Dogodi se ponekad tako. Neočekivano i ničim izazvano. Probudim se ujutro i shvatim. Da moj je život upravo onakav kakav želim da bude. I kakav mi najviše paše. I da sam u svim tim oću-neću, volem-nevolem igricama i izazovima stvorila svoje malo carstvo gdje je sve, nekako po mom. I sve je na svom mjestu. I sve je onako kako treba biti.
I onda sam taj cijeli dan mirna. I potiho sretna.
I na svojem danas jesam sutra tko zna gdje sam poslu na kojem me nitko ne tlači, i u svojem tu sam sve dok imam za stanarinu minijaturnom stančiću, i dok se vozim u smišnom autiću jeftinih dijelova koji malo troši, ali može povuć kad je frka... sve, baš sve je tako na svojem mjestu, i sve već sutra mogu preokrenuti i izmijeniti, sve je tako lagano i fluidno... a ja živim taj svoj lipi život i stalno nešto zanovijetam.
I ništa, budem sretna taj dan. Sve čega se dotaknem me veseli. Obično počistim i prašinu, posložim predmetiće, sve, onako s pažnjom, kao da dodirujem neke svete stvari. Sveta četkica za zube, sveta prazna tuba s pastom ide u svetu pvc vrećicu na svetom košu za smeće, sve je vrijedno i važno i ima svoje mjesto. A sve je upravo na svojem mjestu.
Onda prođe taj dan, i još koji.
I opet njurgam...
Eh.
Post je objavljen 22.06.2010. u 10:40 sati.