srijeda, 09.06.2010.
pa tike
Prije 20 i nešto, da, toliko, godina, kupila sam bijele startasice. Drugih boja nije ni bilo. Prije 20 i toliko godina zato smo se baš jako trudili biti različitima i posebnima i na sve moguće načine to pokazivati. Jer jebeš socijalizam, jebeš komunizam, jebeš radničku klasu i njihovu plavu kutu, jebeš plave i jebeš bijele borosane, jebeš svu tu uniformiranost, mi moramo biti različiti i posebni! Jer smo mladi i osviješteni i neponovljivi, i nismo ukalupljeni kao ti naši stisnuti starci! I jer ne moramo razmišljati o hrani i poslu i kreditima i malodobnoj dječici, nego možemo samo tako budalesati u glavi o manifestacijama života na ovaj ili onaj način.
I u čast svojem maloljetnom i pubertetskom manifestu, svoje sam startasice ukrasila nekim crno bijelim apstraktnim zavijucima, crnom kemijskom satima lagano žvrljala, švrljala, sjenčala i dobila svoj originalni protestni uzorak. Kakvog nitko nema.
Ipak, i dalje su to bila startasice. Znojile se noge i smrdile po gumi u njima nemilice. Ali, barem su izdaleka djelovale kao da nisu to što jesu. Jeftine smrdljive patike.
Danas svakodnevno prolazim kraj izloga u kojem vise, ne više onako asketski bijele, već neke pošarane i vesele, ali opet, iste one od prije 20 godina startasice.
Netko se sjetio prodati nam različitost i originalnost na našem sterilnom proizvodu.
Ali, danas su mi, eto, bijele startasice nekako puno draže.