The patient should be made to understand that he or she must take charge of his own life. Don't take your body to the doctor as if he were a repair shop. Quentin Regestein
Morala sam probat, naravno.
Rezultat, osim olakšanog novčanika, je izostao. Ipak, ne bih bila na miru da nisam probala. Jedan prob`o pa se usr`o, bit će da je to bilo to.
I eto me sad opet u vrtlogu hrvacke medicinske organizacije i u njezinim pokušajima da osigura zdravlje vlastitim građanima.
Pokušala sam se, za početak, naručiti na pregled preko vrlog nam internet sustava. Upalilo je iz drugog pokušaja, razveselilo me, sve što se može učiniti podalje tih mračno odurnih hodnika, smrdljivih čekaonica i nakostrušenih i poslovično grubih sestara, me silno veseli. I tako, opet sam krenula u žrvanj dičnog nam medicinskog sustava. I gledam kako u njemu bit sretnom i zadovoljnom jer to nešto ipak postoji i funkcionira. Zbilja funkcionira, odem tamo, čekam red, sat-dva, pročitam si nešto, napravim reda među sms porukama, čitam opet nešto, obrazujem se, dođem na red, iskoristim svojih par minuta da uletim-izletim i već u rukama imam uputnicu za novo neko naručivanje, pa koji mjesec čekanja, pa red, ulet-izlet i opet nova uputnica... i sve nešto tako to, fino, glatko i podmazano. Stvarno funkcionira. Negdje u Somaliji toga uopće nema. Ne funkcionira. Stoga, baš sam sretna jer živim tu gdje živim.
U bolnice, a doktore posebno, sam prestala vjerovati još onomad, nakon mjesec-dva vlastitog radnog staža, koji nema apsolutno nikakve veze sa bolnicom i doktorima, ali mi je samo sinulo... da je nemoguće raditi osam sati koncentrirano i bez greške, nemoguće je raditi sat vremena koncentrirano i bez daha, a da pritom ne ugroziš onih preostalih sedam sati, nemoguće je biti odrasla osoba i živjeti u svijetu kojem živimo i pritom se moći skroz predati poslu i ne misliti ni na što drugo... tako je prirodno, lako i moguće napraviti grešku. I lako je naučiti prebacivati svoje grijehe na tuđa pleća i vrijedno si prati ruke od vlastite odgovornosti. I iskoristit situaciju, i tu i tamo malo gluvarit, kad mi se spava, kad mi se mušterija ne sviđa, jebomater nezahvalnim i dosadnim bezobraznicima, kad nemilosrdno pomjere sat unaprijed pa danima glupavo bauljam, kad mi je netko doma bolestan, i kad sam ja bolesna, tako je nemoguće biti prisutnom i svemogućom... i odakle mi uopće ideja da bi doktori i njihove utlačene sestre od svega toga zla trebali biti izuzeti i po defaultu dragi, dobronamjerni, požrtvovni i uvijek 100% prisutni? Trebali bi, teoretski, ali praksa je pokazala...
Nije život američka serija.
I zato više ne igram Loto, sad se samo naručim u bolnicu i nadam se da doktoru, primarijusu, kome već, neće biti jedan od onih dana i onih zrakopraznih trenutaka između dviju koncentracija.
Zrelim, starim, što li već, čini mi se da sve nekako lakše prihvaćam te neke potencijalne opasnosti na koje uglavnom ne mogu utjecati, jer ionako... programirani smo za to... menopauze, bore, starost, bolest, smrt, tko te uopće pita sviđa li ti se to ili ne...
Mogu se nadati, strahovati, boriti, živcirati, meditirati i ponavljati samoj sebi da sam voljeno dijete Svemira i da je sve u savršenom redu... mogu svašta. I naravno, pokušat ću svašta.
I eto, pokušala sam.
I nažalost, sada mogu sasvim mirne duše izreći svoj poražavajući zaključak: Izliječenje bioterapijom je skoro kao AIDS, uvijek se događa nekome drugome.
A sad ispočetka: uputnice, bolnice, doktori, skalpeli, noževi....