nestašna usidjelica

srijeda, 26.05.2010.

*|*

Kad nemam vremena pisati blog, to znači da imam puno posla i da je sve super. Kad nemam volje pisati blog, to znači da sam umorna jer radim sto na sat. Kad nemam razloga pisati blog, to znači da sve je oko mene radosna bujica koja me nosa i da sam zadovoljna svojim nedostatkom vremena za bavljenje sobom.
Kad pišem, to znači da nešto nije u redu. I da mi smeta. I da je tu opet to nešto što žulja i grebe, a ne mogu dokučiti što je i odakle je i onda počnem pisati. Posložena slova ponekad daju neko rješenje. Red, nešto. Ponekad se samo još više užasnem kaosa unutra. Ponekad nikad ne znam.
U zadnje vrijeme bila sam vrijedna. Naslikala sliku, prodala je, pofotkala fotke, prodala ih, zalijepila reklamu u fušu, oblijepila jednu policu, oslikala drugu, sašila majicu za spavanje, otkrila novi način kupovanja krpica preko Amazona i dostavljanja u Sloveniju, kupila krpicu, još nije došla, a samo što nije, zaradila, potrošila, otišla kod frizerke... sad redovno viđam neku ženu u odrazima izloga koja nosi moje dronjkice i ne mogu je prepoznati, tko je ta žena? Moram ponoviti taj odlazak kod frizerke, moram opet imati čekinjavo kratku plavu kosu, odbijam biti žena i gospođa s hladnom ondulacijom, crvenim kovrčama i sijedim izrastkom, želim opet biti mršavi dečko s natečenim sisama i uskim kukovima, ne sviđa mi se ta umorna žena i njezin polumrtvi pogled. Loše.
Kao da će mi frizura pomoći.
Tipično žensko, da.
Zapamtila sam put do Amanteovog stana. Ponavljam ga skoro svaki vikend. I radimo onda sve one silne stvari koje nismo ni u ludilu mogli zamišljati. Šećemo gradom, gledamo zgrade, drveće i ljude. Vozimo se autom. Ne skrivamo se više. Čudimo se jedno drugom i toj silnoj slobodi.
Neš ti slobode. Prošetati gradom.
Hm.
Sjedimo u njegovom stanu, slušamo muziku i čudimo se. I dalje se čudimo. Neš ti čuda, stan u kojem slobodno sjedimo.
Kanda su nas pustili iz Remetinca.
Još uvijek bojažljivo šećemo gradom i još uvijek šutimo jedno o drugom.
Moć navike. Nenadjebivo.
Ponekad mi se učini kao da je gotovo, to je to, kao da ima moć odvest me bilokuda, učiniti bilošto, kao nitko prije njega, bez otpora i razmišljanja. Skoro.
A onda se vratim u drugi grad, drugi život. Sreća da postoji drugi grad, da me drma i trza i da nije lako ni posloženo. Nego onako fino, raskrzano, kao da odrađujem više života odjednom. Život usidjelice s hladnom ondulacijom i zatelebane čupave mulice koja očarano prati njegove smišne pokrete...
Ipak, nije me ovaj puta uspjelo skroz odnijeti. Kumpanjon me je prodrmao ravno iz bolnice. Odgovorila sam da ne zajebaje. Da baš će neko sa samo 4 banke pisati sms-ove prikačen na aparate nakon što ga jedva spaslo od infarkta. Ali, ipak.
Ipak, mislila sam i da me ništa ne može dotaći u proljeće. Jer onda je čak i sunce zelene boje, dani su dugi i topli i život buja, tko mi što može? I njegovi smišni pokreti vode me daleko od Kumpanjonovog infarkta. I ralja hrvatskog zdravstva... Samo na trenutak, da bolje boli kad tresnem dolje. I da možda potom još bolje zatvaram oči pred prizorima svoje razbacane podstanarske garsonijerice. I da možda grčevitije igram najgluplje igrice na najglupljem portalu. I da samo čekam da to vrijeme nekako prođe, da se sredi, da sve to nešto prođe i nestane.
Ponekad, kad se sve nešto događa a mene napadne nemoć, nađem samu sebe kako sjedim na kauču i skupljam ručice kao hrčak šapice. I poželim da se isključim i zamrznem skroz. I uplašim se pred tim povrijeđenim i zbunjenim djetetom koje odbija ustati i odrasti, i samo tako bespomoćno skuplja ručice i očekuje nešto.
Eh, zbrka.
Opet.