nestašna usidjelica

ponedjeljak, 31.05.2010.

Nova zurka, nova osoba, zar ne?

Ošišala sam se. Da. I odmah mi je bolje. Sad više nisam tetka i nisam gospođa, sad sam slatki curičak. Skoro pa dečko. Još da maknem nekako onu loknicu koju mi opsesivno ne želi odrezati, e sve samo da bih iz salona izašla sređena i slatka, i polijem se plavom farbom i to će biti to. Dečko, dečko.
No, s obzirom da još ipak nisam uspjela postati dečko, odvela sam danas pizduljak na pregled. Pregled sam dobila preko veze, direkt kod dr. prim. ravno, ravno u njenu ordinaciju, bez onih gužvi i šaltera i čekanja i natezanja sa sestrama i prebiranjima po slobodnim terminima. Što uporno prakticiram mjesecima unazad. Jer slobodnog termina kod dr. prim. je jako malo, a možete se naručiti samo mjesec dana unaprijed, želite li možda ići kod nekog drugog gin?
- Ne, želim upravo dr. prim. jer mi je dosta raznih dr. gin. koji ne znaju što bi sa mnom.
- Dobro, onda dođite predzadnji dan ovog mjeseca pa ćemo vidjeti da li će onda biti termina u sljedećem mjesecu.
- Dobro, doći ću.
Jebeš to više. Kad jedan telefonski poziv otvara vrata samo tako.
I kad nemaš nikoga tko će obaviti taj telefonski poziv, onda si skroz jadan pred birokratsko-zdravstvenom mašinerijom. Prepuštena milosti i nemilosti i sestrama i slučajnosti i bogu dragome. A bog dragi te ne može odvest do dr. prim. samo zato jer je ispred tebe uvijek netko tko tamo dođe preko mobitela. Jebat ga... civilizacija ubija boga u pojam. Skroz.
Dr. prim. bila je draga. Rekla je da mi je pizduljak poprilično u kurcu i da treba to sve nešto viška vadit iz njega što prije van i onda slati na analizu. Prije toga me izmrcvarila pošteno, jer da imam zavaljenu maternicu i da zato mora jako kopat s onim kurčićem i kurtonom na njemu, da bi bilošto mogla vidjeti. Boljelo je toliko da je pizduljak od muke zagrizao kurton i nije ga pustio van. Morala je sestra reagirat. Ja sam se pokušavala sjetiti neke pribiližno ponižavajuće situacije koja bi mogla biti gora od ove gdje ležim, bez gaća, raširenih nogu, ispred dviju nepoznatih žena, dok mi krajičak prezervativa bojažljivo viri iz nasmrt stisnute pizde.
Nisam uspjela.
Poželjela sam onda jaaaako postati dečko. I poželjela da mi ta situacija bude napaljujuća, a ne ponižavajuća.
Nisam ni to uspjela.
Barem sam uspjela odvesti pizduljak na uvod u mrcvarenje. I položila oružje pred odbijanjem plaćanja dopunskog osiguranja jebomilinovicuplemenitiprijateljpasmater. I bila jako sretna pritom što sam prijavljena na minimalni minimalac svih minimalaca i što ću dati samo tu dopunsku crkavicu od osiguranja, e da bi mi pokušali spasiti pizduljak i njenu svrhu.
Dogovorile smo se, mi nepoznate žene u čudnim odnosima i okolnostima da ću riješit to dopunsko i onda se pojavit i onda će me uspavat pa probudit. A ja neću ništa znati. I da nije toliko hitno. Jer ako sam toliko godina živjela s takvim pizduljkom, to znači da mogu još barem toliko. Pa onda nećemo stvar riješiti za 14 dana, nego kad mi prvo riješe dopunsko, pa kad dobijem menstruaciju, pa kad prođe menstruacija, pa kad se dr. prim. vrati s godišnjeg, bit će to ove godine valjda. A i nije frka, jelte...
Onda sam otišla frizerki i rekla joj da uzme mašinicu i učini me dečkom. Nije htjela. Nije me razumjela. Nitko to ne razumije. Zašto dečki žele biti cure, a cure dečki... Pa mi je frizerka bez razumijevanja napravila slatku frizuricu i čudila se što me ne veseli to što mi nema pomoći. Curica sam, imam pizduljak dolje, slatku frizuricu gore i nema tu pomoći.
Sad samo bespomoćno sjedim na kvrgavom kaučiću... pokušavam sjediti... jutros sam još imala dugu kosu, izgledala kao gospođa i pritom se razbila na stepenicama. Potopljenim i klizavim od sumanute kiše, prasnula s visine guzice ravno na guzicu. Zabolila me glava od udarca. A sad me već boli guzica. Jako.
Kažu Talijani da za uspjeh treba imati guzicu.
Čini mi se sada kako me je danas udesio baš jedan od tih uspješnih dana.