Sada je sve to samo prošlost...neke stranice ispisane riječima i obećanjima koja su ostala zaboravljena...stihovima koji su izgubili smisao. Tobom, koji si mi postao skroz neshvatljiv. Jedna velika zagonetka koja je izgubila svoj početak i kraj, život koji je mogao biti stvaran i tu, pa ipak, ostao je samo trag u našim životima. Trag ne toliko divan kao što smo sanjali, ne toliko tužan i ne toliko strašan kao kraj kojeg nismo mogli izbjeći.
Nismo dovoljno željeli. Ne, nismo mi bili jedno za drugoga. Nikada. Suze su prestale. Najednom. Možda se opet pojavila neka nada zbog onih nekoliko lijepih poruka koje smo razmijenili. A zatim odluka da te nade ipak nebi smjelo biti. Ali, ono pitanje, što se to zapravo dogodilo sa nama bilo je tu svo ovo vrijeme.
Spoznaja, da to sada zaista više nije bitno, da je bilo ono što je bilo, da je sve to gotovo, da smo mi ipak samo dvoje ljudi koji će dalje živjeti svako svojim životom i koji će se možda povremeno sretati jer eto, svijet je tako malen. Ima li u njemu mjesta i za mene i za tebe? Sretne, ispunjene, zadovoljne sobom? Možemo li oprostiti što nismo željeli dovoljno, što se nismo trudili? Mogu li se prestati pitati zašto nisam bila dovoljno dobra, zašto jednostavno nisi mogao mene prihvatiti takvu kakva jesam? Što sam još mogla dati? Da, silno sam željela zavrijediti tvoju ljubav. Biti dovoljno dobra, biti toliko bolje od nje, utješiti te, usrećiti. Zašto se taj moj osjećaj da nisam dovoljno dobra toliko protezao onim našim danima? Da, ja sam sebe sama tako vidjela. I da i ja sam kriva što sam samo čekala da odeš jer je zid između nas rastao s vremenom. Stavila sam ga tu jer sam se željela zaštititi. Ne od tebe toliko, koliko od sebe. Svoje spremnosti da za tebe napravim bilo što. Samo da te zadržim. A nisam.
Ipak nisam i sada mi je drago što nema te ovisnosti više u meni, što sam slobodna i što ne gledam na sve kroz onu prizmu onoga što bi ti to odobravao, da li bi te neki moj korak mogao povrijediti. Ne, sada živim svoj život i ne razmišljam o tome kako se to odražava na tebe. Ti si netko tko mi je pružio ruku kad je trebalo, kome sam ja pružila ruku kad je trebalo. I nadali smo se da ćemo tako kroćiti kroz buduće stranice. I ti su snovi bili toliko divni da žalim i sad što ih nikada nećemo ostvariti. Nikada. Tako okrutna riječ. Ali, doći će i novi snovi. Znam da hoće. Zato sam sad mirna. Nekada...negdje... i ti ćeš, nadam se. Smiriti se negdje. Ali, znaj, zaista sam te voljela. Onako kao što se vole posljednji udisaji. Onako, očajnički i nezdravo. I potpuno. Više od sebe. I više od svijeta. I više od života samog. Sada, sada učim voljeti sebe najprije. Pa svijet. I ponovo ću jednom sanjati.
Post je objavljen 03.08.2009. u 13:53 sati.