so far away...

četvrtak, 17.09.2009.

sudbina i neobjašnjivo...

Vjerujete li u sudbinu? Znakove koji vam mogu pokazati pravi put u životu? Najaviti nešto, dati naznaku što se sprema?

Vjerujete li u to da ima ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, ili srodne duše koje život spaja ili razdvaja? Vjerujete li da je moguće da dvoje ljudi koji se ne poznaju dobro u istome trenutku ispišu istu rečenicu? I da li je za vas to slučajnost, ili sudbina? Ako je slučajnost, koja je uopće vjerojatnost da se iste riječi ispišu u isto vrijeme?

U zadnje vrijeme me ova pitanja prate neprekidno. Vezano uz jednu osobu u mom životu, a koja je tu zauzela sasvim posebno mjesto, strašno je puno takvih „slučajnosti“. Znakova, koji nadilaze razum, koji kao da se poigravaju sa zdravom logikom. Istih rečenica izgovorenih u isto vrijeme. Stvari koje su specifične i vezane uz njega a pojavile su se prije nego što sam ga susrela. Čak i ako dio toga pripišem sličnom načinu razmišljanja, slučajnosti ili već nekom razumnom razlogu, ostaje pitanje kako je moguće da se baš toliko slučajnosti poklopi? I to samo vezano uz tu osobu.

Da, zna se dogoditi i u drugim prilikama. Ali zaista rijetko. I sad se pitam zašto je to tako? Jesmo li mi toliko bili potrebni jedno drugome tada da se sve povezalo? Ili sasvim suprotno? Nismo se smjeli nikada ni susresti? Koja je poruka iza svih tih slučajnosti koje to ne mogu biti jer su tako male vjerojatnosti da se nešto tako poklopi. Što je svemir želio reći?

Ponekad se pitam da li ja to umišljam? Da li pronalazim veze između stvari i tamo gdje ih nema? Svatko tko nastoji samo logički objasniti stvari bi rekao upravo to. Da vidimo ono što želimo vidjeti. Ali nikako neće moći objasniti kako je moguće sanjati nešto što se sutradan dogodi. I to nije izolirani incident. Niti nešto što sam umislila. San koji sam sanjala prepričala sam mami ujutro. Popodne se to ostvarilo. Slična priča dogodila mi se do sad nekoliko puta.

Kako to objasniti? Što vi mislite, čemu ste skloni vjerovati? Da li vas plaši pomisao na to da ima i nekih nevidljivih i neobjašnjivih pojava oko nas? Ili mislite da su one tu da bi nam pomogle? Ili jednostavno mislite da su to ludosti?

utorak, 08.09.2009.

tko bi razumio sanjara?

Ni ne očekujem da me razumijete. Pa, tko bi pobogu, razumio sanjara? Da, ovoga tu, što hoda širom otvorenih očiju i u svakome tragu vidi poneku veliku, sudbinsku, baš veliku priču. Onu sanjivu, preljepu, beskrajnu i tako toplu. I potpuno nevjerojatnu. Punu zvijezda i mirisa noći. Nekog neobičnog opreza i slutnje. Punu iščekivanja. Koga? Pa, ne znam, ali, znam da će doći. Koliko li je to ludo? Nezamislivo? Nerazumljivo? Ma, znam, tko bi razumio sanjara?

Ali, toliko da znate. Svi vi koji nikada niste vjerovali...ja nikada, ali baš nikada, zbog vas neću prestati sanjati. Ne. Baš naprotiv. Sanjat ću sve veće snove, bajkovitije, snene. Snove o rijekama koje protjeću kroz daleke krajeve. Snove o parkovima iz bajke sa lijepim grafitima baš kao i onaj, onaj naš. Snove neostvarive, toliko lude i toliko iracionalne. Sasvim nemoguće, pa opet toliko beskrajno divne. A vi o tome pojma nemate. Kako ste samo jadni. U tim svojim malim, urednim svjetovima. Sa svojim zadaćama i racionalnošću u stalnoj trci sa svakodnevicom. Nemaštovitom, dosadnom, nezanimljivom, tako običnom.

I uopće pojma nemate. Kako i bi...jer, tko bi razumio sanjara?

četvrtak, 03.09.2009.

polja snova...

Na poljima od snova ne pušta se korijenje...

Ovaj je stih jedan od onih koji mi se toliko često provuku mislima. Toliko sam puta na snovima gradila sve. Barem dvaput sam ponovila taj stih, tako usko vezan uz dvije najfatalnije veze u kojima sam bila. One u kojima sam najviše voljela...ako se tako nešto uopće može izvagati. Može li se? Može li se izmjeriti koliko smo daleko spremni ići, koliko toga smo spremni dati, čega se sve odreći samo da bi udovoljili nekome tko nam je ispred nas samih na ljestvici prioriteta? Samo da bismo bili vrijedni njihove ljubavi, zaslužili ju...

O ne, nikada više. Nikada više neću kupovati ljubav. Nikada se neću cijenkati, nuditi sve što jesam, davati sve što mogu samo da bi zauzvrat dobila ono što bi u svakoj normalnoj vezi trebalo biti tu bez obzira na sve. Zaista ne znam otkud mi taj poriv da ljubav moram zavrijediti? Otkud pokušaji da silom natjeram neke ljude da me vole, kad...bez obzira na to koliko su to puta ponovili i koliko su to tvrdili, nisu me voljeli. Bila sam ili igračka ili utjeha. Barem nekima.

I zato se nadam da sada znam. Da vrijedim dovoljno da se netko i oko mene potrudi. Da netko dolazi meni i kad je umoran i kad je imao naporan dan, ali me ipak želi vidjeti pa makar na kratko. Da netko meni donese omiljenu čokoladu jer je to zapamtio prije tjedan dana kad sam to onako usput spomenula. Da netko primjeti da razgovaram sa radiom kao što sam ja primjetila da ti radiš. A ti si samo rekao, pa ti mene zbilja voliš? Kad se tako malo vidimo, a ti si to uspjela primjetiti. Da, zbilja sam te VOLJELA, zbilja sam te željela poznavati i zbilja sam sanjala o nama. Da, jesam. Oh, kako sam bila glupa kad nisam vidjela ono što je sad očito, a to je da još uvijek njoj pišeš stihove.

A gdje sam tu ja? Jedna glupa mala koja te voljela.

I koja je još jednom na poljima snova puštala korijenje. Neće više...

<	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv