so far away...

srijeda, 05.08.2009.

šapuće rijeka...

Kao divlja rijeka kad napokon pronađe nizinu i smiri svoj tok. Počinje sporo i sneno protjecati kroz pitome krajeve. Brežuljke prekrivene travom u daljini i vrbe na obali. Pokoju pticu koja smoći svoja krila dok u letu ugrabi koju kap vode iz njenih valova. Grimizne boje dubine i grana koje nosi sa sobom.

I one bose djevojke što šeće kraj nje jutros, tako tiho, da ne probudi nemir. I promatra onu laganu izmaglicu koja joj se ovija oko koljena. I nosi bijelu haljinicu sa naramenicom koja joj je pala sa ramena. No nju nije briga. Ni što joj bose noge škakljaju vlati trave i što ju hladi jutarnja rosa. Ona pjeva neku samo svoju pjesmu i sanja samo svoj san. Sama kraj rijeke i vrba koje odavno već tuguju.

I nada se da će je rijeka jednom odnjeti negdje. Ne zna točno kamo, ali vjeruje, oh, tako vjeruje, da rijeke odnose u neke ljepše krajeve. Vjeruje ona rijeci dok joj šapuće, da ništa nije zauvijek. Vjeruje da je rijeka prošla tako puno toga i vidjela ljudi i krajeva o kojima ona ni sanjati ne može. I vjeruje da je rijeka mudra, tako mudra. I da zna kamo ju treba odvesti. A ona će čekati dok jednom ne krene. Put nepoznatih ravnica i udaljenih krajeva. Putem u kojem će joj srce narasti od ljepote i slobode koju sanja.

Putem koji ne poznaje. Ali, zar nisu najljepši, oni nepoznati putevi, toliko dugo sanjani? Zar nisu svi ti snovi isti, sanjani već stoljećima? Zar to nisu samo snovi o ljubavi, onoj koja je tu oduvijek, kao ova rijeka i koja će tu ostati još tako mnoga maglovita jutra. Ostati i kad padne noć i kad se mjesećev sjaj razlije rijekom. Ostati i kad vrbe izgube lišće, a zima i led okuju rijeku. I snijeg sve prekrije. Ostati i kad rijeka presuši, kada će se priče pričati, one iz davnina o jednoj rijeci koja je nekada bila tu. I o djevojci koju je rijeka odvela. Tko zna kamo, nikada nisu saznali. Ali su pričali da je pronašla nekoga tko je, tamo daleko, čekao da mu rijeka dovede nju. I mnogi će vjerovati, da je bilo baš tako. Da je ljubav još uvijek tu, mada više nema djevojke u bijeloj haljini koja šapuće rijeci, mada nema ni vrba, pa ni rijeke. Da ona sve preživi.

A preživi. Mora, jer toliko nas u nju vjeruje.

<	kolovoz, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv