Na poljima od snova ne pušta se korijenje...
Ovaj je stih jedan od onih koji mi se toliko često provuku mislima. Toliko sam puta na snovima gradila sve. Barem dvaput sam ponovila taj stih, tako usko vezan uz dvije najfatalnije veze u kojima sam bila. One u kojima sam najviše voljela...ako se tako nešto uopće može izvagati. Može li se? Može li se izmjeriti koliko smo daleko spremni ići, koliko toga smo spremni dati, čega se sve odreći samo da bi udovoljili nekome tko nam je ispred nas samih na ljestvici prioriteta? Samo da bismo bili vrijedni njihove ljubavi, zaslužili ju...
O ne, nikada više. Nikada više neću kupovati ljubav. Nikada se neću cijenkati, nuditi sve što jesam, davati sve što mogu samo da bi zauzvrat dobila ono što bi u svakoj normalnoj vezi trebalo biti tu bez obzira na sve. Zaista ne znam otkud mi taj poriv da ljubav moram zavrijediti? Otkud pokušaji da silom natjeram neke ljude da me vole, kad...bez obzira na to koliko su to puta ponovili i koliko su to tvrdili, nisu me voljeli. Bila sam ili igračka ili utjeha. Barem nekima.
I zato se nadam da sada znam. Da vrijedim dovoljno da se netko i oko mene potrudi. Da netko dolazi meni i kad je umoran i kad je imao naporan dan, ali me ipak želi vidjeti pa makar na kratko. Da netko meni donese omiljenu čokoladu jer je to zapamtio prije tjedan dana kad sam to onako usput spomenula. Da netko primjeti da razgovaram sa radiom kao što sam ja primjetila da ti radiš. A ti si samo rekao, pa ti mene zbilja voliš? Kad se tako malo vidimo, a ti si to uspjela primjetiti. Da, zbilja sam te VOLJELA, zbilja sam te željela poznavati i zbilja sam sanjala o nama. Da, jesam. Oh, kako sam bila glupa kad nisam vidjela ono što je sad očito, a to je da još uvijek njoj pišeš stihove.
A gdje sam tu ja? Jedna glupa mala koja te voljela.
I koja je još jednom na poljima snova puštala korijenje. Neće više...
Post je objavljen 03.09.2009. u 22:39 sati.