nestašna usidjelica

srijeda, 31.03.2010.

Savršeno zdravlje

Morala sam probat, naravno.
Rezultat, osim olakšanog novčanika, je izostao. Ipak, ne bih bila na miru da nisam probala. Jedan prob`o pa se usr`o, bit će da je to bilo to.
I eto me sad opet u vrtlogu hrvacke medicinske organizacije i u njezinim pokušajima da osigura zdravlje vlastitim građanima.
Pokušala sam se, za početak, naručiti na pregled preko vrlog nam internet sustava. Upalilo je iz drugog pokušaja, razveselilo me, sve što se može učiniti podalje tih mračno odurnih hodnika, smrdljivih čekaonica i nakostrušenih i poslovično grubih sestara, me silno veseli. I tako, opet sam krenula u žrvanj dičnog nam medicinskog sustava. I gledam kako u njemu bit sretnom i zadovoljnom jer to nešto ipak postoji i funkcionira. Zbilja funkcionira, odem tamo, čekam red, sat-dva, pročitam si nešto, napravim reda među sms porukama, čitam opet nešto, obrazujem se, dođem na red, iskoristim svojih par minuta da uletim-izletim i već u rukama imam uputnicu za novo neko naručivanje, pa koji mjesec čekanja, pa red, ulet-izlet i opet nova uputnica... i sve nešto tako to, fino, glatko i podmazano. Stvarno funkcionira. Negdje u Somaliji toga uopće nema. Ne funkcionira. Stoga, baš sam sretna jer živim tu gdje živim.
U bolnice, a doktore posebno, sam prestala vjerovati još onomad, nakon mjesec-dva vlastitog radnog staža, koji nema apsolutno nikakve veze sa bolnicom i doktorima, ali mi je samo sinulo... da je nemoguće raditi osam sati koncentrirano i bez greške, nemoguće je raditi sat vremena koncentrirano i bez daha, a da pritom ne ugroziš onih preostalih sedam sati, nemoguće je biti odrasla osoba i živjeti u svijetu kojem živimo i pritom se moći skroz predati poslu i ne misliti ni na što drugo... tako je prirodno, lako i moguće napraviti grešku. I lako je naučiti prebacivati svoje grijehe na tuđa pleća i vrijedno si prati ruke od vlastite odgovornosti. I iskoristit situaciju, i tu i tamo malo gluvarit, kad mi se spava, kad mi se mušterija ne sviđa, jebomater nezahvalnim i dosadnim bezobraznicima, kad nemilosrdno pomjere sat unaprijed pa danima glupavo bauljam, kad mi je netko doma bolestan, i kad sam ja bolesna, tako je nemoguće biti prisutnom i svemogućom... i odakle mi uopće ideja da bi doktori i njihove utlačene sestre od svega toga zla trebali biti izuzeti i po defaultu dragi, dobronamjerni, požrtvovni i uvijek 100% prisutni? Trebali bi, teoretski, ali praksa je pokazala...
Nije život američka serija.
I zato više ne igram Loto, sad se samo naručim u bolnicu i nadam se da doktoru, primarijusu, kome već, neće biti jedan od onih dana i onih zrakopraznih trenutaka između dviju koncentracija.
Zrelim, starim, što li već, čini mi se da sve nekako lakše prihvaćam te neke potencijalne opasnosti na koje uglavnom ne mogu utjecati, jer ionako... programirani smo za to... menopauze, bore, starost, bolest, smrt, tko te uopće pita sviđa li ti se to ili ne...
Mogu se nadati, strahovati, boriti, živcirati, meditirati i ponavljati samoj sebi da sam voljeno dijete Svemira i da je sve u savršenom redu... mogu svašta. I naravno, pokušat ću svašta.
I eto, pokušala sam.
I nažalost, sada mogu sasvim mirne duše izreći svoj poražavajući zaključak: Izliječenje bioterapijom je skoro kao AIDS, uvijek se događa nekome drugome.
A sad ispočetka: uputnice, bolnice, doktori, skalpeli, noževi....

utorak, 23.03.2010.

Nepokoreni...?

Nisam jugonostalgična. Ma kurac nisam. Svakim danom mi je to sve jasnije. Isto kao što stari ljudi vole pričati o onim vremenima u kojima je sve bilo drugačije i lakše i onda bla, bla, kad su oni bili mladi bilo je tako i tako. A sad je ovako.
Sjećam se dakle, onomad, kad sam bila dijete, televizija je bila bogata politikom, i sirotim programom. Za nas djecu bilo je nešto ujutro, prirodnoznanstveno i korisno za naše male glavice, sjećam se dobro svih geparda, tigrova, antilopa, lavovoa, kao i one poučne serije za djecu gdje se neka gola žena jako drala, a mi djeca smo bečili oči u njenu golu pizdu iz koje je izlazilo nešto zgužvano, crveno i gadno. Rekao mi je bratić da ću i ja jednog dana tako. Rekla sam da neću. I nisam. I kako stvari stoje nikad ni nećeš tješi me sada Amante. Baš volim kad pazi na moje traume iz djetinjstva. No, dobro, to sad nije bitno. Odnijela me sjećanja...
Nego, sjetila sam se večeras detalja iz one jedne serije poslije koje smo se onomad igrali zarobljenika kojem štakor gmiže po trbuhu i gicka, gricka. Moj hrčak Riki glumio je štakora a bratić je golog trbuha ležao na leđima, urlao i prenemagao se dok ga je Riki škakljao brcima i noktićima. Bilo je onda toliko malo upečatljivih scena da su nam sve te, kojih smo se tako rijetko uspjevali dokopati, dugo ostajale urezane... tko zna kako se današnja djeca nose s tolikom količinom informacija... i stignu li se uopće igrati tih nekih strahota koje vide? Ili... a bo?
Inšoma, gledam tako večeras tu neku odavno poznatu seriju i gledam i gledam... vidim neki grad, neki radnici rade u nekoj tvornici, na vlasti su lopovi, radnici nemau prava, radnici štrajkaju, pošalju na njih policiju, udijele im otkaze, posla nigdje nema, a cijelo vrijeme Jusić u pozadini pjevuši za vas smo ginuli, da vi budete slobodni, lalalala... i sjećam se kad sam bila mala kako mi je sve to strašno izgledalo, to vrijeme u kojem su na vlasti lopovi, radnici nemaju posla a još ih i policija tuče, ali dobro, to je vrijeme prošlo, oni su se namučili, izginuli, i sad je nama dobro, radnici imaju tvornice, tvornice imaju radnike, samoupravljanje, ovo, ono, nema više onog jednog odurnog ljigavca koji uzima kruh iz usta vlastitim radnicima, sad je sve ok, radnici odlučuju.... i gledam večeras tako, i gledam i gledam... i jebomater, jel to za smijeh ili za plač?

nedjelja, 21.03.2010.

Krugovi

Kiša se danas cijeli dan lijeno cijedi i čini mi sobu mrklo sivom i mračnom. Ležala sam dugo jutros i zvjerala po stropovima i zidovima, zamišljala sebe na planini, sebe na stijeni, Amantea na sebi, prošlost, sadašnjost, budućnost, sve to nešto neuhvatljivo i idealno za gubljenje vremena i gubljenje sebe u nekim imaginacijama iz nedjeljnog kreveta.
Javila u nekom trenutku Papirčetu da se uključi u svijet otrovnih zračenja. Poslušao je tamo negdje oko dva popodne, uz isprike za posljedice sinoćnjeg nekog izlaska, pa eto, cijelo jutro provedoh bez interneta... ponekad se čudim tom čudnom životu, ponekad si dopustim misliti da nismo samo splet slučajnosti i zrnca prašine na kozmičkom vjetru, ponekad u sve sumnjam, a ponekad samo mislim da je najljepše od svega neimati razloga za usamljenost.
Mislim da je danas jedan od tih dana.

Sjećam se prvog kadra u kojem sam u svojem vidnom polju registrirala Papirčeta, još na onom prijemnom ispitu prije sto godina. Odmah mi je upao u oči, kako ne bi, na kilometre upadljiva furka sljedbenika gothic rocka, obožavatelja Cure-a, Mission-a, Sisters of Mercy-a i inih crnjaka u ono doba kad je i Let 3 bio vrijedan slušanja i pažnje, a Urban samo jedan od studenata koji odlučuje odustati od tog uzaludnog fakulteta. I nešto je brljavio tamo na gitarijadi pa su mu rekli da bit će nešto. To Urban, ne Papirče, ali to sad nije bitno, ovdje se ipak radi o Papirčetu. Odlučila sam ga onda, na prvi pogled, ignoirirati na najjače. Odlučila da će mi ić na živce i on i ta njegova obleka s kojom tako nametljivo stavlja tuđe furke ispred sebe. I odlučila da pojma nema tko je on i da se zato tako nosi. I jer tako želi djelovati kao neki umjetnik. Otkačenjak. To nešto.
Oduvijek sam imala tu crtu da u svemu nađem to nešto što me živcira. I neku grešku. I neku blokadu. S Papirčetom sam odlučila da će mi njegov izgled bit blokada, jer tu nije bilo prirodnosti, bilo je preveć očitog maskiranja, a ja sam bila iznad toga.
Visoko iznad toga.
Mjesec dana nakon početka predavanja već smo se intenzivno družili. Uveo me je Papirče u sve svoje klanove otužnog grada, tamo negdje na početku rata, gdje se nije imalo gdje izaći, jer, eto, jadno je to sve bilo, izlazili smo po nekm privatnim žurkama, družili se sa srednjoškolcima obučenim u crno i sve nešto fantazirali i bili jako jako pametni, kako to samo nadobudni studenti znaju. I pijani, naravno. Ponekad i napušeni, kad bi se našlo za odvojiti od skromnog budžeta. Fino smo se, ustvari, slagali, nas dvoje.
Uveo me je Papirče i u svoj studentski krevet, odmah nakon prvog izlaska, jer moja je podstanarska izba bila daleko na zadnjoj stanici autobusa koji ne vozi poslije pola noći, a kakav je to izlazak kad u pola noći moraš biti doma? Naše prvo spavanje na njegovom smiješnom krevetiću bilo je antologijsko, ja sam navratnanos napravila sebi kukuljicu od jedne dekice, a on je, ispod druge dekice, okrenuo mi leđa i umjesto laku noć procvilio kosadjecomspavapopišansebudi i od tada smo se intenzivno krenuli družiti i prijateljski dijelit po metra studentskog krevetića.
U njegovoj sobi spavao je u to doba i njegov cimer, uvjerljivo najzbunjeniji i najnazadnjiji studoš u gradu, u kojeg je došao tamo negdje iz srca Heregovine, i crvenio pred svakom ženom i sam sebe zaustavljao daleko i od najmanje pomisli na one situacije, koje se prije braka nikako ne bi smjele upražnjavat, jer ipak, taj izdajnički nalet purpurno crvene krvi u bolesno blijede obraze jasno je pokazivao puteve kojima su te grešne i prljave misli voljele lutati. Jednom je čak uspio sramežljivo priznat kako me je sanjao kao neku sporednu likušu, ustvari ne mene, nego samo moje noge u tajicama kako vire iz nekog žbunja i da se pritom uplašio da me je netko ubio. Simboliku sna zbilja nismo znali dokučit. Samo smo se glupo cerekali dok je on žario sobu svojim rumenim obrazima.
Papirčetova tajna želja bila je skinuti nevinost zbunjenom cimeru, ali nije se zato trudio naći mu ženu, maštao je da upravo on bude taj deflorator i osloboditelj njegovih čvrsto zaključanih seksualnih nagona. Bio mu je zaista uzudljiv taj cimer. I cijeli taj svijet Freddie Mercurya, Gerogea Michaela i cijelog tog lobija koji navodno drži cijeli svijet u svojoj čvrrstoj muškoj šaci. Ili guzi. Kakogod. Bitno je da oni imaju moć i da oni imaju vlast i to je Papirčeta također silno uzbuđivalo. I privlačilo.
Vrlo brzo smo druženja sa prištavim srednjoškolcima u crnim odorama zamijenili druženjem sa običnim momcima u uskim trapericama i otvorenim pogledima na druge momke. Sve je to bilo zanimiljivo i uzbudljivo. Meni, jer su me ljudi kao takvi oduvijek zanimali, i jer me na neki uvrnuto voajerski način kopkalo što je to u njihovim glavama u koje sam potajice željela se nekako ušuljati, a njemu, hm, njemu je to isto bilo zanimljivo. Ljudi i to. Pa smo izlaske u našem otužnom gradu uskoro zamijenili posjetama Ljubljani i čuvenim roza noćima u čuvenom K4. Gdje je sve bilo tako slobodno i otvoreno i gdje je Salome nastupao glumeći Madonnu, a mi smo se divili njegovim savršenim nogama i pitali se gdje je, u onom uskom trikou, uspio sakrit pišu. U to doba nije imao ni cica, a nos mu je bio baš pravi, grubi, kukasti, muški nos radnika sa neke tamo prljave skele. Ali te duge noge u tim vrtoglavim štiklama... ma savršenstvo!
Iza nas su bili već mjeseci druženja i ne mogu poreć da sam se na Papirčeta, pomalo uvrnuto nastranog, već dobrahno navukla, i da bi mi falilo nešto u danu u kojem nismo izmjenjivali gluposti, fantazije i nebuloze. I možda mi je zato želudac ostao u grču onaj put kad sam ga vidjela kako gura jezik u usta nekom zgođušnom Slovencu na prljavom podu i kako mu ovaj uzvraća, pa se onda maze kao pravi ljubavnici... eh, ti mladenački eksperimenti.
I eh, to nepostojanje budućnosti onda kad je želiš zgrabiti i na nju se osloniti. I eh, to mladenačko neznanje da budućnosti nema i da je nikad ne možeš uloviti.
Bio je to početak kraja naše intenzivnosti. Uskoro nakon toga upoznala sam Bivšega, običnog lokalnog momka s mrvicom sramežljive želje da ne bude samo običan, ipak, pomalo mačoidnog i primitivnog, dalekog od ideje da je baš zabavno razmjenjivati slinu sa zgodnim dječacima na podu neke diskoteke. Papirče je na moj preokret reagirao zauvijek proklevši i prezrevši moju sklonost običnom životu u običnoj vezi, s, na običnost ograničenim, momkom. I više se nismo družili, postali smo si daleki, osim u rijetkim trenucima kad bi se negdje vani slučajno sreli i kad bi Papirče bio pošteno ubiven od alkohola ili droge, e onda bi mi hrabro prilazio i junački ispuštao neke neartikulirane vokale kao dokaz da je ubiven, ali da mi još uvijek ima nešto za reć. Ali ne može sad jer ga jezik ne sluša, a kad ga sluša onda je ego prevelik da bi uopće prišao. Našli smo se tako svaki u svojem imaginarnom toru i odlučili nastavit pasti svaki svoju livadicu, svak` na svojoj strani ograde.

Prošlo je godina sto, a možda i više. Odustala sam od običnog života u običnoj vezi. Nema ničeg težeg, goreg i uzaludnijeg od silovanja samog sebe u nekom nasilu nacrtanom životu. Ne ide. Jebi ga. Vratila sam se u studentski grad. I podstanarstvo. I samoću. I našla si onaj prvi usrani posao radi kojeg sam zavoljela vikende i četiri sata popodne. Na Papirčeta sam naletila slučajno, ručajući u svojem dragom ćumeziću zdrave hrane i ljuteći se na tog nekog malca koji je sjedio na mom, e baš mojem, mjestu s pogledom kroz prozor, i koji se čudno počeo meškoljiti kad sam grubo sjela pored njega i dalje uvrijeđeno ne gledajuć u tu bezobraznu budaletinu. Nismo popadali sa stolica, malo smo si samo zamuckivali, on daleko više nego ja, nešto je jako prtljao pokušavajuć stavit sto godina u po ure, nije išlo... razmijenili smo si brojeve mobitela, i nikad se ne nazvali. Sreli se još par puta na ulici. Bok-bok.
I onda jednu večer, pod kišom, slučajni nalet, spomenuo je da bi mogao pivu, ajde, ajde. Dogodilo se desetak piva, sveukupno, duga noć, duga priča o nekoj zbrci isposničkog života, religije, reikija, smrtima, padanjima, uzdizanjima, kaosu, sređivanju, izgladnjivanju, svađanju, mirenju... zanimljiva priča, ali ni za glavu, ni za rep. Ipak, ajde, odlučio je to sve podijeliti sa mnom. Kolikogod je mučno i nemoguće povezati sve te nelogične kockice u smislenu cjelinu, suzdržavam se od komentara. Komentari smetaju ljudima koji se otvaraju, zbunjuju ih, odbijaju, konačno i zatvaraju... ne daju mi da im se ušuljam pod skalp, a to mi je još uvijek tako privlačna aktivnost. I tako, postali smo si opet... bliski, prijatelji, mogli smo pit pive i on je mogao pričat i zapetljavat se u tim svojim idejama do beskraja. Ja sam se na mahove trudila ili nisam da to shvatim. Nije to baš lagana aktivnost, ipak.

Prošlo je mjeseci par i ja sam opet bila u potrazi za podstanarskom izbom. Na Papirčeta sam naletila slučajno, na ulici, pohvalila se da sam konačno, nakon mukotrpnog mjeseca intenzivnog traganja, našla stan, pohvalila se i kako je blizu centru, pa gdje, pa eto, ta i ta zgrada, taj i taj ulaz, taj i taj kat, nešto je uzviknuo o sudbini i nečem, nisam imala vremena, morala sam odjurit potpisat ugovor i platit taj i taj stan, na tom i tom katu.

Danas, eto, sjedim kraj prozora u tom i tom stanu. Papirče živi kat ispod mene u svojem podstanarskom carstvu. Nismo si nikad išli u posjete, naši stanovi su ipak naše utočište. A i meni je malo naporna sva sila cigareta koju on mora jednu za drugom zakuriti. Ipak, pomalo ovisim o Papirčetu, kopčam se preko njegove veze na net, dijelimo trošarinu, ponekad mislim kako je baš zgodno imati nekoga u blizini tko te znade i dijeli s tobom svoj uvrnuti svijet i kako bi lipo bilo tako dočekati starost i dijeliti troškove i strahove i sve te sitnice koje život čine ljepšim, ili strašnijim, kakogod.
Tu i tamo se zovemo na kavu u kafić preko puta, zovemo se preko skypea, naravno. Obećajem kavu na ljeto, jer, eto, cigarete, zatvoreni prostor, a ja sam ipak fina i više ne pušim i smeta mi to, jelte. Obećajem isto tako i pivu na ljeto... ponekad se ulovimo fantazirati preko skype prozorčića, svaki iz sigurnosti svoje izbe. Papirče se sad trudi biti običnim čovjekom, nečijim suprugom, mašta o tome da skupi snage i hrabrosti i postane otac i da ima stabilan brak. Navodno, ima već neku curu, dragu, smotanu, s velikim grudima, nisam ju nikad vidjela... a i nije da sam se baš trudila. Osim o curi, jako voli pričat o horoskopu, feng-shui-ju, Isusu, religiji i zaluđenosti i tom ludom i nelogičnom svijetu u kojem živimo, i o bruhu kojeg se boji operirati pa se nada da će se sam od sebe maknuti. Osim bruha, boji se i rutera jer ovaj zrači, pa ga svaku malo gasi, na što moram intervenirati sms-ovima e da bi ga opet palio i hvalio sam sebe i svoju dobrosusjedsku dobronamjernost. To u onim trenucima kad odluči ne psovat mene i sve proklete žene svijeta koje stalno neki kurac zanovijetaju...

Kad bih vjerovala u čudesa i reinkarnacije, rekla bih da imamo dugu prošlost. I vjerojatno i to nešto što moramo odraditi. Ili odrađujemo. Ili to nešto. To nešto što bi trebalo biti više od igre slučaja koji me nastanio upravo na tom mjestu i to vrijeme koje zatvara krug sa vremenom od sto godina prije.
Papirče zato vjeruje u sve navedeno. Meni to više ne ide....
Mislim si samo kako je danas jedan od onih dana...

četvrtak, 11.03.2010.

OBAVIJEST !

U slučaju da niste zadovoljni s našom uslugom, odnosno s kvalitetom naših proizvoda, imate pravo pisanog prigovora u prodavaonici u skladu sa čl.8.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 79/09). To su sve riječi koje trebaju tim redom biti čitko posložene na papiriću i zalijepljene negdje, na kupcima vidljivo mjesto, a uz papirić treba imati i bilježnicu (napomena: TVRDIH KORICA!!!), na čijim koricama zalijepite još jedan papirić na kojem piše EVIDENCIJA PRIGOVORA POTROŠAČA, identičan papirić treba biti nalijepljen i unutra, na prvom listu, a ispod papirića treba biti pečat firme i potpis.
"E, to si ti napravi obavezno i sebi, jer znaš, to ti je meni sinoć javila prijateljica koja radi u inspekciji. Pa će ti oni ić` na teren i lovit one koji to nemaju i pisat im kazne... i pazi, ako ti netko zatraži da bi ti nešto upisao u bilježnicu, obavezno moraš tražiti da pored primjedbe upiše svoj matični broj... e, kužiš."
Zahvaljujući činjenici da imam fotokopirni aparat koji je poslužio mojoj predragoj susjedi iz butika da kopira svoje obavijesti, do mene je, još krajem prošle godine, uspjela docuriti vijest o novom papiriću koji mora resiti svaki dućan. Ili maloprodaju, a možda i veleprodaju, a možda i kafiće i slastičarnice i restorane. Nemam pojma. Nakon što je nabrijana susjeda podijelila svoju frišku tajnu (koja me tako slatko podsjetila na djetinjstvo i onu igru lopova i žandara) sa mnom, nikad više nisam čula ništa o toj novoj obavezi. Nigdje. I nemali se broj ljudi u dućanu čudio tom natpisu.
Sve do prije neki dan kada je drugi susjed, sa druge bande, došao fotokopirati svoju kaznu za neimanje tog listića. Kaže, kazna 3.000,00 kn za dućan, a 3.000,00 njemu kao vlasniku. I onda spominjanje neke "njihove" matere i onda odluka: "žalit ću se, nije u redu..."
Pa naravno. Otkud je mogao znati? Nemamo svi prijateljicu od prijateljice koja radi u inspekciji, i nemamo svi sreće u ovoj "napišem ti kaznu" napetoj igri. Jebat ga.
Brojim već treću godinu u ovoj poduzetničkoj igrariji. Treća sreća u ovom trenutku mi više izgleda kao treća nesreća, ili treća konačna, ili apokaliptična ili to nešto. Nije laka, svima je teška, da, da, bla, troć... fraze.
Od one bajkovite i sramežljive ideje da ću možda pokrenuti nešto, raditi, skupljati za stan, riješiti si život, stambeno pitanje, priča se svela na krpanje početka i kraja mjeseca i razmišljanje o krpanju istog na sisi socijalne naknade... no, to i nije bitno... vjerojatno sam nesposbna, nesposobni moraju izumrijet, to je glavni zakon evolucije... i nesposobne firme moraju izumrijeti, izumiru vjerojatno po lančanoj reakciji neplaćanja... jedina koja na kraju ne izumre je Država koja je sebi uredno osigurala naplatu PDV-a.
Nisam joj platila za proteklo tromjesječje. Jesam nešto malo, ali nisam sve. Nemam. Sad mi teku zatezne kamate, Državi baš dobro dođe. Jednom će doć` trenutak kad ni toliko neću imati, najvjerojatnije. Kad lavovi požderu sve antilope, onda i oni crknu od gladi, i to je zakon evolucije.
Ipak, još se nekako trzam i pokušavam im umać... ponekad je to stvar sreće i velikodušne susjede, ali, ipak, sve je to samo mršavo preživljavanje. I živim tako dalje u čudu i neznanju. Mislila sam da mi je dovoljno dobro znati svoj posao, e da bih mogla na miru raditi to što radim. Ispalo je da griješim, trebala bih valjda poznavati i neke žandare ili barem to neko mjesto na kojem mogu doći do tih strašnih informacija o novim papirićima na osnovu kojih žandari love nas, ne poduzetnike, nego sitne glupe lopove koji su se drznuli raditi bez papirića na zidu i bilježnice tvrdih korica s pečatom i potpisom. Gdje još mogu doznati, osim od susjede koja poznaje ljude, to sve što trebam znati da bih izbjegla harač na neznanje? Postoji li uopće takvo mjesto, ili ja jednostavno to ne smijem znati... možda je zbilja poanta baš u tome da što manje ljudi zna, a preglupa sam da to kužim...
Možda bih trebala završiti, ako ne još jedan fakultet, onda barem neki tečaj ekonomije pa da shvatim što mi je činiti kad dođe kraj mjeseca, a meni fali za ovo, fali za ono... mislim, nisam baš totalna tuka, od svoje plaće uspijevam nekako živjeti, nisam u minusu, nisam u kreditu, plivam... ali ovo... pa, jebemu....

četvrtak, 04.03.2010.

Mene moja mama boli

Moja majka je četnikuša. Prava. Nepatvorena. Nekad nije bila takva. Bilo joj je nekad baš zgodno biti Jugoslavenkom. Bratstvo i jedinstvo, ljubav, red, rad i sloga. A onda je došlo to nešto. Brojanje krvnih zrnaca i učestalost korištenja -ije-je- u riječima koje su u svojim najmekšim dijelovima prevrtljive i fleksibilne toliko da se izvijaju poput ameba. A govore tako puno. Onda su govorile i o tome koliko si poželjan, a koliko nepoželjan, koliko si neprijatelj, a koliko si drag, koliko si njihov ili možda naš. I što su se ozbiljni ljudi zabrinutih lica sa centralnih vijesti više okomljavali na one sa nedostatkom uvijutaka na samoglasnicima, to su njeni samoglasnici bili naglašeniji i ravniji. I dugački, sve duži i duži. I sve je češće ubacivala onaj strašni i omraženi bre, bre, bre. I to na sav glas. I bez straha naglašavala svoju stranjskost na javnim mjestima. Spremna da odigra žrtvu u tom historijskohisterijskom obratu s braće i sestara na krvne neprijatelje.
Ponijelo ju. Odmah od početka povela je taj svoj neki intimni rat u kojem je emotivno reagirala na svaku riječ, svaki natpis u novinama, svaki ružan pogled, sve što se događalo, bilo je usmjereno protiv nje i njenih predaka. Sve što je mislila da joj brane radila je žešće i agresivnije. I na sve je morala odreagirati i imati svoj odgovor. I na ono nešto novo, što se prije u bratstvu jedinstvu i ljubavi nije toliko veličalo, isto je imala svoj odgovor. Na uskrs - vaskrs, na božić isto to ali malo kasnije, na tri kralja isto to ali malo kasnije. I činila je sve to grčevito i glasno i napadno. Pogotovo se voljela razmetati pred svojim sunarodnjacima koji su skrušeno i tiho izgovarali te neke, uvijene riječi, koje su na njihovim već ostarjelim i tvrdim jezicima zvučali smiješno do bola, ali su im barem nudili neku nadu da neće biti izopćeni. Stranci. Neprijatelji. Oni s barikada. Fuj, bljak.

Vremena razdvajanja su, hm, prošla. Oni koji razvlače samoglasnike i brekaju rado se danas pokazuju na hrvatskoj dalekovidnici. No, danas moja majka gleda samo srpsku televiziju. Na srpskoj televiziji američki filmovi, a titl na ćirilici. Ona sada zna kakvo je vreme u Kragujevcu, Zemunu i Subotici, zna koje su najpopularnije pesme, ima svoje favorite u farmama, talentima, zvezdama, gleda i sprsku Piramidu, prati vesti... sve super, sve pet, osim što živi na najzapadnijem dijelu Hrvatske... i što kad izađe iz kuće, nitko ne zna tko je pobedio na talentu, osim još ono par sunarodnjaka koji sad sasvim spretno i tečno uvijaju svoje samoglasnike, ali isto imaju satelitsku antenu, zabave radi. A i svi kažu, lijepše su pijesme na srpskoj televiziji, jeste, brate. I svi se slažu, Hrvati su vakcinisani na smisao za humor, jebiga.

I ah da, sve su to krivi, ti neki ljudi, gladni vlasti, gladni krvi, koji nas zavadiše i zaludiše,... gledam svoju majku, i nekako, čini mi se, da baš ne želim imati život koji je skrojen škarama tih nekih drugih ljudi...i mislim si, kao što ona možda nije svjesna u što je dopustila da joj liče zadnjih dvadeset godina života, tko zna na što sam sve ja ćorava i neosjetljiva, i može li mi itko reći u što meni život liči i tko je tome zaslužan... ili kriv...

srijeda, 03.03.2010.

Dolazi...

Mmmmmmmmmmmm, proljeće i to. Vidjela sam u subotu visibabe kako iskaču iz zemlje. I rascvjetanu jabuku jučer. Onako, lipo, usamljeno, drsko i tanašno stabalce okićeno laticama strši između otrcanih fasada i vlažnih dasaka. Dirljivo.
I žale se ljudi danas, da je vruće, joj kako je vruće. Ljudi se stalno neki klinac žale. Ulaze u dućan i zapomažu. Dijelim njihovu nesreću.
Radim u dućanu. (još uvijek) Po nekoj logici, u dućan bi trebali ulaziti ljudi koji nešto žele kupiti, no danas je, eto, ušlo više ljudi koji nešto pokušavaju prodati. Gospođa sa povoljnim gaćama, majicama i tajicama, gospodin sa naočalama, ozbiljnim, firmiranim, gospođa sa nečim kojoj nisam dala šanse da se izjasni, gospodin sa zamjenskim tintama za printere (do 10x jeftinije!), gospodin sa novim brojem časopisa ulične svjetiljke...
Tužno, sve to zajedno.
Kupila sam uličnu svjetiljku. Parama iz budžeta, one hrpice koja mi ostane kad ljudi ne uzmu račun, ili kad im ga ne stignem napisati, jer oni već negdje jezde ulicom. Sve to što ostane skupljam da samoj sebi dam plaću "na ruke" i izbjegnem svu silu prinosa i doprinosa zloj majci Državi. To je sve ono što kod nas funkcionira kao normalno, sivo, crno, kakogod. Jer, Država je gadno biće, daje mi škužu da skrivam svoje krompire kao što su nekoć seljaci pred feudalcima, pa drugi seljaci pred Turcima, i svi oni jadni, siroti, ugnjetavani, primorani, koji potajno stavljaju sebi u džep. Jer je to tako kod nas normalno, jer smo mi tako normalni ljudi. Nismo kreteni koji plaćaju Državi. Snlazimo se, kako tko može i zna. I ponavljam, nismo naivčine i debili da dajemo od sebe tako olako.
U kurcu smo.
Skroz.