nestašna usidjelica

ponedjeljak, 31.05.2010.

Nova zurka, nova osoba, zar ne?

Ošišala sam se. Da. I odmah mi je bolje. Sad više nisam tetka i nisam gospođa, sad sam slatki curičak. Skoro pa dečko. Još da maknem nekako onu loknicu koju mi opsesivno ne želi odrezati, e sve samo da bih iz salona izašla sređena i slatka, i polijem se plavom farbom i to će biti to. Dečko, dečko.
No, s obzirom da još ipak nisam uspjela postati dečko, odvela sam danas pizduljak na pregled. Pregled sam dobila preko veze, direkt kod dr. prim. ravno, ravno u njenu ordinaciju, bez onih gužvi i šaltera i čekanja i natezanja sa sestrama i prebiranjima po slobodnim terminima. Što uporno prakticiram mjesecima unazad. Jer slobodnog termina kod dr. prim. je jako malo, a možete se naručiti samo mjesec dana unaprijed, želite li možda ići kod nekog drugog gin?
- Ne, želim upravo dr. prim. jer mi je dosta raznih dr. gin. koji ne znaju što bi sa mnom.
- Dobro, onda dođite predzadnji dan ovog mjeseca pa ćemo vidjeti da li će onda biti termina u sljedećem mjesecu.
- Dobro, doći ću.
Jebeš to više. Kad jedan telefonski poziv otvara vrata samo tako.
I kad nemaš nikoga tko će obaviti taj telefonski poziv, onda si skroz jadan pred birokratsko-zdravstvenom mašinerijom. Prepuštena milosti i nemilosti i sestrama i slučajnosti i bogu dragome. A bog dragi te ne može odvest do dr. prim. samo zato jer je ispred tebe uvijek netko tko tamo dođe preko mobitela. Jebat ga... civilizacija ubija boga u pojam. Skroz.
Dr. prim. bila je draga. Rekla je da mi je pizduljak poprilično u kurcu i da treba to sve nešto viška vadit iz njega što prije van i onda slati na analizu. Prije toga me izmrcvarila pošteno, jer da imam zavaljenu maternicu i da zato mora jako kopat s onim kurčićem i kurtonom na njemu, da bi bilošto mogla vidjeti. Boljelo je toliko da je pizduljak od muke zagrizao kurton i nije ga pustio van. Morala je sestra reagirat. Ja sam se pokušavala sjetiti neke pribiližno ponižavajuće situacije koja bi mogla biti gora od ove gdje ležim, bez gaća, raširenih nogu, ispred dviju nepoznatih žena, dok mi krajičak prezervativa bojažljivo viri iz nasmrt stisnute pizde.
Nisam uspjela.
Poželjela sam onda jaaaako postati dečko. I poželjela da mi ta situacija bude napaljujuća, a ne ponižavajuća.
Nisam ni to uspjela.
Barem sam uspjela odvesti pizduljak na uvod u mrcvarenje. I položila oružje pred odbijanjem plaćanja dopunskog osiguranja jebomilinovicuplemenitiprijateljpasmater. I bila jako sretna pritom što sam prijavljena na minimalni minimalac svih minimalaca i što ću dati samo tu dopunsku crkavicu od osiguranja, e da bi mi pokušali spasiti pizduljak i njenu svrhu.
Dogovorile smo se, mi nepoznate žene u čudnim odnosima i okolnostima da ću riješit to dopunsko i onda se pojavit i onda će me uspavat pa probudit. A ja neću ništa znati. I da nije toliko hitno. Jer ako sam toliko godina živjela s takvim pizduljkom, to znači da mogu još barem toliko. Pa onda nećemo stvar riješiti za 14 dana, nego kad mi prvo riješe dopunsko, pa kad dobijem menstruaciju, pa kad prođe menstruacija, pa kad se dr. prim. vrati s godišnjeg, bit će to ove godine valjda. A i nije frka, jelte...
Onda sam otišla frizerki i rekla joj da uzme mašinicu i učini me dečkom. Nije htjela. Nije me razumjela. Nitko to ne razumije. Zašto dečki žele biti cure, a cure dečki... Pa mi je frizerka bez razumijevanja napravila slatku frizuricu i čudila se što me ne veseli to što mi nema pomoći. Curica sam, imam pizduljak dolje, slatku frizuricu gore i nema tu pomoći.
Sad samo bespomoćno sjedim na kvrgavom kaučiću... pokušavam sjediti... jutros sam još imala dugu kosu, izgledala kao gospođa i pritom se razbila na stepenicama. Potopljenim i klizavim od sumanute kiše, prasnula s visine guzice ravno na guzicu. Zabolila me glava od udarca. A sad me već boli guzica. Jako.
Kažu Talijani da za uspjeh treba imati guzicu.
Čini mi se sada kako me je danas udesio baš jedan od tih uspješnih dana.

srijeda, 26.05.2010.

*|*

Kad nemam vremena pisati blog, to znači da imam puno posla i da je sve super. Kad nemam volje pisati blog, to znači da sam umorna jer radim sto na sat. Kad nemam razloga pisati blog, to znači da sve je oko mene radosna bujica koja me nosa i da sam zadovoljna svojim nedostatkom vremena za bavljenje sobom.
Kad pišem, to znači da nešto nije u redu. I da mi smeta. I da je tu opet to nešto što žulja i grebe, a ne mogu dokučiti što je i odakle je i onda počnem pisati. Posložena slova ponekad daju neko rješenje. Red, nešto. Ponekad se samo još više užasnem kaosa unutra. Ponekad nikad ne znam.
U zadnje vrijeme bila sam vrijedna. Naslikala sliku, prodala je, pofotkala fotke, prodala ih, zalijepila reklamu u fušu, oblijepila jednu policu, oslikala drugu, sašila majicu za spavanje, otkrila novi način kupovanja krpica preko Amazona i dostavljanja u Sloveniju, kupila krpicu, još nije došla, a samo što nije, zaradila, potrošila, otišla kod frizerke... sad redovno viđam neku ženu u odrazima izloga koja nosi moje dronjkice i ne mogu je prepoznati, tko je ta žena? Moram ponoviti taj odlazak kod frizerke, moram opet imati čekinjavo kratku plavu kosu, odbijam biti žena i gospođa s hladnom ondulacijom, crvenim kovrčama i sijedim izrastkom, želim opet biti mršavi dečko s natečenim sisama i uskim kukovima, ne sviđa mi se ta umorna žena i njezin polumrtvi pogled. Loše.
Kao da će mi frizura pomoći.
Tipično žensko, da.
Zapamtila sam put do Amanteovog stana. Ponavljam ga skoro svaki vikend. I radimo onda sve one silne stvari koje nismo ni u ludilu mogli zamišljati. Šećemo gradom, gledamo zgrade, drveće i ljude. Vozimo se autom. Ne skrivamo se više. Čudimo se jedno drugom i toj silnoj slobodi.
Neš ti slobode. Prošetati gradom.
Hm.
Sjedimo u njegovom stanu, slušamo muziku i čudimo se. I dalje se čudimo. Neš ti čuda, stan u kojem slobodno sjedimo.
Kanda su nas pustili iz Remetinca.
Još uvijek bojažljivo šećemo gradom i još uvijek šutimo jedno o drugom.
Moć navike. Nenadjebivo.
Ponekad mi se učini kao da je gotovo, to je to, kao da ima moć odvest me bilokuda, učiniti bilošto, kao nitko prije njega, bez otpora i razmišljanja. Skoro.
A onda se vratim u drugi grad, drugi život. Sreća da postoji drugi grad, da me drma i trza i da nije lako ni posloženo. Nego onako fino, raskrzano, kao da odrađujem više života odjednom. Život usidjelice s hladnom ondulacijom i zatelebane čupave mulice koja očarano prati njegove smišne pokrete...
Ipak, nije me ovaj puta uspjelo skroz odnijeti. Kumpanjon me je prodrmao ravno iz bolnice. Odgovorila sam da ne zajebaje. Da baš će neko sa samo 4 banke pisati sms-ove prikačen na aparate nakon što ga jedva spaslo od infarkta. Ali, ipak.
Ipak, mislila sam i da me ništa ne može dotaći u proljeće. Jer onda je čak i sunce zelene boje, dani su dugi i topli i život buja, tko mi što može? I njegovi smišni pokreti vode me daleko od Kumpanjonovog infarkta. I ralja hrvatskog zdravstva... Samo na trenutak, da bolje boli kad tresnem dolje. I da možda potom još bolje zatvaram oči pred prizorima svoje razbacane podstanarske garsonijerice. I da možda grčevitije igram najgluplje igrice na najglupljem portalu. I da samo čekam da to vrijeme nekako prođe, da se sredi, da sve to nešto prođe i nestane.
Ponekad, kad se sve nešto događa a mene napadne nemoć, nađem samu sebe kako sjedim na kauču i skupljam ručice kao hrčak šapice. I poželim da se isključim i zamrznem skroz. I uplašim se pred tim povrijeđenim i zbunjenim djetetom koje odbija ustati i odrasti, i samo tako bespomoćno skuplja ručice i očekuje nešto.
Eh, zbrka.
Opet.

petak, 14.05.2010.

"reforma"

I pobunio se njihov primitivizam protiv njegove gluposti. Zato jer ne žele da se njihovi dični pišulinci rađaju van njihovog, stoljećima istom mokraćom zapišavanog teritorija, jer će se zemlja onda urušiti i nebo okrenuti naglavačke i jer cijeli svemir se drži na njihovoj tradiciji.
Dok, za pišulje im nije važno gdje se rađaju, jer one su ionako bića nižeg reda koje postoje samo da bi kroz njih dolazili brkati i dlakavi kurconosci.
Ovako, izdaleka, izgledaju mi smišni.
Izbliza, bilo bi mi drago da njihov primitivizam pobijedi, jer ipak ga pokušavaju zadržati u svojem i samo svojem teritoriju, dok njegova glupost, e ona nema granica...

ponedjeljak, 10.05.2010.

PODUZETNIK

ko`nabije, taj dobije...

petak, 07.05.2010.

A čemu ovo služi?

I koliko vas je čekalo da napuni 18 godina da bi konačno u miru i samoći promotrili neko polugolo tijelo? Jesu li vam ostale traume od svih tih strašnih pupaka i bedara koje ste slučajno ugledali prije nego ste postali punoljetni? (a o onim "nekim" stvarima ako su vam se omakle, a sigurno nisu, bozemesacuvaj, ne smijemo na to ni pomislit...) Jeste li gledali vijesti prije osamnaeste godine, jeste li hodali ulicom, jeste li se kupali zatvorenih očiju i bez dodirivanja samih sebe dok su vam po tijelu rasle čudne izrasline i dlakavi grmići, jeste li živjeli u nekom polusnu na cvjetnoj livadi kad vas je čudovišni osamnesti rođendan trgnuo iz krasnog sna i krenuo udarati na sve strane... jeste li ikad primjetili silnu količinu licemjerstva oko vas, ili ste još uvijek onako, malo uspavani, malo maloljetni?
Ili ste već toliko odrasli i prezauzeti kreditima i problemima da nemate vremena razmišljati o sitnicama? Onda sigurno imate i djecu. Pripazite, dakle, da budete u njihovom društvu i da ih brižno nadzirete dok masturbiraju na neke neprimjerene sadržaje s hrvatskih portala. Jer, ukoliko to ne učinite, možda kršite zakon...

utorak, 04.05.2010.

Prosvjetlilo me

Tito kad je umro, učinio je to upravo onog dana kada sam slavila svoj 8. rođendan. Sjećam se da su se svi za stolom smrkli i zanijemili, a onda je tata jedne prijateljice se grozničavo ustao i otišao. U štab, ili to nešto, on je bio jako aktivan s onom crvenom knjižicom pa je morao otić tamo gdje su se svi ti aktivni skupili da vide što će i kako će. Moji roditelji su bili totalno neaktivni, ali su se isto nekako smrkli i uozbiljili. Mi djeca smo se išli u sobu igrat.
Četiri dana nakon tog historijskog događaja naša je vrla predsjednica razreda i glavna štreberica isto imala rođendan. Pa je reda radi, donijela kolače u razred da nas počasti, kako se to onda već običavalo, drugarski dijeliti. Umjesto čašćavanja dobila je skoro pa ukor od drugarice, koja se je na tortu i kolače toliko smrkla i krenula prijetit prstićem i bacat munje ispod obrva, da je sirota slavljenica morala svoje dobre namjere utopit u suzama. A mi smo je svi odreda isto tako mrko gledali... izdajnicu roda svoga! Osam dana trajalo je doba crnine i najveće žalosti. Za to vrijeme nismo smjeli trčat, disat, vikati, pjevati... morali smo biti uklopljeni u sliku sveopće žalosti. Odraslima je to išlo puno bolje nego nama. Nama, djeci, nije išlo nikako. Pa su nam, valjda i zato ukinuli sve one vesele stvarčice na teveu. No, mi blizu granice imali smo talijanske crtiće... i uvijek bili korak do trulog kapitalizma i svog njegovog sjaja.
Mogu sad zasigurno reći da je nama, blizu Italije, u Jugoslaviji život bio zbilja krasan. Starci su imali siguran posao, zdravstveno osiguranje, kave na kilograme, traperice, čokolade, dobru obleku... imali smo sva dobra obaju svijetova. I voljeli smo Jugoslaviju. Čak i oni zadrti Istrijani, kojima je svaka šuša od priko Učke samo još jedan brižni furešt, čini mi se da su i oni voljeli Jugoslaviju. Ili, barem su se na onim prvim izborima tako izjasnili. Da ne žele te neke smrdljive Hadezejce koji tamo nešto seru o stoljeću sedmom i koji bi samo mrzili i ratovali i štatigajaznam.
Zalud.
Godine i sve što se događalo nakon devedesete, pokazale su samo koliki smo debili i koliko nam treba netko nadljudski natprosječan da nas drži svojom čvrstom šakom. I svaka sljedeća godina koju ostavim iza sebe pokazuje mi koliko je taj Tito bio velik i veličanstven. I čini mi se sada da je sve one sletove i sve one debilane koju smo mu mi, nesposobni debili, vjerno posvećivali, itekako zaslužio. I daleko više od toga.
Nema mi tu baš neke koristi, ali moram se glasno izlajati. Došlo mi. Kiša pada i to.
Dakle, DA! Bilo mi je super živjeti u Jugoslaviji tih 8 prije i 10 godina nakon Tite. Super mi je bilo to što sam mogla putovati i biti slobodna i opušteno čavrljati na tom nekom svojem hrvatsko-srpsko-istrijanski zbrčkanom jeziku, bez straha da će me neka lokalna budala radi naglaska ili krive riječi umlatit. Super je bilo sjest u vlak, otić` u Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Sarajevo, o da, Sarajevo je bilo nešto posebno onaj puta u vrijeme Olimpijade. Super je bilo onomad spuštati se bob stazom u gumenom Vučku sa Trebevića. Super mi je bilo otići u Trst i Padovu i Veneciju i Austriju i Njemačku i sva ta mjesta okolo naokolo. Super mi je bilo to što su mi na početku života sve karte i sva vrata bila otvorena i što me nigdje nije bilo sram reći da sam iz Jugoslavije, te neke frankejnštanske zemlje gdje zajedno i sretno živi toliko naroda, nacionalnosti, vjeroispovjesti i svih tih čudesa koje ni Bog otac stoljećima nije uspjevao primiriti i spojiti. Te neke zemlje koje nema nigdje na svijetu.
I zbilja je nema.
I nije me sada sram biti jugonostalgičarkom. Jer mi je onda stvarno bilo super.
Ali me je zato sada sram kad vidim Hrvatsku zastavu. Da. I sram me je kad sam negdje vani reći da sam iz Hrvatske. I da, poželim pritom odmah dodati, znate, ja sam iz Hrvatske, ali nisam ja takva, ne mislim tako i ne dišem tako. I nemam kamo odseliti, jer je ta neka zemlja s kojom sam bila na ti ubivena. Pa sad, eto... šta je, tu je. I da, osjećam sram svaki put kad vidim crveno bijele kockice. Imam tu neku emociju koju one izazivaju. Želim okrenuti glavu i reći da mi se sere od tih kockica. I nemam muda to učiniti. Nego se samo sramim.
Ne mogu više nikome reći da živim u zemlji u kojoj vladaju tolerancija i nenasilje, i priznavanje različitosti i da sam samim time i ja takva, tolerantna i nenasilna i da se ne bojim različitosti. Ne mogu isto tako učiniti taj odmak od zemlje kojoj plaćam porez i pokušavam nekako učiniti od svojeg života to nešto otvoreno i kreativno i samoj sebi prihvatljivo. Svaki odmak i pogled na zemlju u kojoj živim stvara u meni osjećaj srama i zakinutosti.
A da cijela ta tragikomedija od zbrčkanog života ne bi bi stala samo na tome - imam ja i srpsko državljanstvo. Zlunetrebalo.
O Bože...

I da, čini mi se sad ipak, da nije to sve bezveze, da sve je to za moje dobro, e da bi me riješilo tog lažnog ega, skrivanja iza nacije, zemlje, tog nečeg što u svojoj biti nema veze sa mnom, jer ja sam se tu samo našla, igrom slučaja, i sve što trebam jest pronaći onu pravu sebe i živjeti netaknuta kockicama, srpovima i čekićima. I da se ne smijem sramiti. To nisu moji postupci. To je samo neka zemlja koja nema veze sa mnom.
To je samo neki život kojem se mogu smijati.
Ha ha ha...

ponedjeljak, 03.05.2010.

Ajmo sad svi zajedno patiti...

Gledam opet tv. Informiram se i to. Reklo na teveu da su javnim i državnim službenicima ukinuti Regres i Božićnica. Kao mjera štednje. Sjećam se da je prije par dana jedan gospodin isto tako na televizij burno zahtjevao od ekipe da se Božićnica i Regres ukinu i onima koji rade kod privatnika pa da svi zajedno snosimo taj teret. Nasmijao me pošteno. Onako, opet ono, dal` da plačem, dal` da se smijem, dal` da prezirem. Smijeh je lijek, dakle, odabrah se tresti na svojem podstanarskom kauču na razvlačenje.
Radim kod privatnika raznoraznih od 99´-te naovamo. Zadnju sam Božićnicu dobila 2004-te. Nakon toga sam dobila smrznuto pile. Nakon toga nikad više ništa više. Jedne sam godine radila puno u fušu i zaradila dvije plaće za jedan mjesec. Ali sam zato svakodnevno rmpala od devet ujutro do deset navečer. Par dana do pola noći, a onaj, završni dan, kad se materijal šalje u tisak, do dva ujutro. Imala sam čak tri posla odjednom. Onaj jedan pravi, pa poslije toga drugi u nekoj firmi kojoj se nenadano dogodila jedna rizična trudnoća, pa onda treći na poslu na kojem sam dala otkaz, ali oni nisu uspjeli naći zamjenu. Zalomilo se tako i nisam rekla ne. Ali to ne mogu ubrajati u Božićnicu. Svi koji su me poznavali i viđali u to vrijeme, savjetovali su me da prestanem s tim aktivnostima, jer sam se ozbiljno pretvarala u hodajuće podočnjake. A one neke, malo pomjerene perspektive, zavidile su mi pomalo na anoreksičnoj liniji.
Toliko o zadnjoj zarađenoj trinaestoj plaći.
Regres. Evo još jedne riječi koju sam morala potražiti u googleu. Internet kaže da je to nešto što ti vrate u novcima i ima neke veze s godišnjim. U zadnje tri godine bila sam na godišnjem svezajedno jedva mjesec dana. I dobila niš zauzvrat. Iz jednostavnog razloga što ne mogu dobiti nešto čega nema na računu. I što nema smisla zatvarati dućan i odlaziti nekamo ako je novčanik poluprazan/polupun (svejedno, ista je cifra unutra) i ako u blagajni nema dovoljno za plaću. I što iz istog razloga u dućanu ne možeš imati radnika koji će raditi dok se negdje izležavaš i odmaraš. I što zaključan dućan jednostavno ne zna sam zaraditi.
I sad stvarno ne znam zašto mi nije padalo napamet tražiti od drugih ljudi da se odreknu svojih godišnjih i ostalih povlastica.
Ali sad su se ti neki ljudi sjetili da bi oni htjeli da se ja odreknem Božićnice i regresa pa da budem ista kao oni.
Buahahah. Koje budale...
No, s druge strane gledano... ako su stvari posložene tako da oni koji rade kod privatnika budu avangarda i pokusni kunići eksperimenta o preživljavanju, rada bih dojavila gospodi koja želi da zajedno patimo, da nakon ukinute Božićnice dolazi sezona otkaza. I još otkaza. I onda spontano ukidanje godišnjih. I onda rmpanje sve do onog trenutka kad shvatiš da na godišnji ideš, NE zato jer je gospodin Marx napisao nešto o Proleterijatu i pravima radnika, nego zato jer godišnji, pa i trinaestu, i devetnaestu ako poželiš, plaću prvo treba zaraditi. A tek onda potrošiti. Jednom kad gospoda koja izvoljeva cviliti za Božićnicom na to bude tako gledala, e onda se možemo smatrati ravnopravnima u nošenju tereta.
A do tada...

nedjelja, 02.05.2010.

Povijest jednog nasilja

Nedjeljno jutro. Dugačko, bezvezno, sivo, malo kave, malo keksa i internet. Po svim portalima jedno te isto. Policajac bez oka, navijač upucan. Nered, ludilo žestoko... kao potencijalni razlog se navodi loša situacija u zemlji... podsjeća me to na nešto, poprilično podsjeća... pa čemu sliži internet? Uguglam i nađem.
Ni manje ni više nego epski uvod u opis nekih davnih nereda:
"Politička situacija u Jugoslaviji ocrtala se 13. svibnja 1990. bolje nego ikada prije, a svemu svoj je povijesni pečat dao Zvonimir Boban.
Navijački neredi nailaze na osudu kompletne javnosti, medija, sportskih i političkih institucija kad god da se dogode jer narušavaju idilu, sigurnost i sportsko ozračje. No, jedan navijački eksces na ovim prostorima ima drugačiju dimenziju i neće se lako naći osoba koja bi ga kritizirala. "
Ima, dakle, ravnih 20 godina kada se na nasilje na nogomentnom stadionu gledalo kao na, skoro pa, herojski čin, gdje se jedna ugnjetavana nacija oslobađala stega, stavljala točku na i, dizala svoju bespomoćnu rukicu u vlastitu obranu, sve to nešto, drž`ne daj. Piše još i da su se neredi nastavljali do kasno u noć i po cijelom Zagrebu.
Ali, sve je onda bilo opravdano. Jer to je onda bilo ozbiljno oštrenje koplja za pravi pravednički rat. I dakle, nitko ne smije osuditi one nerede na stadionu.

Današnji neredi možda stoga zbunjuju. Nemaju u sebi ničeg epskog ni uzvišenog. Samo gomila podivljalih pijanih budaletina koje pale baklje i gađaju policiju stolicama. Ovi zauzvrat na podivljalu rulju pucaju. I nema tu potlačenog naroda ni ugnjetavane mase. Ni stoljetne nepravde, ni Božjeg uplitanja.
Samo ljudska glupost. Koja, svemu unatoč, pokušava nasilju naći neko opravdanje. Pa sad je to eto, teško stanje u zemlji. Zvuči logično. Da.
A sve je tako jednostavno. Nasilje je nasilje i nema opravdanja. Ni prije dvadeset godina, ni sada. Nikada.
I odjebite s pričom.

I tako, osim stadionskih užasa i razočaranih prosvjednika, nema nekih novih zanimljivosti. Pa dobro, informirala se jesam, podne je prošlo, idem sad malo nasilnički se obračunavat s prašinom po kući. Bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost bakterija i gnjida koje će pritom stradat. I nema u tome nikakvog uzvišenog poriva. Nemam pametnija posla. Skoro pa isto kao one budaletine na stadionima.