nestašna usidjelica

srijeda, 24.02.2010.

Jednom davno, prije tolikih ljeta... udesio se početak karijere

Moj prvi dodir sa svijetom odraslih i zaposlenih ljudi bila je praksa u jednom turističkom gigantu, bilo je to u neko vrijeme spajanja OUR-a, SOUR-a i inih kratica i kao posljedica toga nastala je neka uprava, u jednoj zgradi, u kojoj su zajedno radili radnici triju turističkih firmi. Što mi se iz ove perspektive čini kao fina glupost, jer je to onda značilo da u jednoj kancelariji sjede minimum tri radnika koja rade jedan te isti posao. Dvojica su, dakle, viška.
No, kako su oni bili odrasli ljudi, a ja dobro odgojeno dijete, tako se nisam baš previše zamarala smislom njihovog besmisla, a i nekako mi je više bilo stalo do toga da u svemu tome nađem neki svoj smisao.
Ja, uzaludna li posla.

Prvi tjedan me stavilo u kancelariju sa tri čovjeka. Odrasla, naravno. Jedan od njih je imao kćer mojih godina i stalno me zapitkivao da li ju poznam. Bila je iz nekog drugog razreda i nikad mi simpatična. Plavuša sa kovrčicama i visoko je nosila mali nosić. Kome to može biti simpatično? Uglavnom, radilo se od sedam ujutro, pa do tri popodne. Moj se posao sastojao od toga da sjedim s njima u kancelariji, dok ovi čitaju novine, žale se na svoj teški položaj, kritizitaju tu glupu vladu, SKOJ, MOJ, CeKaeSKaJu, i ostale kratice, i tu i tamo prošetaju negdje vani i vrate se, e da bi nastavili s novinama i lokalnim tračevim. Ponekad me i slalo po kavu. Osjećala sam se zbilja loše i beskorisno. Ali, praksa je praksa, to se odraditi mora, pisalo je tako u školskom programu... a kako sam bila u grafičkoj školi, tako sam nekako završila u tom zametku marketinške firme. Ni dan-danas mi nije jasno što su ta tri čovjeka tamo radila, ali mislim da bi danas imali sasvim prikladna imena poput: odnosi s javnošću, menađer, organajzer, samting.

Drugi tjedan me prebacilo u odjel za dizajn. I u tom odjelu su se našli razni radnici pripojenih firmi, koji su se, uglavnom, gledali preko nišana, što iz nekih privatnih, što iz nekih poslovnih razloga. Ponajviše se tu radilo o borbi za priznanjem i uspjehom, kako to već kod tih kreativaca biva, svak misli da je bolji i vrijedi više od onog drugog, tako da kreativnog podbadanja i podmetanja nije uopće falilo. Meni je i tu i dalje falilo posla... uostalom, čini mi se da je toga i njima falilo, ali, ipak... radilo se od sedam do tri, plaće su bile fine i uredne. Za sjedenje u uredu, ispijanje kave i šetnje po gradu. Trač partijice i zajebancije. Tu i tamo bi netko nacrtao neki plakat i osjećao se posrano ako ga drugi ne nahvale. I onda bi se taj netko žalio na taj usrani socijalizam koji ne da šansu individualnom izražavanju, i kako je sve to nepravedno i u kurcu.

Treći tjedan me odvelo u manufakturu. E, tu su već bila dvojica postarijih čudaka čiji je posao bio izrezivanje slova od samoljepive folije i onda ljepljenje tih istih na terenu. To je u to doba bio skoro pa ručni rad, slova su se dijaprojektorom projicirala na zid na kojem je bila pričvršćena folija naopačke, na pozadini folije bi se nacrtala kontura, a onda bi se slova rezala ručno. Tu je već bilo posla za mene. Konačno neki smisao. Nakon rezanja slova, događao bi se onaj čudesni izlazak na teren, što bi značilo šetnju po nekom hotelu ili nudističkom kampu, onda laganini ljepljenje na neko staklo, i obavezno ručkić u turističkom objektu. Ručkić, koji bi uključivao obavezni gordon ble i još nešto po želji, nismo nikad plaćali. To je sve bilo od firme u kojoj smo radili, ergo, imali smo pravo na svoj mali obrok. I pićence. I odmor.
Svako ljeto bih običavala ostajati mjesec dana ekstra u toj maloj manufakturi, i dobijati neku svoju plaćicu preko omladinskog saveza. Sviđalo mi se biti korisnom. A i bilo je, uglavnom, ok. Sjećam se još i da je zadnjih godina jedan od čudaka počeo učestalo pozdravljati ljude sa "još Hrvatska ni propala" na što bi mu uglavnom odgovarali mrmljanjem i psovkama, ali njega je to zabavaljalo. Prošlo je od tada mac vremena. Ne znam da li je još uvijek živ. Ako jest, živo me zanima kako se danas pozdravlja.

Uglavnom, bio je to zlatni suton osamdesetih. Nije me u to doba čudilo od čega žive ti ljudi u upravnim zgradama, jer, bilo je turista, bilo je posla, svi su radili, svi su zarađivali. Neki su zbilja od jutra do mraka pišali krv, a neki su se samo lukavo povlačili po upravnim zgradama. Moglo se. Svako ljeto rušilo je rekord prethodnog. Brojali se kreveti, šatori, kamperi, noćenja, horde stranih ljudi provlačile su se plažama i punile noćne klubove.
Sve do prve godine devedesetih. S prvi puta praznom plažom usred ljeta.
Bilo je neke ljepote u toj praznoj plaži.... turobne ljepote.
Moje godine ljetne prakse završile su zajedno s godinama punih plaža. Ljudi iz upravne zgrade su... u većini, držali se svoje upravne zgrade koliko su mogli, a onda su lagano otvarali svoje firme, postajali poduzetnici, fantazirali o uspjehu, propadali, lovili se kredita, zaplivali, potonuli, nestajali, kako koji...
Ljudi iz manufakture bili su najstariji i prvi završili u penziji, ionako, njihova slova režu sada superbrzi kateri, a lijepe ih neki novi klinci.
Turistički objekti...čini mi se da se od onda promijenili uopće nisu, osim, što, eh da, nema više besplatnih ručkića za nas, domaće, i nema više one velike gigantske majke koja je nesebično pružala plaću, zdravstveno, mirovinu, ručkiće, kavice, odmoriće, ...
A turisti... eh, turisti... jebomater, ne dolaze više onako, u čoporu i entuzijazmu, broje i stiskaju svaki novčić, očekuju nešto, koj kurac očekuju, šta im nije super naša retro ponuda koja se od osamdesetih nije pomakla jedan pedalj, samo je bezobrazno poskupila, pa i treba poskupit, treba to vrijeme znati nekako zaustavit, šta bi oni htjeli!!
Osim te neumoljivo zacementirane turističke ponude, štošta se promijenilo... djeca koja su onda rođena sad su odrasli ljudi, neki od njih već imaju vlastitu djecu, jebenti, ča san tako stara... počela sam i nostalgično pisati o tom divnom davnom vremenu, eeee, onaj put, kad sam ja bila mlada, sve je bilo drugačje... eko, da van rečen kako je to bilo... a nikad drugo kako oni bot...

subota, 20.02.2010.

Ne`š ti marketinga

Otvorio se novi dućan u mojoj ulici. Ništa to nije posebno, kad se otvori novi, to samo znači da je onaj prije njega propao, dakle, novi dućan sam po sebi nije sretna vijest, dapače, nosi u sebi popriličan dašak tuge. Ipak, jbt ga, to je život. A u životu mudro je ne gledati nazad nego uvijek ravno i hrabro naprijed, u pobjede nove. Zaboravimo, dakle, stari dućan s nekom robom za dame u godinama, ispred kojeg su stajala dva stabalca u vazama, a svako jutro prodavačica je prala prozore i iznosila stabalca. I imali su crveni tepihić, a onda odjednom dobili natpis zatvoreno zbog adaptacije pa tako par mjeseci. Cijelu zimu, točnije.
A onda je jedno jutro došao kamioncin sa svjetlećim reklamama, i tendama, i radnicima, i u par dana unošenja, iznošenja strke i frke, otvorio se novi dućan. Brzo i učinkovito. Sad svako jutro prolazim pored izloga načičkanim gaćama, grudnjacima, piđamama i kupaćim kostimima. I baš super, pomislih, ne moram više lunjati po gradu u potrazi za najobičnijim sportskim pamučnim grudnjakom. Najveći tramak uvijek mi je bilo pronalaženje tih najobičnijih i najjednostavnijih stvari.
Osim što eh, hm, da.
Pojavilo se u izlogu još nešto.
Mali kartončić A4 dimenzije (nešto poput onih kartončića na koje prosjaci nešto našvrljaju, e da bi iskamčili koji novčić) s rukom pisanom porukom: Kupujmo Hrvatsko! Reprezentativno, nema se što reć.
No, bile one napisane lijepo ili ružno, zbunjuju me takve poruke, skroz naskroz. I iste sekunde poželim ući u kineski dućan i pokupovati im svu sintetiku koju imaju. I nekako mi se čini da će njihova sintetika imati u sebi više pamuka od one u dućanu koji nudi nacionalno osvještene gaće i čarape. Ili da je barem dostojnija ukoliko ne lovi ljude na osnovu nacionalne pripadnosti, već na osnovu tržišne ekonomije, ili te neke stručne riječi koja označava omjer cijene i kvalitete. I ne srozava te neke osjećaje, koje nekim ljudima zbilja nešto i znače, na prodaju gaća i čarapa.
Ili...to zbilja djeluje? Zaista postoje ljudi koji će dati bilokakvu cifru za bilokakve gaće samo zato jer negdje piše da su te gaće hrvatske, učinjene od hrvatskog pamuka rasloga na hrvatskim poljima, obrađenima u hrvatskim tvornicama, šivanim hrvatskim rukama (ups, a što ako je šilica iz miješanoga braka...ili, nedajbože muslimanka ili nešto tako strašno nehrvatsko?), pa sad više nije važno da li su te gaće kvalitetne ili će se raspasti na prvom pranju, bitno je da su hrvatske...
Ili, dobro, ajde, Hrvatska je zbilja jadna i na koljenima, pa joj treba pomoć ovakvim samilosnim zahvatima, jer je te gaće učinila neka tvornica pod stečajem, čiji radnici nisu vidjeli plaću već neko vrijeme... pa se mogu osjećati dobro... ma kurac se mogu osjećati dobro ako živim u zemlji koja mi prodaje tako jeftine trikove... ja to stvarno ne razumijem.
Osim da me slogan kupujmo hrvatsko uvijek uspijevao natjerati da kupim španjolske masline. I pakistansku posteljinu. I talijanske kekse. Ponekad jer je to nešto drugo jeftnije. Ponekad jer to nešto drugo više volim.
A ponekad baš namjerno.

četvrtak, 18.02.2010.

Zakišilo

Kiša. Volim je, ne volim je? Ništa čudno i ako ne volim, malo je vremenskih uvjeta koje volim, u svemu nađem nešto da mi smeta.
Nemam kišobran, imam gorotex jaknu, i plitke gojze, za po gradu i za po zimi. Imam te jedne cipele za zimu. Cijelu zimu. I proljeće i jesen. I za Učku po ljeti. Pitam se, da li uopće postoji neka bezobrazno bogata osoba koja ima puno cipela a da pritom piše blog?
Ne volim imati puno odjeće, a ni obuće. Puno toga ne volim. Kišu...ne znam još.
Opet nisam mogla zaspat sinoć iz prve. Iz druge je već navrlo previše misli, a još više nebuloza. Posao, neposao, Amante, rastava, ginekološki pregled, uf, opet razgovori, godine, djeca, zašto ne, operativni zahvat, zašto ne, dopunsko osiguranje nemam, mrzim bolnice, mrzim doktore, mrzim zdravstveno i operativne zahvate, ustvari, premalo stvari volim.
Volim kad kiša lagano sipi, dovoljno da mogu doć na posao pješke ne mokra kao miš, nego onako...samo da se otresem kao pas, i nastavim svoje svakodnevno blejanje kroz prozor u zamagljene autobuse, sivo nebo, mokra stabla, sive ljude pod sivim kišobranima sivih izraza lica kako klize po sivim ulicama. I volim onda popiti tri kave jednu za drugom. Moram. Pogotovo kad ne uspijem zaspati iz prve. I zimica mi je malo onda.
I ne volim zimicu. Zatvorene stanove, grijanje, slojeve odjeće, ledeni zrak što pali sinuse, i to što zimi nema mirisa, i sve je stisnuto, sve je mrtvo i sivo. Čak i kad je bijelo.
Volim onda spavati, da.
Ja sam međed a zima je za spavanje.
Tako.

utorak, 16.02.2010.

Nigdje mira

Jebemu, gužva je na zavodu.
Sve više njih želi bit čistačicom...

subota, 13.02.2010.

Budite ponosni

Poniznost. Vrijeme je da budemo ponizni....
Ne mogu točno odrediti taj osjećaj...da li je bijes, da li je bespomoćnost, da li je to doživljaj onog malog miša poklopljenog mišolovkom dok ga straga guzi neki tamo miš u prolazu...vjerojatno bi bilo najbliže tome, osim što je taj nesretni miš ipak, čini mi se, mrtav. Ali, što je s nama? Jesmo li mi živi i naguženi, ili smo mtvi ali nismo toga svjesni, pa samo negdje izvana gledamo kako nas mrcvare i daju naputke o poniznosti. I ne tiče se to nas, ne.
Šefonja je od firme digao ruke. Rekao da radim kako znam i umijem, jer on više nema ideje i ne zna kud, jedno rješenje je da me odmah pošalje na zavod za zapošljavanje, drugo je da se pokušam sama iščupati s ciljem da barem na kraju mjeseca imam za svoju plaću. Pa možda, ako preživim neko vrijeme, možda se situacija promijeni, možda nešto... tko zna što... Ionako, nije to njemu jedina firma (čitaj: jedini problem)... nije gladan, nije bos, a meni je to jedini posao. Rekao je da radim štogod želim, štogod mi padne napamet, samo nek je legalno. I sad, da li da ga negdje prijavim kao šefonju mjeseca, ili...?
Ili je samo žalosno to što u firmi u kojoj sam jedna jedina zaposlena i u kojoj moram namaknuti barem sebi za plaću (jedna jedina jedincata obična prosječna plaća), na kraju mjeseca novca, jednostavno... nema dovoljno. Ili da se veselim jer mi je bačena u ruke poput umirućeg siročeta...? Dobila sam firmu! Jupiiiii!
Pitam se, hoće li me sada poniznost spasiti? Hoće li ona nekako djelovati na svemir, pa će se ukleti lanac neplaćanja razbiti sam od sebe i sve će se razriješiti samo od sebe? Hoće li moja poniznost promijeniti mentalitet lopovluka i usenaseipodase krilatice? Nije li poniznost namijenjena onima koji su izgubili svaku mogućnost borbe i sad im je preostalo samo da pognu glavu i ponizno mole svojeg gospodara da ih pomiluje i pokloni im još koji dan života? Čiji smo mi robovi i tko nas to vodi na giljotinu da nam je samo poniznost preostala? I zašto, pobogu?
BUDITE PONIZNI JER ŽIVITE U HRVATSKOJ!
No, krasno...
Recite mi samo još, gospo sijeda i pogleda samilosnog, čija to bahatost moli moju poniznost za vlastito iskupljenje?