Ni ne očekujem da me razumijete. Pa, tko bi pobogu, razumio sanjara? Da, ovoga tu, što hoda širom otvorenih očiju i u svakome tragu vidi poneku veliku, sudbinsku, baš veliku priču. Onu sanjivu, preljepu, beskrajnu i tako toplu. I potpuno nevjerojatnu. Punu zvijezda i mirisa noći. Nekog neobičnog opreza i slutnje. Punu iščekivanja. Koga? Pa, ne znam, ali, znam da će doći. Koliko li je to ludo? Nezamislivo? Nerazumljivo? Ma, znam, tko bi razumio sanjara?
Ali, toliko da znate. Svi vi koji nikada niste vjerovali...ja nikada, ali baš nikada, zbog vas neću prestati sanjati. Ne. Baš naprotiv. Sanjat ću sve veće snove, bajkovitije, snene. Snove o rijekama koje protjeću kroz daleke krajeve. Snove o parkovima iz bajke sa lijepim grafitima baš kao i onaj, onaj naš. Snove neostvarive, toliko lude i toliko iracionalne. Sasvim nemoguće, pa opet toliko beskrajno divne. A vi o tome pojma nemate. Kako ste samo jadni. U tim svojim malim, urednim svjetovima. Sa svojim zadaćama i racionalnošću u stalnoj trci sa svakodnevicom. Nemaštovitom, dosadnom, nezanimljivom, tako običnom.
I uopće pojma nemate. Kako i bi...jer, tko bi razumio sanjara?
Post je objavljen 08.09.2009. u 20:10 sati.