nestašna usidjelica

četvrtak, 18.02.2010.

Zakišilo

Kiša. Volim je, ne volim je? Ništa čudno i ako ne volim, malo je vremenskih uvjeta koje volim, u svemu nađem nešto da mi smeta.
Nemam kišobran, imam gorotex jaknu, i plitke gojze, za po gradu i za po zimi. Imam te jedne cipele za zimu. Cijelu zimu. I proljeće i jesen. I za Učku po ljeti. Pitam se, da li uopće postoji neka bezobrazno bogata osoba koja ima puno cipela a da pritom piše blog?
Ne volim imati puno odjeće, a ni obuće. Puno toga ne volim. Kišu...ne znam još.
Opet nisam mogla zaspat sinoć iz prve. Iz druge je već navrlo previše misli, a još više nebuloza. Posao, neposao, Amante, rastava, ginekološki pregled, uf, opet razgovori, godine, djeca, zašto ne, operativni zahvat, zašto ne, dopunsko osiguranje nemam, mrzim bolnice, mrzim doktore, mrzim zdravstveno i operativne zahvate, ustvari, premalo stvari volim.
Volim kad kiša lagano sipi, dovoljno da mogu doć na posao pješke ne mokra kao miš, nego onako...samo da se otresem kao pas, i nastavim svoje svakodnevno blejanje kroz prozor u zamagljene autobuse, sivo nebo, mokra stabla, sive ljude pod sivim kišobranima sivih izraza lica kako klize po sivim ulicama. I volim onda popiti tri kave jednu za drugom. Moram. Pogotovo kad ne uspijem zaspati iz prve. I zimica mi je malo onda.
I ne volim zimicu. Zatvorene stanove, grijanje, slojeve odjeće, ledeni zrak što pali sinuse, i to što zimi nema mirisa, i sve je stisnuto, sve je mrtvo i sivo. Čak i kad je bijelo.
Volim onda spavati, da.
Ja sam međed a zima je za spavanje.
Tako.