sve preživi.

A preživi. Mora, jer toliko nas u nju vjeruje.

ponedjeljak, 03.08.2009.

nikada...

Sada je sve to samo prošlost...neke stranice ispisane riječima i obećanjima koja su ostala zaboravljena...stihovima koji su izgubili smisao. Tobom, koji si mi postao skroz neshvatljiv. Jedna velika zagonetka koja je izgubila svoj početak i kraj, život koji je mogao biti stvaran i tu, pa ipak, ostao je samo trag u našim životima. Trag ne toliko divan kao što smo sanjali, ne toliko tužan i ne toliko strašan kao kraj kojeg nismo mogli izbjeći.

Nismo dovoljno željeli. Ne, nismo mi bili jedno za drugoga. Nikada. Suze su prestale. Najednom. Možda se opet pojavila neka nada zbog onih nekoliko lijepih poruka koje smo razmijenili. A zatim odluka da te nade ipak nebi smjelo biti. Ali, ono pitanje, što se to zapravo dogodilo sa nama bilo je tu svo ovo vrijeme.

Spoznaja, da to sada zaista više nije bitno, da je bilo ono što je bilo, da je sve to gotovo, da smo mi ipak samo dvoje ljudi koji će dalje živjeti svako svojim životom i koji će se možda povremeno sretati jer eto, svijet je tako malen. Ima li u njemu mjesta i za mene i za tebe? Sretne, ispunjene, zadovoljne sobom? Možemo li oprostiti što nismo željeli dovoljno, što se nismo trudili? Mogu li se prestati pitati zašto nisam bila dovoljno dobra, zašto jednostavno nisi mogao mene prihvatiti takvu kakva jesam? Što sam još mogla dati? Da, silno sam željela zavrijediti tvoju ljubav. Biti dovoljno dobra, biti toliko bolje od nje, utješiti te, usrećiti. Zašto se taj moj osjećaj da nisam dovoljno dobra toliko protezao onim našim danima? Da, ja sam sebe sama tako vidjela. I da i ja sam kriva što sam samo čekala da odeš jer je zid između nas rastao s vremenom. Stavila sam ga tu jer sam se željela zaštititi. Ne od tebe toliko, koliko od sebe. Svoje spremnosti da za tebe napravim bilo što. Samo da te zadržim. A nisam.

Ipak nisam i sada mi je drago što nema te ovisnosti više u meni, što sam slobodna i što ne gledam na sve kroz onu prizmu onoga što bi ti to odobravao, da li bi te neki moj korak mogao povrijediti. Ne, sada živim svoj život i ne razmišljam o tome kako se to odražava na tebe. Ti si netko tko mi je pružio ruku kad je trebalo, kome sam ja pružila ruku kad je trebalo. I nadali smo se da ćemo tako kroćiti kroz buduće stranice. I ti su snovi bili toliko divni da žalim i sad što ih nikada nećemo ostvariti. Nikada. Tako okrutna riječ. Ali, doći će i novi snovi. Znam da hoće. Zato sam sad mirna. Nekada...negdje... i ti ćeš, nadam se. Smiriti se negdje. Ali, znaj, zaista sam te voljela. Onako kao što se vole posljednji udisaji. Onako, očajnički i nezdravo. I potpuno. Više od sebe. I više od svijeta. I više od života samog. Sada, sada učim voljeti sebe najprije. Pa svijet. I ponovo ću jednom sanjati.

<	kolovoz, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv