utorak, 22.06.2010.
Predah od sebe
Dogodi se ponekad tako. Neočekivano i ničim izazvano. Probudim se ujutro i shvatim. Da moj je život upravo onakav kakav želim da bude. I kakav mi najviše paše. I da sam u svim tim oću-neću, volem-nevolem igricama i izazovima stvorila svoje malo carstvo gdje je sve, nekako po mom. I sve je na svom mjestu. I sve je onako kako treba biti.
I onda sam taj cijeli dan mirna. I potiho sretna.
I na svojem danas jesam sutra tko zna gdje sam poslu na kojem me nitko ne tlači, i u svojem tu sam sve dok imam za stanarinu minijaturnom stančiću, i dok se vozim u smišnom autiću jeftinih dijelova koji malo troši, ali može povuć kad je frka... sve, baš sve je tako na svojem mjestu, i sve već sutra mogu preokrenuti i izmijeniti, sve je tako lagano i fluidno... a ja živim taj svoj lipi život i stalno nešto zanovijetam.
I ništa, budem sretna taj dan. Sve čega se dotaknem me veseli. Obično počistim i prašinu, posložim predmetiće, sve, onako s pažnjom, kao da dodirujem neke svete stvari. Sveta četkica za zube, sveta prazna tuba s pastom ide u svetu pvc vrećicu na svetom košu za smeće, sve je vrijedno i važno i ima svoje mjesto. A sve je upravo na svojem mjestu.
Onda prođe taj dan, i još koji.
I opet njurgam...
Eh.
četvrtak, 10.06.2010.
ne potpisujem.
Moj šefonja se pokušavao brinuti o par firmi.
Očevoj, ženinoj, svojoj. I svim radnicima u istima.
Ima 44 godine i pregrmio je svoj prvi infarkt.
Sad se pokušava brinuti o preživljavanju.
Moj prijatelj radi u državnoj firmi.
On planira uzeti godišnji odmor onaj tjedan u kojoj se Hrvatima sreća nasmjiešila i udijelila im dva praznika u razmaku od par dana.
Shvatio je danas da je s godišnjim dva dana u minusu.
Stoga je onaj tjedan odlučio upisati si neko poslovno putovanje.
I mirne duše otići sedam dana na more.
Nakon toga će krajem sedmog mjeseca otići na redovni godišnji i vratiti se na posao krajem osmog.
Osim toga ima i 14 dana godišnjeg po zimi.
Osim toga ima regres.
Ima i Božićnicu.
Ima i Uskrsnicu.
E, kurac će dobiti i moj potpis!
Rekla sam mu to upravo tim riječima.
Rekao je da imam pravo.
I mirne duše prijavio poslovno putovanje...
srijeda, 09.06.2010.
pa tike
Prije 20 i nešto, da, toliko, godina, kupila sam bijele startasice. Drugih boja nije ni bilo. Prije 20 i toliko godina zato smo se baš jako trudili biti različitima i posebnima i na sve moguće načine to pokazivati. Jer jebeš socijalizam, jebeš komunizam, jebeš radničku klasu i njihovu plavu kutu, jebeš plave i jebeš bijele borosane, jebeš svu tu uniformiranost, mi moramo biti različiti i posebni! Jer smo mladi i osviješteni i neponovljivi, i nismo ukalupljeni kao ti naši stisnuti starci! I jer ne moramo razmišljati o hrani i poslu i kreditima i malodobnoj dječici, nego možemo samo tako budalesati u glavi o manifestacijama života na ovaj ili onaj način.
I u čast svojem maloljetnom i pubertetskom manifestu, svoje sam startasice ukrasila nekim crno bijelim apstraktnim zavijucima, crnom kemijskom satima lagano žvrljala, švrljala, sjenčala i dobila svoj originalni protestni uzorak. Kakvog nitko nema.
Ipak, i dalje su to bila startasice. Znojile se noge i smrdile po gumi u njima nemilice. Ali, barem su izdaleka djelovale kao da nisu to što jesu. Jeftine smrdljive patike.
Danas svakodnevno prolazim kraj izloga u kojem vise, ne više onako asketski bijele, već neke pošarane i vesele, ali opet, iste one od prije 20 godina startasice.
Netko se sjetio prodati nam različitost i originalnost na našem sterilnom proizvodu.
Ali, danas su mi, eto, bijele startasice nekako puno draže.
ponedjeljak, 07.06.2010.
prasak
u šestom mjesecu uvijek pukne.